Nikako ne mogu ući u njihovu kožu i glavu svih tih hrvatskih, srpskih, francuskih, mađarskih, engleskih, njemačkih i ne znam kojih i čijih sve još nacionalista da bih razumio njihovo oduševljenje pojavom, likom, djelom i tek naslućenom politikom novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Dobro, na onoj nekoj sasvim prizemnoj, da ne kažem primitivnoj razini, to je razumljivo. Similis simili gaudet, kaže latinska poslovica. Sličan se sličnome raduje. Ljudi neskloni i nevični nekom dubljem promišljanju stvari, ljudi i pojava, mogu se radovati što su negdje u svijetu, neki ljudi slični njemu, izabrali predsjednika kakvog bi, očito, on ili ona, voljeli vidjeti i na čelu vlastite zemlje i naroda.
Znamo i to da nacionalisti jedni bez drugih ne mogu, da jedan nacionalizam uvijek hrani neki drugi i da takve skupine jedna drugoj opravdavaju postojanje i pojačavaju dojam da se bez njih ne može. U tome je i paradoks sve jačeg saveza različitih nacionalističkih stranaka i pokreta unutar Europe, koji je kulminirao nedavnim okupljanjem takvih sličnih koji se sličnima raduju u Koblenzu. I ondje je dolazak Donalda Trumpa na čelo SAD-a slavljen kao ohrabrujući znak i dokaz da se svijet mijenja u njihovu korist. Ali, čiju to korist?
Bit nacionalizma je uzdizanje vlastite nacije i države iznad drugih. To je jedan od razloga zbog kojeg je u Njemačkoj Marx povukao crvenu crtu prema desnoj nacionalističkoj stranci AfD (Alternativa za Njemačku). Ne Karl Marx, naravno, nego kardinal Marx, münchenski nadbiskup i aktualni predsjednik Njemačke biskupske konferencije Reinhard Marx. Upitan nedavno za mišljenje o AfD-u, njemački je kardinal odgovorio: “U načelu moramo sudjelovati u svakoj raspravi. Postoji izvjesna širina političkog angažmana, ali također postoje i granice, gdje mi kao kršćani moramo reći: ovdje je crvena crta.” Upitan gdje on vidi tu liniju, kardinal odgovara: Na primjer u nesnošljivosti prema strancima, omalovažavanju drugih vjerskih zajednica, preuzvisivanju vlastite nacije, rasizmu, antisemitizmu, ravnodušnosti prema siromaštvu u svijetu, pa čak i načinu na koji razgovaramo jedni s drugima. Gdje gruba pojednostavljivanja i slogani pridonose neprijateljstvu, tamo nema mjesta kršćanima.”
Pitali su kardinala Marxa i o utjecaju Trumpa i njegovih metoda na predizborne kampanje u Njemačkoj. On je konstatirao da živa diskusija, posebno u vrijeme izbora, zna dovesti do eskalacija. “Ali moramo paziti kamo nas to vodi ako prihvatimo takav stil. Kada se velika politika vodi kratkim porukama na Twitteru, meni je to vrlo upitno. To nije javni diskurs koji nečemu vodi. Ja si tako ne predstavljam otvorenost budućnosti”, rekao je kardinal.
Upravo dok pišem ovu kolumnu, stiže vijest kako je jednim jedinim cvrkutom na globalnom cvrkutalištu (engleske riječi tweet i Twitter znače upravo to) predsjednik Trump razbucao diplomatske odnose s Meksikom i doveo do otkazivanja susreta s meksičkim predsjednikom koji se ovih dana trebao dogoditi. Tako je južni susjed SAD-a prvi na svojoj koži iskusio što znači Trumpova predizborna i sada predsjednička parola “America first!”. U Njemačkoj se to svojedobno izgovaralo kao “Deutschland über alles!”. Hrvatska do Drine i Zemuna. Srbija do Karlobaga. Ili Tokija. Svejedno je gdje će povući granicu, ali nacionalisti u pravilu uvijek, prije ili kasnije, zinu na tuđe, proglasivši to svojim. Ili, barem, odluče razapeti žicu ili sagraditi zid. A oni “drugi”, manjine koje se nađu s krive strane, neka vide što će, kamo će i kako će.
I zato ti proturječni internacionalni skupovi nacionalista, vlažnih očiju uprtih u Trumpa, mogu biti samo parade trumpića koji žele u svojim zemljama, narodima i dvorištima igrati istu ulogu kočopernog pijetla. Još su neke osobine i navike novog američkog predsjednika, kojem se voli tepati kao “vođi slobodnog svijeta”, ovih dana izašle na vidjelo, i to zahvaljujući njegovim najbližim suradnicima koji se pred novinarima vole hvaliti svojom bliskošću s vođom i svojim uvidom u njegov način života i vladanja. Takva nelojalna hvalisavost sasvim je logična. Jer, slični se sličnima raduju i nastoje se sličnima sebi okružiti. Tako, očito, i Trump.
U prvim danima njegova predsjednikovanja iz Bijele kuće, Ovalnog ureda i svakog drugog mjesta na kojem se Trump našao pred mikrofonom, dižu se oblaci taštine i površnosti svojstvene nekome tko u svijetu predstavlja, između ostalog, kralja televizijske površnosti i banalnosti. Tko o čemu, Trump o gledanosti svog predsjedničkog reality showa. Saznali smo, tako, i da predsjednik Trump ne čita knjige, nego dan počinje i završava gledanjem televizije. Pritom ga, prije svega, zanima vlastiti odraz. Kada mu se ne svidi, razbija, ili barem pljune na ogledalo. Taj njegov antiintelektualizam dodatno će oduševiti njegove sljedbenike u Hrvatskoj i u Europi koji zagovaraju kulturnu revoluciju, proglašavajući čitav kulturni, umjetnički i intelektualni etablirani svijet dušama koje su zarobljene u raljama bezbožne, liberalne, anacionalne, apatridske, globalističke, a kod nas jugoslavenske i komunističke ideologije.
Dakako, načitanost sama po sebi ne govori ništa o karakteru i moralnim vrijednostima do kojih čitač knjiga drži. Uz to, u pamet dolazi i onaj Štulićev stih “a i to što čitaju, krive stvari čitaju”.
Također, Trump se u prvom redu predstavlja kao uspješan biznismen i “deal maker”, dakle pregovarač, trgovac, prodavač. U tome je najbolji i nema veze što ne čita knjige kad ih o toj svojoj vještini piše i uspješno prodaje.
Kada neki ubogi vrapčić na krhkoj grančici cvrkuće o tome da mu je od svega važnije vlastito gnjezdašce, strahuju samo crvići oko njegova grma. Ali, kada se kao spasitelj i donositelj mira i blagostanja cijelom svijetu predstavlja tašta i tusta orlušina sa samog vrha globalnog hranidbenog lanca, onda moraš biti kokoš ili tuka da ga udivljeno gledaš i hvališ.
Nekakvo pravilo moralne inteligencije sugerira da bi se moralni presjek nekakve političke ličnosti trebao donijeti na kraju njegova političkog mandata. Gle začudo Trump još nije dao nikaga ubiti, još nije ispalio niti jednu raketu vamo ili tamo po islamskom svijetu. Dok je mirotvorac i nobelovac Baraco Obama, tokom 8 godina svoga mandata, ispaljivao jednu raketu svakih 20 minuta. Budimo dakle strpljivi u odnosu na Trumpa, pustimo čovjeka makar godinu dana da pokaže tko je ili što je.