Zadnji objavljen podatak o indeksu fizičkog obujma industrijske proizvodnje, onaj za srpanj, iznosi 97.6, pri čemu je prosječna mjesečna razina iz 2010. godine uzeta kao baza 100. Već i ta „sirova“ brojka govori nešto, ali ne previše. Nakon metodološki korektne analize dulje vremenske serije u rasponu od 15 godina dolazimo do nekoliko uistinu nezgodnih izvedenih brojki. Nekoliko surovih realnosti s kojima se svi moramo suočiti, ne samo ministar financija ili Vlada. Brojke su toliko loše da ih nitko ne smije ignorirati. Podsjetimo se.
Kao prvo, proizvodnja je niža od one u srpnju 2012. za 2,6 posto. Kako je kalendar bio povoljniji ove godine, pad je još i veći, iznosi punih 4,3 posto. Kada se ukloni i sezonska komponenta možemo uspoređivati susjedne mjesece. I tu je pad, i to gadan – srpanj u odnosu na lipanj niži je 2,7 posto. Samo u jednom mjesecu toliki pad, ne u 12 mjeseci kao ranije. Najgore od svega – trend je negativan. Već peti mjesec zaredom bilježimo snažno poniranje trenda. U srpnju je pao na 91,3, dakle 8,7 posto niže od prosjeka 2010. godine. Da su stvari ozbiljne govori i usporedba dostignutog trenda s najviše ostvarenim. Nivo industrijske proizvodnje sada je gotovo 20 posto niži od maksimuma (113,2) koji je ostvaren u ožujku 2008.
Kako nisko smo pali govori i usporedba s još udaljenijom prošlošću. Po nivou industrijske proizvodnje vratili smo se u srpanj 2002. godine. Punih 11 godina! Zapamtimo ovo za poslije – 11 godina prošlo, a mi na startu.
Industrija je ipak samo dio BDP-a. Što je s ostalima – poljoprivreda, građevinarstvo, prijevoz, „turizam“, zdravstvo, ostale usluge...? Brojke malo različite, zaključci isti. Neki i gori. Najgori podatak je da trend BDP-a kontinuirano pada već sedam tromjesečja, dakle od kraja 2011. godine. U tih 21 mjesec kvartalni realni BDP je smanjen tri posto. I ne vidi se baš koja bi to komponenta ili sektor mogla povući do kraja ove godine da bi u bitnome promijenila sliku. Po razini realnog BDP-a ovog ljeta smo se vratili negdje u proljeće 2005. Osam godina prošlo, a mi na istoj poziciji. I nekih 13 posto niže od vrha dostignutog u drugom tromjesečju 2008.
Nad ovim golim brojkama moramo se zamisliti svi. Vlast i oporba, središnja i lokalna, poslodavci, sindikati, zaposleni, nezaposleni, umirovljenici, zdravi i bolesni, većinske skupine jednako kao i manjinske. Brojke doslovce vrište, pogotovo kada ih stavimo u odnos s nekim drugima. Da, industrijska proizvodnja se vratila u 2002. godinu, ali je pripadajući dio duga (vanjskog, javnog) u međuvremenu utrostručen! Utrostručen je i odljev po osnovi kamata, a baza koja ih vraća ostala ista. Baza ostala ista, a javna potrošnja oko 30 posto viša. Ali to nisi sve loše vijesti. K tome još treba dodati da BDP nije najbolja aproksimacija za poreznu bazu. Ispremiješamo li njegove komponente u smjesu koja bolje aproksimira porezne baze, vidjet ćemo da je stvarna porezna osnova pala još više od BDP-a. Zar je onda čudno da fiskalni deficit postaje nerješiv problem?
Nimalo. Ove nezgodne brojke govore o tzv. strukturno uvjetovanom deficitu. Ove brojke znače da su problemi toliko ozbiljni da ih se ne da riješiti niti u kratkom roku, niti bez najozbiljnijih reformi. Nikakvi makroekonomski trikovi, nikakvo izvlačenje na naslijeđeno stanje, na pretvorbu i privatizaciju, nikakvo prebacivanje odgovornosti na Sanadera, pa na Račana, pa na Tuđmana neće pomoći. Može samo odmoći. Najmanje će pak pomoći ignoriranje problema kroz bavljenje Europskom komisijom, uhidbenim nalozima, ćirilicom, četvrtim modulima i sličnim fundamentalnim reformama.
Gornje „nezgodne“ brojke su nezgodne samo za neodgovorne i neiskrene političare. Za ozbiljne političare s dovoljno državničkog sadržaja one su, kao i sve nužne mjere, naprosto izazov i dužnost da ih se promijeni. Brojke su veličinom takve da nema nedodirljivih prava. Možete izbaciti iz rashoda proračuna sve intelektualne usluge, sve namještaje (uobičajeni „krivci“), sve skuplje automobile, sve zaslađene sokove – ma ni blizu rješenju niste. Možete opet smanjiti plaće ministrima i zastupnicima – ni blizu... Možete prelijevati u zdravstvu iz ničega u ništa koliko hoćete – zdravstvo svojom strukturom generira sve veće deficite. Te i druge strukture treba iz temelja promijeniti. Koliko god rejting padao.
