Naslovnica Premium

Mračni i infantilni gay fašizam sada divlja i po Hrvatskoj

Od legitimne borbe homoseksualnih skupina za svoja prava, protiv diskriminacije i nasilja, pa do gay fašizma, tanka je linija
26. svibnja 2013. u 12:00 0 komentara 15 prikaza
zastava duginih boja (1)
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Samo mi jedna stvar smeta kod homoseksualnih aktivista – ne pokazuju nikakav smisao za humor. Stalno su nabrijani, narogušeni, s redovitom viktimističkom pozom tražeći i proizvodeći «homofobe» uz koje bi samima sebi dali na važnosti. Poput križara grintaju na «nepravovjerne», agresivno osvajajući grad za gradom, pao je London, Madrid, Pariz…

Od Rabelaisa (agelasti) do Kundere prva oznaka totalitarnog uma i sustava jest odsutnost humora, spasonosnog odmaka od sebe i zbilje, uma koji vrši manje ili više suptilno nasilje nad neistomišljenicima i neprijateljima njihova režima. Fiksirani samo na sebe, na svoju svetu kauzu i svoju ortodoksiju zvanu «obitelj za sve», poput jurodiva nameću se i grintaju, a u Zagrebu, na čija vrata kuca sada njihova križarska bojna, počeli su i mlatiti aktiviste inicijative U ime obitelji. Američki pisac i deklarirani homoseksualac Bret Easton Ellis u posljednjem broju gay magazina «Out» nazvao je takvo ponašanje i mentalitet «gay fašizam». Obilježava ga smjesa mračnjaštva i infantilizma koji, prema Ellisu, promoviraju LGBT lobiji koji «u medijima predstavljaju homoseksualce na irealističan način» s totalnom odsutnošću smisla za humor te koji prokazuje i sve homoseksualce koji ne misle kao oni da su ljudi «koji mrze same sebe» iliti, po naški, «ormaruše». Ti lobiji, tvrdi Ellis, propovijedaju toleranciju i ljubav, ali za neistomišljenike imaju samo netoleranciju i mržnju ignorirajući «onu šutljivu većinu homoseksualaca» koja s prijezirom gleda na te zadojene aktivističke kreature. Žestoka Ellisova kritika gay aktivizma, objavljena u gay časopisu, i nije nešto novo, osim po žestini i izravnosti izrečena iz usta «kompetentne osobe», tj. deklariranog homoseksualca. Ellis nije jedini homoseksualac iz šutljive, zapravo nezadojene, homoseksualne većine. Tijekom posljednjih prijepora u Francuskoj grupa homoseksualca se duhovito obratila predsjedniku Hollandeu pitajući ga, otprilike: «Predsjedniče, zašto vi nama nudite prava koja uopće ne želimo niti tražimo», status braka i pravo na posvajanje djece. Sličnog je stava i naš Dražen Ilinčić, deklarirani gay, čovjek kojeg krasi prije svega fini osjećaj za humor, koji kaže: «Nametanje u prvi plan gay brakova i sličnih pitanja, posvajanja djece i sličnoga, mislim da je i nepravedno prema velikom dijelu gay kulture koji uopće ne drži do tih vrijednosti.»

Od legitimne borbe homoseksualnih skupina za svoje prava, protiv diskriminacije i nasilja, pa do totalitarnih inačica «gay fašizma», kako ga naziva Ellis, tanka je linija, čak i unutar same homoseksualne zajednice. Ta tanka linija prelazi se kada se demokratski ideali jednakosti zamijene, kao u totalitarnim društvima, radikalnim egalitarizmom, nasilnim brisanjem razlika među osobama i društvenim skupinama. Paradoksalno je da gay aktivisti uime borbe za različitost zapravo brišu razlike kako bismo svi postali isti (homo). Upravo taj radikalni egalitarni sindrom stoji u korijenima gay fašizma koji ovih dana pokazuje svoje raskošno lice po zagrebačkim ulicama i trgovima gdje se zapaljivim sredstvima i šakama nasrće na djevojke i volontere inicijative U ime obitelji, uz gromoglasnu šutnju nevladinih udruga za ljudska i ženska prava, kao i državne vlasti, koja ni izdaleka ne pokazuje toliku revnost prema ovim žrtvama nasilja.

Pokazujući stalno golemu dozu nesnošljivosti, skrivajući se iza tolerancije, ne nasrću samo na volontere već i na istaknute javne osobe i sportašice, samo zato što su, zamislite, u demokratskom društvu, izrekli svoje mišljenje. U maniri srednjovjekovne inkvizicije izvršili su pritisak i na sponzore Blanke Vlašić jer podržava referendum koji teži da se u Ustav unese da je brak zajednica muškarca i žene. Zalagati se za vrijednosti obitelji kao zajednice muškarca i žene ne znači, u demokratskim i pluralnim društvima, osporavati drugima njihove vrijednosti, pa ni LGBT populaciji. Unatoč njihovoj sklonosti viktimizmu, oni su ipak sami sebi najveći neprijatelji, nikakvi «homofobi» i «religijski mračnjaci», baš zbog metoda koje mnogim ljudima u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je milijun i tristo tisuća siromašnih, sve više idu na živce. Da barem poslušaju «svoje ljude», poput Ellisa, koji ih zapravo opominje, doduše grubim gay fašizmom, da se za početak nasmiju i pokažu barem trunčicu poštovanja prema milenijskoj tradiciji ove zemlje kada su posrijedi pitanja vezana uz brak i obitelj.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.