Nitko još ne može znati što će biti s Ivom Sanaderom kad se iz Remetinca preseli u svoj zagrebački dom: što će sve s njime izaći na slobodu? Može li samosvrgnuti premijer biti opasan izvan tamnice, samo nekoliko kilometara sjevernije od dosadašnjeg prebivališta? I kome, i za koga? U prvim reakcijama, straha ima više u medijima, koji su opet stisnuli gas ne bi li ostavili iza sebe pravosuđe koje se tromo vuče u kaotičnom antikorupcijskom putovanju bez voznoga reda, negoli u politici, koja drži glavu na kočnici kako ne bi ubrzala da najslavniji hrvatski zatvorenik počne koristiti prednosti života na slobodi.
Kostim "vuka iz Dugobaba"
Nekadašnji vladar Hrvatske još je u kostimu "vuka iz Dugobaba", daleko od toga da bi ga itko doživljavao kao "velikog imperatora", kao što se to neko slavnije vrijeme u nekoliko dana bilo dogodilo jednom čuvenom Korzikancu, nakon bijega iz zatočeništva. U našem predizbornom vremenu velikih osjetljivosti, politički obrtnici proizvode sami dovoljno buke da bi ikome još koristila buka sa strane.
Nitko još ne zna ni koliko je Ivo Sanader ranjen, računajući da je Albert Camus znao o čemu govori kad je pisao: "Biti suđen, to je ono što čovjek najteže podnosi". A bivši hvatski premijer je suđen, a da nije osuđen: rađa li to u njemu želju za osvetom? Oko njega je nekoliko vjernih prijatelja, ali bez Victora Hugoa, koji bi njegov "bijeg" iz Remetinca mogao dočaravati kao "povratak genija", kao što je to bilo sa slavnijim povratnikom Napoleonom Bonaparteom kad se iz progonstva s Elbe vraćao u Pariz. Možda se u naš politički život sa Sanaderom vraća samo njegov fantom, pa bi i njegova uloga do daljnjega mogla odražavati (ne)zahvalni položaj čovjeka kojega su pravosudne vlasti stjerale u kut u kojem čuče osumnjičenici za velika (ne)djela, i još mu ograničile slobodu tako što su mu uzele putovnicu i prisilile ga na kooperativnost s nametnutom astronomskom jamčevinom. Kao da je pravosuđe htjelo testirati nekadašnjeg premijera: što mu je ostalo od imovine? Ili, od prijatelja?
Na političkom terenu, Sanaderovim povratkom na slobodu stvorena je velika neizvjesnost; nije poznato ono najvažnije – koliko bi se na slobodi mogao zadržati. Na pravnom i pravosudnom terenu, neizvjesnost je još i veća; kako će se dalje odvijati sudska saga, hoće li suci u međuvremenu ujednačiti dioptriju kojom čitaju i golemi "dossier Sanader" i zakone po kojima presuđuju i sude. Samo je jedno zasad sigurno: nakon petogodišnjih suđenja, sve je vraćeno na početak. Poslije dugog prvog poluvremena, teško je reći da se ništa nije dogodilo kad je jedan čovjek, i to bivši predsjednik vlade, bio uhićen, optužen, osuđen i oslobođen! Nešto se, ipak, dogodilo kad se sve to moglo dogoditi u jednom istom slučaju. I sada, poslije svega, sve, Ivo, iznova!
Kao i svakom drugom građaninu, Ivi Sanaderu može suditi samo sud; dok suđenje ne dođe do samoga kraja, on je, kao i svaki drugi građanin, nevin: to je prvo slovo u abecedi pravne države, koje, čini se, treba ponavljati, jer nam još uvijek, četvrt stoljeća od njezinih početaka, dramatično nedostaje stabilnosti i povjerenja u institucije, pa i u ovome slučaju. Pet godina suđenja, a nijedna (pravomoćna) presuda!
Vidošević, Bandić, Mamić...
Takva mršava bilanca upućuje na dvije hipoteze: prva, da se pravosuđe izborilo za dovoljnu količinu neovisnosti od politike, da mu presude ne diktiraju sa strane, kao u neka druga, loša vremena (iako bi se našlo puno zainteresiranih pokrovitelja), i to je optimistička pretpostavka, kolikogod ova ili ona presuda mogla izgledati spornom; i druga, da različiti katovi pravosuđa nisu usklađeni kad se toliko ne slažu da presude sa srednje razine na najvišim razinama pravosudne vlasti padaju kao čunjevi, ne samo u Sanaderovu slučaju, i kad ni sudovi istoga ranga ne čitaju na isti način iste zakone; ponekad se čini da pravosudna ljevica ne zna što radi pravosudna desnica (i obrnuto). Lakoća s kojom su isti sudovi donosili suprotne odluke u kratkome vremenu podsjećala je, neka se opet ne naljute osjetljivi suci, na navijačke frakcije, stvorene oko ljudi iz nogometa. Kao da ovdje još nije stigla lapidarna izreka Georgesa Clemenceaua o tome što je misija sudske vlasti – da osigura da "dobri građani budu mirni, a loši ne budu", iako putuje čitavo stoljeće! Baš to, i samo to, a nije malo, trebaju osigurati i naši sudovi, uzduž i poprijeko "išaranog" terena na kojem su zakopane, ili nedovoljno iskopane, tolike tranzicijske mine različitih korupcija i svakojakog kriminala.
Procedura je i ovdje, u našim suđenjima i kontrasuđenjima, bitna strana pravne i demokratske stabilnosti države i ravnopravnosti građana. Utoliko i čudi i ne čudi što se borba unutar pravosuđa odvija više na pitanjima (ne)poštovanja procedure negoli oko same suštine sporova: je li kriminal počinjen, jesu li za to utvrđeni nepobitni dokazi da optuženi može biti pravomoćno osuđen ili pravomoćno oslobođen. Nemojmo se zavaravati: ovdje se, ipak, sudi jednoj vrsti politike koja je pod sumnjom da je zloupotrebljavala položaj, i to radi novca, što je siromašnim ljudima najteže podnijeti. I budimo načistu: nije politici palo puno perja s glave zato što je jedan gradonačelnik (Sabo) zaista završio u zatvoru, ne istražnome, nego pravome, ili što je jedan bivši ministar (Polančec) svoje već odslužio: i jedan i drugi platili su skupu cijenu svoje naivnosti, političkog neiskustva ili čak gluposti! S velikim ribama je i sudovima teže, s njima su obično u paru i veliki odvjetnici, a i mediji, čak i kad ne skrivaju svoje (ne)raspoloženje. "Četvrta vlast" je u pravu kad brani svoj integritet u pograničnom sporu s "Trećom vlašću".
Gdje stanuje politika, tu se rađa posebna osjetljivost. Napose u vremenima kad ljudi teško žive, kad nemaju posla, kad ne znaju danas što će biti sutra, kad im djeca odlaze ponovno "trbuhom za (bijelim) kruhom"... I kad, andrićevski kazano, pametni zašute, budale se razgalame, a barabe obogate. Javnost, tj. ljudi koji je čine, očekuje barem za utjehu da znaju zašto im je loše. Ako je država opljačkana, što već i vrapci s grana toliko dugo pjevaju, da dobiju i pljačkaša. To im može dati samo sud, i nitko drugi. Uza zrelo sudstvo, zato je potrebna i zrela politika, ne da ona sudi, nego da pokaže volju da je sposobna udaljiti narcise od ogledala. U pet godina slučaja Sanader sve se, međutim, odvijalo na jednoj obali pravosudnog Rubikona, na obali nepravomoćnosti; koliko će godina trebati kad (ako) na red dođu drugi razvikani osumnjičenici, ili možda optuženici, ranga zaboravljenog Nadana Vidoševića, sveprisutnog Milana Bandića ili naglo povučenog Zdravka Mamića, da sudovi prijeđu na drugu obalu, i s pravomoćnim čvrstim presudama umire uzbuđeni puk koji počinje vjerovati da je borba protiv korupcije služila samo za jednokratnu upotrebu. Nezadovoljeni i nezadovoljni već viču na sav glas: Vrana vrani opet oči ne vadi! Je li baš tako? Vjerojatno nije ugrožena jednakost građana pred zakonima, inače bi bilo jao poraženom, premda u zraku legitimno visi pitanje na koje tek treba očekivati pravi i potpuni odgovor: što se događa s pravnom državom kad njezine glavne institucije toliko osciliraju? I kakva je naša pravno-politička kultura kad s pravosuđem svatko može brisati noge?
Psihologija čovjeka je takva da može podnijeti da puno ljudi nema, pa ni on sam, dovoljno za normalan život, a ne može prihvatiti da samo jedan krade da bi imao, ili ima zato što je krao. Otuda rastu dvije potencijalne opasnosti, koje nisu sasvim neprisutne i u našim sudsko-političkim trakavicama: prva, da se nad svakim bogatstvom razvija automatska sumnja u zakonitost njegova porijekla, i da je imati postalo isto što i krasti (to je najplodniji teren za sve vrste populizama), a druga, da se uz ljude iz vlasti i iz politike, bez individualne razlike, profesionalne i moralne, veže loša slika da ne znaju ništa drugo nego grabiti novac. Političari su oslabljeni nizom novih okolnosti, od pojave novih vlasti, financijske i medijske, do procesa globalizacije, da bi mogli funkcionirati kao diktatori, a građani su, sa svim čarima i užasima tehnološke revolucije, doživjeli da im demokracija daje veće pravo uvida, a ne proširuje njihova prava odlučivanja. Odluke su još uvijek u rukama elite. Otuda nove opasnosti – da se eliti više ne vjeruje, a da se, istodobno, bez elite funkcionirati ne može.
Politika je izgubila veliki dio nekadašnje moći; ne bi se reklo da se njeni akteri ne zalažu da je vrate, ali s malo uspjeha, ili neuspješno. Sa svakim novim uhićenjem, i još sa svom medijskom pompom, da se vidi da živimo u civilizaciji slike i lakih odluka, s političara otpada pozlata, kao prašina sa starih fasada. Ako je za nered kriv jedan čovjek, ili par ljudi, jesu li dobro shvaćene dimenzije nereda? Velike i male ribe zasad u sudnicama ne prolaze jednako, što, opet, ne znači da treba gubiti svaku nadu da se do kraja neće sve ujednačiti. Ponovljeno suđenje ne mora biti i izgubljeno suđenje. Nije hrvatsko pravosuđe jedino u Europi koje se u pitanjima visoke korupcije zapleće kao pile u kučine. U Francuskoj se već nekoliko godina, i u nekoliko različitih afera, steže obruč oko bivšeg, možda i budućeg (krenuo je u kampanju) predsjednika Nicolasa Sarkozyja, a da ni u njegovu slučaju nema ni pravomoćne optužnice ni u jednoj od otvorenih istraga. Možda ih na kraju i ne bude, možda će izbori 2017. sve fascikle ponovno gurnuti u ladice, do daljnjega, iako je već sada bjelodano da je u predsjedničkoj kampanji 2012. pobrkao stranačku i izbornu blagajnu i koristio obilno usluge svoje "Fimi medije". Ne otkrivaju političari svaki dan toplu vodu: znaju oni da je dovoljno da okrenu slavine!
De Gaulle kao svijetla točka
Uređena francuska država pruža dosta primjera kako se rabi i zlorabi funkcija. Jacques Chirac je poslije 12 godina predsjedničke vlasti bio suđen, i dogovorno osuđen na blagu kaznu zbog narušenog zdravlja, zato što je kao gradonačelnik Pariza prije toga fiktivno zapošljavao i plaćao iz gradskoga proračuna ljude koji su stvarno radili za njegovu tadašnju stranku (RPR). Njegova desna ruka iz gradske uprave, Alain Juppe, također jedan od ozbiljnih kandidata za budućeg predsjednika, nije uživao predsjednički imunitet pa je suđen i osuđen prije njega, i novčano, i zabranom (ograničenom) političkoga djelovanja, pa je za to vrijeme morao u Kanadi zarađivati kruh (danas je veoma uspješan i ugledan gradonačelnik Bordeauxa). Kod Francuza, u njihovu mentalitetu, dominiraju uspomene na velike ljude koje oživljavaju i čuvaju u panteonima osobnih emocija; kod Hrvata je jak osjećaj gubitka budućnosti, i otuda tolika vezanost uz prošlost. Zato se kod nas lako okreće palac koji dijeli herojstvo od izdaje, dok kod Francuza u istoj osobi, a da to ne mora biti nužno maršal Petain, može "stanovati" i jedno i drugo.
Za Charlesa de Gaullea su Amerikanci govorili da je poludiktator (nisu nepoznati njihovi međusobni animoziteti, još iz ratnoga vremena), dobrom dijelu intelektualne i oporbene Francuske bio je autokrat, čak i apsolutist, ali je zapamćena njegova visoka moralnost i otpornost na izazove novca: sam je plaćao poštanske marke na pismima koje je privatno slao iz Elizejske palače, i sam snosio troškove goriva kad je išao na privatna putovanja! Kao zlatni primjer moralnoga ponašanja u svim udžbenicima o korupciji i moralu navodi se postupak poslijeratnog ministra pravosuđa Pierrea-Henrija Teitgena: kad je preuzeo funkciju čuvara državnog pečata, njegov otac zatvorio je glasoviti odvjetnički ured da ne bi pred suce dolazio u togi sukobljenih interesa!
Možda se, ali na tragični način, starom moralnom Olimpu približio Pierre Beregovoy, prvi ministar s početka devedesetih prošloga stoljeća, kad je, dokazano, sebi oduzeo život da bi spasio osobnu čast, i da ne bi morao podnositi medijsku kampanju da je kupio stan posuđujući novac (bez kamata) od jednoga poslovnoga čovjeka, inače puno bližeg tadašnjem predsjedniku Mitterrandu nego njemu. Je li u njegovoj odluci da digne ruku na sebe bilo i razočaranja što je stranka (PS) izgubila izbore a on predsjednikovu naklonost? Možda, premda se to iz Mitterrandova oproštajnog govora nije dalo zaključiti, jer je brutalno prebacio odgovornost na medije, da su "izručili psima čast jednoga čovjeka a na kraju i njegov život". Od moralnih se visina, pak, najviše udaljio jedan stvarno slučajni ministar u osobi Bernarda Tapieja, ambicioznog nogometnog mecene i inteligentnog muljatora, koji je bolje predvidio svoj početak i kraj nego svi njegovi pokrovitelji (uključivši i samoga Mitterranda) kad je rekao što vlada u velikom biznisu i u visokoj politici: "Ako nisi onaj koji ubija, ti si onaj koji će biti mrtav". On je, na kraju, bio politički mrtvac, s bankrotom i zatvorom, i s poukom za sve nadobudne političare-amatere, da je politika ozbiljan posao da bi je vodili nepolitičari. Poštenje ili profesionalnost, moralnost ili kompetentnost, staro je pitanje politike, koje se redovno pojavljuje poslije velikih afera i prije izbora. Tu smo, znači. Zar su dvije sposobnosti toliko nespojive, suprotstavljene da se ne bi mogle okupiti u jednoj osobi? Tko može reći, posebno u zemlji koja još nijednom ozbiljnom političaru nije pravomoćno dokazala korupciju, da sposobni moraju završiti u Remetincu, guliti zatvor, jer nisu pošteni, a da manje sposobni mogu i krumpir guliti, iako nisu pokazali Periklovo poštenje? Dok je borba protiv korupcije još živa, prerano bi bilo sahranjivati nadu da će u novim, i u ponovljenim suđenjima, biti amnestirani krivci ili kažnjeni nevini. Pravosuđe ima novu šansu: umjesto da galami na kritičare, bolje da mete u svome dvorištu, i da se dobro pripremi za nastavak pravnoga dvoboja, da na kraju budu pravedni i pravični, da zaštite dobro i kazne loše vladanje. A optuženi i osumnjičeni dobivaju novu priliku da dokažu da se mogu (o)braniti dokazima koji spadaju u sadržaj spora, a ne u njegovu formu. Da svi akteri, ako to nije iluzorno tražiti, dokažu da je prošlost zaista prošla.
Ništa, dakle, nije izgubljeno i ništa još nije ni dobiveno.
>> Sanader je provodio kulturni tsunami s vrijednim projektima
radit ce, davati ce instrukcije!