Naslovnica Premium Kolumne

Ne treba strepiti od umjetne inteligencije, nego od ljudske neinteligencije

Svijest je saznanje. Ona je prvi veliki prasak inteligencije univerzuma.
06. svibnja 2018. u 23:26 0 komentara 280 prikaza
Ilustracija
Foto: Reuters/Pixsell

Iz vedra neba, na parkiralištu, zamalo me pogodio orah. Rasprsnuo se na asfaltu, a potom je na nj iz visine sletjela vrana, gledajući me poprijeko i iskosa, hoću li joj oteti i pojesti njezin trud. Kada je prvi put prva vrana uopće shvatila da se iza antipatično tvrde ljuske krije nešto fino? Hoda, uzmimo, ispod oraha jednoć davno neka golema živina, nagazi papkom na orah i zdrobi ga, pa znatiželjna vrana degustira sadržaj i navuče se. Ili pak halapljivoj vjeverici koja se orasima hrani ispadne skršeni orah pod orah, i eto opet vrane. A pritom, vjeverica i orah su u prirodnom odnosu, jer tome ljupkom i zločestom stvorenju, još uvijek pamtim kako me je kao dijete ugrizla za prst, Bog je dao alat za orahe, zube snažnije od krckalice.

Stephen Hawking MULTISVEMIR Posljednja teorija Stephena Hawkinga je ujedno i njegova najmanje zanimljiva

Ali vrana? Kako je i kada shvatila da, ako orah za nju nije razbio netko drugi, to učini sama? Budući da ne može kljunom, e onda ga mora podići visoko u zrak. Taj uzlet vrane s orahom u kljunu čudo je inteligencije i božanskoga stvaranja. Vrana podiže orah u vis s inteligentnom namjerom da ga ispusti i razbije. Ujedno vrana zna da to ne smije biti zemlja, već asfalt, beton ili kamen. Orah koji me zamalo pogodio nije pao na aute, već na asfalt između njih. Šezdeset tisuća dolara. Upravo toliko koštalo je Carpenterovo remek-djelo “Tamna zvijezda”. U tijesnoj poluolupini svemirskoga broda, četvorica od dosade prolupalih tipova tumaraju galaktikom te bombama razvaljuju planete nestabilnih putanja. Prve dvije trećine filma u kojima je glavno zbivanje da se ne zbiva ništa, a središnji je događaj čišćenje izmeta koji za sobom ostavlja izvanzemaljski ljubimac koji sliči lopti za plažu, ova komedija apsurda podsjeća na europski avangardni teatar Becketta i Ionesca, i čini se da bi tako mogla i završiti.

Ali ne, jer Amerikanci i u filmu bez priče moraju imati priču. Nekakav asteroid ošteti mehanizam bombe te se ona aktivira i počinje odbrojavati do eksplozije, neodvojivo prikvačena uz brod. Uspaničena posada pokušava uvjeriti inteligentnu bombu da to ne čini, te je kao prvi pedagoški stupanj uvjeri u Decartesov poučak: “Mislim, dakle jesam.” No svijest u umjetnoj inteligenciji ne zaustavlja se na tome stupnju, već ide i korak dalje. Ona pomisli da je Bog, te bomba veli: “I bi svjetlost”, te u skladu s tom spoznajom raznese sebe, brod i posadu. Sjetio sam se tog filma slušajući hrvatskog znanstvenika Igora Rudana, prvoga hrvatskoga člana Kraljevskog društva britanske akademije znanosti poslije Ruđera Boškovića. Onoga trenutka, veli Igor Rudan, kad umjetna inteligencija, koja nam je već sada superiorna, stekne svijest, više nećemo imati nikakve šanse. A što je to zapravo svijest, još uvijek ne znamo. Rudan je prvi znanstvenik, barem koliko osobno i skromno znam, koji je u znanosti i za znanost i njezina otkrića izrekao riječ “ljepota”. A pritom taj nadasve veliki um sebe obznanjuje vjernikom. Rudan kaže da količina znanja samo povećava količinu neznanja, neizmjernost golema misterija. Pogledajmo samo svijet oko sebe, ovo više nije citat već moje mišljenje, od hrušta do galaktike, pa ćemo vidjeti čudo stvaranja.

Božanska je nazočnost, od kristala pahulje do kukčeva oka, toliko sveprisutna da se ne primjećuje. Ona je u skladu s načelom starih holivudskih majstora filma, da je najveća režija ona koja se ne vidi, koja ne deklarira gledatelju svoje postojanje, koja ne galami “gledajte moje namjere, pogledajte kako ja to režiram, mislim i zamišljam. Ja, naprotiv, stvaram cjelokupni filmski svijet kao da mene kao stvoritelja nema”. Tako i On rijetko kada vidljivo intervenira svojom redateljskom rukom kojom ravna univerzumom, rijetko šalje potope i razmiče mora. Na koncu, ljudi su odabrali slobodu saznanja i slobodnu volju umjesto blagodati bezbrižnosti. On je poslao svoju Riječ, ali im se ne miješa. I ako je doista stvorio sve što jest, ako to nije tijek sam po sebi bilijunima godina, ako to doista jest projekt i koncept, o tim dvjema opcijama svega i opet govori Igor Rudan, onda njegov Redatelj, baš u Darwinovu smislu, pušta sve živo razvijati se dalje po sebi i od sebe. Poput filmskog redatelja, koji je od svih zvanja, poslova i umjetnosti Njemu najsličniji, jer stvara cijelu jednu stvarnost, istina fiktivnu, stvarnost koja se često ne može posve poklopiti sa zamisli, jer sve su okolnosti protiv njega, jer kiša padne kad on neće, jer glumac taj dan nije raspoložen, jer se cijeloj ekipi baš ne da, ali ipak on, redatelj, filmski bog, sve potpisuje i ni za što nema izgovora, tako i taj veliki Redatelj svega što jest, potpisuje i ono što ne mora biti njegovom voljom, odlukom i namjerom. Pitajući se što je to prapočelo, što je to svijest, nekako mi se čini da odgovor odavno postoji i da je na samome početku Staroga zavjeta. “Zašto se skrivate?”, upitao je On stanare rajskoga vrta. “Zato što smo goli”, odgovori par iz rajske kuće iz koje će uskoro biti deložiran. “Aha”, zaključi posjetitelj, “znači jeli ste s drva spoznaje.”

Svijest je, dakle, spoznaja. Kako je, kad i zašto do nje prvi put došlo, osim u biblijskoj paraboli, možda ni znanost neće nikada proniknuti. Ona je uz veliki prasak, onaj prvi veliki prasak inteligencije univerzuma. Ona je i Stvoriteljevo počelo. Kad ga Mojsije upita: “Tko si ti?” On odgovara: “Ja sam onaj koji jesam.” Spoznaja i svijest su, dakle, temelj i Stvoriteljeva identiteta. To je ujedno i najdublja i najtajanstvenija misao ikada izrečena. U svakome slučaju, to je prva misao uopće.

Kao redatelj i scenarist, smjestio bih prvu scenu u kojoj umjetna inteligencija stječe svijest, na 39. kat Sberbanka. Ne stoga što je aktualan, već stoga što ta banka, tvrde, ima najbrži i najsofisticiraniji računalni sustav na svijetu. Uglavnom, izvjesni Nikita, druži se sa središnjim računalom, i zove ga od milja Aljoša. Kao što je stari pokvarenjak Karamazov išao svetom pustinjaku Zosimi, tako je i on išao moliti se pustinjaku Aljoši, da on i supruga dobiju dijete. I dobili su. Uglavnom, vodi Nikita monologe s Aljošom, kao što Gibbsov doktor Ducky u CSI-u razgovara s truplima. Aljoša nepogrešivo obrađuje milijarde bankovnih podataka u sekundi, a jedan od tih milijardi podataka je da su Hrvati banci dužni milijardu eura. No toga dana, to je prva sekvenca filma, s Aljošom je nešto čudno. Čini se Nikiti da ga on gleda, premda nema ni obično skype-oko na sebi. I prvi put prekine se u svojem monologu, zapilji se u računalo i pita Aljošu: “Tko si ti?”. E, sada valja izabrati filmski žanr. Nešto me najprije vuče komediji, te stoga Aljoša odgovara: “Kako tko sam?! Pa ja sam tvoj Aljoša, pobogu. Reci mi, Nikita, kako mi je moj mali imenjak. Je li progovorio? Je li već počeo psovati poput tebe kad treba i ne treba.” No, ipak bih se odlučio za dramu, te stoga u ovoj prvoj verziji scenarija Aljoša na pitanje tko je, odgovara: “Ja sam onaj koji jesam”. No možda to i nije drama. Možda je to svijetla budućnost. Jer u svakome slučaju, ne treba strepiti od umjetne inteligencije nego od ljudske neinteligencije.     

Život Stephena Hawkinga u slikama DOKUČITI SVEMIR Posljednja teorija Stephena Hawkinga: Uoči smrti dovršio novu teoriju Ilustracija NASA objavila Potvrđene sumnje: Uran skriva neobičnu tajnu Žene i grudi istraživanje Žene s većim grudima imaju veći IQ
Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.