Ima nekih trenutaka u političkoj zbilji kada je oportuno zatomiti stranačke rivalitete, međusobnu nesnošljivost, ideološke prijepore i osobnu taštinu. Ti politički momenti nisu toliko česti – i ne trebaju biti – ali s vremena na vrijeme sposobnost postizanja šireg konsenzusa oko važnog pitanja, kao i prepoznavanje takvog trenutka, pokazuje razinu zrelosti nekog društva.
Višednevna bizarna polemika dvojice ključnih aktera u državi, kakvoj svjedočimo danima, suprotno tome ukazuje na nisku razinu političke kulture i kod građana ostavlja samo osjećaj nesigurnosti. To svakako nije ono što ljudi očekuju od izabranih političkih lidera, kao što je iluzorno i štetno očekivati da se svi slažu oko svih pitanja.
Čemu uostalom politički pluralizam? Međutim, postoje pitanja koja svojom kompleksnošću, obuhvatnošću i mogućim utjecajem na najšire društvene slojeve nadilaze interese određenih političkih, ideoloških, socijalnih i gospodarskih grupa, pa makar te skupine činile većinu. Jedna od pozitivnih tekovina suvremenih demokratskih društava jest da prepoznaju trenutak kada javni interes treba pretpostaviti privatnom.
Od krajnje desnice do krajnje ljevice među normalnim osobama nema puno onih koji ne bi htjeli da je Hrvatska „konkurentna, inovativna i stabilna zemlja prepoznatljiva identiteta i kulture, očuvanih resursa, dobre kvalitete života i jednakih prilika za sve“, kako je to zacrtano u jučer predstavljenom prijedlogu Nacionalne razvojne strategije.
Bez obzira na to što neki zlurado tvrde da je spomenuti dokument samo zadovoljavanje forme koju su svakih deset godina dužne ispoštovati sve zemlje članice EU, nama je ovo prva prilika da, ako ništa drugo, barem iskažemo jasne želje gdje kao zemlja želimo biti za deset godina.
Ako su želje, ne znači da su neostvarive. Hoće li i u kojem obliku taj strateški dokument biti usvojen, odlučit će parlamentarna većina. Ali u tijelu koje upravlja netom otvorenom javnom raspravom moraju biti zastupljeni svi važni društveni akteri. Pa tako i politička oporba. Jer kada se strategija već donosi, šteta bi bila da se njena aktualnost podudara s trajanjem mandata nekog ministra ili premijera. Sličnih primjera nagledali smo se u posljednjih dvadesetak godina.
VIDEO: Premijer Andrej Plenković o nacionalnoj strategiji
