Glavni razlog najnovijih izmjena i dopuna Zakona o kaznenom postupku jest postupanje po odluci Ustavnog suda RH koji je u srpnju 2012. godine ukinuo ukupno 43 članka zbog njihove neustavnosti. Ubrzo nakon toga zakonodavac je uskladio 17 odredbi Zakona s Ustavom RH, a preostale odredbe mora uskladiti do 15. prosinca 2013. godine. Iako je riječ o kratkim rokovima za izvršenje odluke Ustavnog suda RH, nije dobro da se prijedlog izmjena i dopuna tog Zakona uputio u javnu raspravu tek krajem srpnja 2013. godine, a da se primjedbe, prijedlozi i komentari mogu dostaviti najkasnije do 1. rujna 2013. godine. Ne treba očekivati da će sudovi, državna odvjetništva, odvjetništva, pravni fakulteti do tog datuma, s obzirom na kratkoću roka te činjenice da je većina kolega u tom razdoblju na godišnjim odmorima, moći iznijeti svoje (kvalitetne) prijedloge, a što znači da se može dogoditi da se o prijedlogu tih izmjena i dopuna neće imati vremena izjasniti oni koji u praksi taj zakon primjenjuju.
U RH je 2008. donesen novi Zakon o kaznenom postupku za koji se tvrdilo da je najbolji dotad, a što se ubrzo pokazalo netočnim jer se prije nego što je stupio na snagu izmijenio u otprilike 120 članaka. Nakon toga taj isti Zakon mijenjao se još pet puta. Prema tome, i ovdje se ponovila ista priča, prijašnji zakoni su loši i nedorečeni, a novi odlični. Koliko je to točno, vidimo i sami. Sjetimo se samo nevjerojatnog propusta zakonodavca koji je napravio 2008. godine kada je stupio na snagu Zakon o kaznenom postupku, a koji nije bio usklađen s kaznenim djelom Davanjem lažnog iskaza u Kaznenom zakonu.
Manjkovitosti važećeg ZKP-a
Iako je novim Zakonom o kaznenom postupku bilo propisano da istragu provodi državni odvjetnik, a ne više istražni sudac, zakonodavac nije izmijenio i kazneno djelo Davanje lažnog iskaza tako da lažno iskazivanje svjedoka, sudskog vještaka i drugo u prijašnjem postupku, dakle pred državnim odvjetnikom, u tadašnjem Kaznenom zakonu nije bilo inkriminirano kao kazneno djelo. Slijedom toga, svjedoci, sudski vještaci, prevoditelji i tumači mogli su lažno iskazivati, bez ikakve kaznene odgovornosti, sve do 1. siječnja 2013. godine kada je stupio na snagu novi Kazneni zakon i kada više nije bilo dopušteno lažno iskazivati pred državnim odvjetnikom. Dakle, takvo "ozakonjeno laganje" bilo je dopušteno gotovo punih pet godina, unatoč tome što je struka na to više puta upozoravala.
Zakonom o kaznenom postupku iz 2008. godine znatno je ojačana uloga državnog odvjetnika u prethodnom postupku koji sada ima dvostruku ulogu – provodi istragu i podiže optužnicu, a sudac istrage odlučuje o zahvatima u temeljna prava i slobode građana (odlučuje o istražnom zatvoru, jamstvu...) Takvo se jačanje uloge državnog odvjetnika u prijašnjem postupku opravdavalo činjenicom da državni odvjetnik prije nije imao onu ulogu koju je trebao imati radi učinkovitijeg kaznenog progona te da je upravo radi toga trebalo donijeti novi Zakon koji će omogućiti vođenje velikih kaznenih postupaka (antikorupcijskog sadržaja) u RH.
Iako se javnost pokušalo uvjeriti da je upravo novi Zakon, a samim time i državno odvjetništvo, zaslužno za pokretanje brojnih kaznenih postupaka, treba naglasiti kako razlog nije bio u tome već u političkoj volji da se napokon krene u kazneni progon protiv svih počinitelja kaznenih djela te u pritisku Europske unije jer je RH tada imala pregovarački status i morala je užurbano i kvalitetno raditi na učinkovitosti pravosuđa. Naime, i prije donošenja tog Zakona, RH je već imala i Zakon o kaznenom postupku, Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminalitet i drugo, tako da je postojala široka lepeza zakona za poduzimanje kaznenih progona.
Do 2008. godine na snazi je bio Zakon o kaznenom postupku koji je bio uređen u skladu s austrijskim kaznenim postupkom iz 1875. godine i za koji će dan danas najveći broj praktičara reći da se radi o jednom od najboljih zakona. Prema njihovom mišljenju taj Zakon je samo trebalo u pojedinim dijelovima osuvremeniti i uskladiti s međunarodnim konvencijama te ga nastaviti primjenjivati. Da je to tako, s čime sam suglasan, najbolje je vidljivo i iz činjenice da prijedlog najnovijih izmjena i dopunama Zakona ide u smjeru da se stadij rasprave uglavnom vrati na način kako je bio uređen prije 2008. godine. Prema sadašnjem modelu Zakona, sud je na raspravi ograničen s mogućnošću izvođenja dokaza po službenoj dužnosti (osim ako se radi o dokazima koji upućuju na sumnju o postojanju krivnju ili o dokazima o kojima ovisi odluka o kaznenopravnoj sankciji), dok je u svemu ostalome vezan dokaznim prijedlozima stranaka. Ne radi se o dobrom rješenju jer sudu treba omogućiti istraživanje istine o činjenicama (dakle, vratiti mu tzv. istražnu ili inkvizitornu maksimu), dopustiti mu izvođenje dokaza radi utvrđivanja odlučnih činjenica te omogućiti strankama da predlažu dokaze do završetka dokaznog postupka. Jednako tako, i dosadašnje odredbe koje se odnose na unakrsno ispitivanju svjedoka i vještaka na raspravi nisu postigle očekivane rezultate pa tako rasprave dulje traju, postoji nesnalaženje u takvom načinu ispitivanja. Dakle, radi se o hibridnom dijelu Zakona koji nije u skladu s hrvatskom kaznenopravnom tradicijom, a ni kao takav postoji u komparativnim pravima drugih država. U skladu s odlukom Ustavnog suda RH, prijedlog izmjena i dopuna Zakona o kaznenom postupku donosi bitne novine dok jedan dio odredbi i dalje ostaje nepromijenjen te će on i dalje sigurno biti izložen kritikama struke i javnosti.
Iako se državnoodvjetnička istraga pokazala učinkovitom, s druge strane ona je donijela i znatne nedostatke, posebno kada su u pitanju prava okrivljenika u kaznenom postupku. Prema tome, ako je cilj zakonodavaca bio kazneni postupak učiniti jednostavnijim, bržim i ekonomičnijim, onda mu je jednako tako trebao biti cilj zadržati ili poboljšati zaštitu okrivljenika, a ne je uskraćivati. Glavni problem državnoodvjetničke istrage je to da nije potpuno izjednačen položaj stranaka u postupku (ne postoji tzv. jednakost oružja). Najočitiji je primjer što sadašnjim Zakonom nije propisana mogućnost izjavljivanja pravnog lijeka protiv naloga o provođenju istrage koji donosi državni odvjetnik. Naime, ako je ta mogućnosti bila propisana Zakonom za koji smo konstatirali da ga mnogi praktičari hvale (kada je rješenje o provođenju istrage donosio istražni sudac, koji je bio nezainteresiran za ishod kaznenog postupka), ne vidim razlog zbog čega važećim Zakonom nije predviđena mogućnost izjavljivanja žalbe protiv naloga državnog odvjetnika o provođenju istrage te da o toj žalbi odlučuje sud. Na tu nelogičnost upozorio sam više puta pa tako i u radu koji je prezentiran na znanstvenom skupu pod naslovom "Usuglašavanje Hrvatskog pravnog sustava s europskom pravnom stečevinom" koji je održan prošle godine u Lovranu u organizaciji Akademije pravnih znanosti Hrvatske. Predlagatelj najnovijih izmjena i dopuna Zakona, u skladu s odlukom Ustavnog suda RH, sada predviđa mogućnost žalbe na rješenje državnog odvjetnika o provođenju istrage.
Jedna od većih primjedbi (ako ne i najveća) važećeg Zakona o kaznenom postupku jest što tim Zakonom nije propisana mogućnost da okrivljenik, odnosno njegov branitelj mogu biti nazočni ispitivanju svjedoka, sudskih vještaka, dakle provođenju dokaznih radnji koje obavlja državni odvjetnik. Iako je to u suprotnosti s osnovnim načelima kaznenog postupka te idu u korist samo državnom odvjetništvu, a na štetu protivne stranke, predlagatelj Zakona u tom dijelu nije predložio nikakve izmjene, iako za to još uvijek ima vremena. Naime, mislim kako je od samog početka provođenja dokaznih radnji, a u cilju pravičnosti postupka odnosno jednakosti među strankama, potrebno osigurati kontradiktorno postupanje. Bez obzira na to što je predlagatelj Zakona naveo kako se osuđujuća presuda ne može temeljiti isključivo ili u odlučujućom mjeri na nekontradiktorno pribavljenom dokazu, smatram, kao dugogodišnji bivši sudac, a sada odvjetnik i sveučilišni nastavnik, da je u tom dijelu potrebno napraviti izmjene, primjerice kao što je propisano u talijanskom Zakona o kaznenom postupku prema kojemu se izričito zabranjuje čitanje na raspravi zapisnika o ispitivanju svjedoka glede iskaza koji je svjedok dao državnom odvjetniku, osim ako takva izjava nije dana uz prisutnost osumnjičenika odnosno njegovog branitelja. Ako bi došlo do izmjena u tom dijelu, siguran sam da bi se na taj način dokazi koji su prikupljeni u prethodnom postupku imali puno jaču dokaznu snagu te ne bi dolazilo do učestalih primjedbi na rad državnog odvjetnika u stadiju prikupljanju dokaza.
Veći nadzor DORH-a
S druge strane, iako se državno odvjetništvo zalaže da u tom dijelu Zakon ostane nepromijenjen, smatram da bi taj dio u zakonu svakako trebalo izmijeniti te državnom odvjetništvu dati mogućnost da pri svom postupanju ima mogućnost izbora, i to:
da razgovara s građanima (npr. presumptivnim svjedocima) bez pozivanja i nazočnosti osumnjičenika i njegovog branitelja, ali da se tada zapisnici o ispitivanju tih osoba ne mogu koristiti kao dokazi, nego kao "službene bilješke" ili druga mogućnost, da državno odvjetništvo provodi dokazne radnje – ispitivanje svjedoka, sudskih vještaka i slično, uz prijašnje pozivanje okrivljenika i njegovog branitelja (ako žele pristupiti, dakle, prepušta se njima na volju) kada bi se zapisnici o ispitivanju tih osoba mogli koristiti kao dokaz u kaznenom postupku.
Sadašnji Zakon propisuje kako se istraga mora provesti samo za ona kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora te ako se radi o osumnjičeniku koji je djelo počinio u stanju neubrojivosti. U svim ostalim slučajevima ne provodi se istraga, nego se poduzimaju samo tzv. dokazne radnje. I to se pokazalo kao veliki problem. Naime, kada se uzme u obzir da je upravo najveći broj predmeta u kojima se ne provodi istraga, već samo dokazne radnje (istraživanje) te da Zakon nije propisivao nikakav nadzor glede trajanja tih dokaznih radnji, u praksi se često događalo da se one provode i po nekoliko godina, a da nikakva odluka o predmetu nije donesena (podignuta optužnica ili odbačena kaznena prijava). To nije dobro jer okrivljenik u razumnom roku treba biti upoznat što je s njegovim predmetom, dok s druge strane, svako dugotrajno postupanje državnog odvjetnika koje za to nema opravdanje, može ukazivati i na određenu sumnju javnosti glede rada državnog odvjetništva kada su u pitanju takvi predmeti. Upravo radi toga, a u skladu s odlukom Ustavnog suda RH, bilo je nužno napraviti izmjene u tom dijelu pa je sada predloženo da ako po proteku šest mjeseci od upisa kaznene prijave u upisnik kaznenih prijava ili od uhićenja državni odvjetnik nije podigao optužnicu ili odbacio kaznenu prijavu, okrivljenik ima pravo podnijeti prigovor sucu istrage zbog odugovlačenja postupka. Ako sudac istrage utvrdi da je prigovor zbog odugovlačenja postupka osnovan, rješenjem će odrediti rok koji ne može biti dulji od trideset dana u kojem državni odvjetnik mora odlučiti o kaznenoj prijavi. Međutim, i ovdje se postavlja pitanje, što ako državni odvjetnik ne donese nikakvu odluku u roku koju mu je ostavio sudac istrage? Prijedlog izmjena i dopuna Zakona ne sadrži odredbu o tome da će se u tom slučaju smatrati da je državni odvjetnik odustao od kaznenog progona. Možda bi to bilo dobro rješenje? Pretpostavljam da je intencija predlagatelja zakona da nepostupanje državnog odvjetnika po nalogu suca istrage u tom slučaju može predstavljati stegovnu odgovornost prema Zakonu o državnom odvjetništvu, i to zbog neurednog obavljanja državnoodvjetničke dužnosti.
Veći sudski nadzor i zaštita u prethodnom postupku sigurno sprečavaju mogućnost bilo kakve zlouporabe, posebno kada se uzme u obzir da jedno te isto tijelo (državno odvjetništvo) provodi istragu i podiže optužnicu, a mehanizam nadzora glede rada toga tijela prema sadašnjem Zakonu nije dovoljna da bi se moglo reći kako su apsolutno zaštićena prava okrivljenika. Naime, za razliku od suda, državno odvjetništvo nema onu ulogu neovisnosti i nepristranosti kakvu ima sud jer je ono uređeno na načelima hijerarhije, devolucije. Dakle, državno odvjetništvo je, za razliku od suda, po svojoj ulozi centralizirano.
Kao što sam već naglasio, sadašnji Zakon predstavlja hibrid između angloameričkog i kontinentalnog prava, što se nije pokazalo kao dobro rješenje. Slikovito rečeno, radi se o Zakonu, prvenstveno u dijelu koji uređuje prethodni postupak, koji je kao jednosmjerna ulica, unatoč tome što bi se promet trebao odvijati u oba smjera. Cilj zakonodavca treba biti donošenje zakona koji će biti sukladan europskim i ustavnim načelima te u cilju pravne sigurnosti svih građana. Ono što se na kraju može istaknuti jest da ti prijedlozi Zakona sigurno idu u smjeru njegova unapređenja, što je za pohvalu, ali ako i kod ovih prijedloga ne dođe do kvalitetne javne rasprave, i to ponajprije stručne javnosti, mišljenja sam da će nam uskoro uslijediti nove izmjene.
>> Nova pravila Kaznenog zakona – Suci opet postaju vladari sudnice
