Kraj je godine. Doba završnih računa i prognoza za novu godinu. U trenutku dok ovo pišem, zapadni dio Zagreba ponovo je bez grijanja. Pukla je cijev, kažu. Zbog dotrajalosti i korozije. Stvarno neobično i ružno od cijevi da pucaju i to još po zimi. Bit će ipak prije da je cijev pukla zbog izostanka održavanja i preliminarnih pregleda kakvi su se trebali redovito provoditi.
Jedna novogodišnja želja bi mogla biti da zagrebački toplinski sustav postane razvijen upravo onoliko koliko bi i trebao biti s obzirom na izgrađenost Grada i na očekivani doprinos toplinarstva smanjenju klimatskih promjena. Tada bi naša toplinska mreža imala oblik tzv. toplinskog prstena i ovakve havarije građani ne bi niti primijetili. Inače, zanimljivo mi je bilo pročitati kako je u službenom priopćenju odmah naglašeno da 'dionica vrelovoda na kojoj je došlo do puknuća nije bila u obuhvatu radova revitalizacije vrelovodne mreže koji su se provodili ovog ljeta'. Pa zašto nije bila u obuhvatu? Prioritet revitalizacije je vjerojatno dan najgorem od lošega što je možda razumljivo, ali samo ilustrira način na koji u Hrvatskoj promišljamo i prečesto radimo zadnjih desetljeća – krpamo i sitno popravljamo.
