Mnogi su tvrdili da je dubrovačkom ambijentalnom teatru odzvonilo. Da je turističko-kafićka i restoranska euforija ubila dušu Dubrovačkih ljetnih igara. Da su štekati jači od Shakespearea, Vojnovića i Držića. I da su kruzeri pokorili grad sv. Vlaha i uspjeli ono što nije uspjelo ni Osmanlijama ni Veneciji. Da se ne može istodobno uživati u zvukovima Bacha ili Sorkočevića i slušati techno glazbu iz skupih barova i mirisati užeglo ulje na kojem se friga sitna riba. A onda je izvedbom Goldonijeve “Kafetarije” i to u samom srcu Straduna kazalište još jednom pobijedilo buku i merkantilističku groznicu.
Istina, “Kafetarija” 21. stoljeća nije igrana na Gundulićevoj poljani kao “Kafetarija” 20. stoljeća. Ali svojim preseljenjem ispred palače Sponza i crkve sv. Vlaha osvojila je još povlašteniji položaj, a da pritom nije ugrozila poslovanje gotovo nijednog turističkog objekta koji u srcu sezone ne može pristati ni na pet minuta predaha od grčevite borbe za opstanak i pecanja ama baš svakog turista. Scenograf Marin Gozze, iskusni dubrovački lisac, odlično je predstavu “Kafetarije” usmjerio pred Sponzu. I smještaj tribina bio je spretno zamišljen.
Festivalski ansambl je, zahvaljujući i tehnici, nadglasao svu moguću stradunsku buku, a publika je dobila privilegij gledati i slušati zanimljivu glazbenu komediju u prvorazrednim uvjetima, u pravoj teatarskoj akustički savršeno izoliranoj školjci.
Znači ima nade za ambijentalne predstave u Dubrovniku. I za prijeko potrebnu komornu operu. Za nova scenska uprizorenja u novim prostorima koji neće ugrožavati gradsku ljetnu kolotečinu. Samo treba imati hrabrosti. I ideja. Jer publike ima.
Osam izvedbi “Kafetarije” pogledalo je čak četiri tisuće ljudi, što je za hrvatske kazališne prilike lijepa i reprezentativna brojka. Redatelj Vinko Brešan se na prvom dubrovačkom festivalskom zadatku pokazao kao osoba koja ima inovativne sposobnosti za privlačenje puka, u čemu mu je zasigurno pomogla i dramska dubrovačka ravnateljica Mani Gotovac. Uostalom, baš je taj tandem na Riječkim ljetnim noćima osmislio najveći kazališni hit tog festivala, predstavu “Mirisi, zlato i tamjan” nastalu po romanu nedavno preminulog književnog klasika Slobodana Novaka.
Nema razloga da i nova dubrovačka “Kafetarija” ne postane višegodišnja uspješnica Dubrovačkih ljetnih igara, samo da se ubuduće još veći naglasak stavi na glazbeni dio predstave za koji je bio zadužen veliki hrvatski dramatičar i glazbenik i rijetko samozatajni umjetnik Mate Matišić. Jer, Dubrovačkih ljetnih igara nema bez publike i to one koja plaća karte i jagmi se za njima. Lijepo je kada karte traže turisti i kupuju ih unaprijed internetom. Ali je bogme još ljepše kada se za karte nadmeću i Dubrovčani. Jer bez njih Dubrovačke ljetne igre doista nemaju nikakvog smisla.
>> Zijah Sokolović prvi dobitnik nagrade 'Pređov galeb'
