Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Misle li u Švedskoj da su udomili dovoljno nesretnika s Balkana pa mu mogu dati Nobelov dinamit

Kako je još Stendhal pisao, politika je kamen svezan za vrat književnosti. Francuski su pisci osjećali taj ‘kamen’ na vlastitoj koži
19. listopada 2019. u 19:43 24 komentara 2652 prikaza
Peter Handke
Foto: CHRISTIAN HARTMANN/REUTERS/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Složena problematika odnosa autora i njegova djela odavno bi bila riješena na načelnoj osnovi o autonomiji djela da se svako toliko ne pojavi neki Peter Handke koji stvar vrati na početak: može li se književnom nagradom počastiti pisca koji se u jednoj fazi svoga života stavio u političku službu Nečastivog? Da sve bude teže, nagrađeni pisac ima takav književni opus da nitko tko je zavirio u njega ne može ništa reći protiv odluke da se veliko djelo nagradi velikom ili najvećom književnom nagradom. I da se to prihvati kao pravorijek struke. Ali, da sve bude gore, taj isti Handke držao je štangu političaru koji je izazvao ratni kaos s desecima tisuća žrtava kakav u Europi nije viđen od Drugog svjetskog rata.

Peter Handke Nino Raspudić Handkeov 'Nobel': prava nagrada u pravim rukama?

I tu nastaje problem, osobito s onima koji nisu ni zavirili u njegov književni fundus: je li to nagrada „kolaboraciji“? Očekivano, politički kritici nisu u stanju vidjeti drugu stranu medalje, a spremni su, ne trepnuvši, osuditi lošeg političara nauštrb dobrog pisca, a samu nagradu doživjeti kao posmrtno priznanje Slobodanu Miloševiću. Može se i tako, iz oštrijeg ugla, gledati na odluku Nobelova komiteta, zna li se da je dobitnik nagrade bio najzvučnije ime među zaštitnicima lika i djela nekadašnjeg srbijanskoga vožda. Ali, to još ne znači da je nagrada nepravedna: ako ju je dobio krivi čovjek, može li biti krivo njegovo djelo? Ne zna se što je teže: da pisca brane oni koji zanemaruju kome je bio kum u krvavoj svadbi na Balkanu, ili da ga napadaju oni kojima uopće nije važno nagrađeno djelo. Da sve bude najteže i najgore, teatar u kojem je Handke nagrađen za glavnu ulogu u književnosti a ne za sporednu ulogu u politici, zbiva se na prostoru gdje politika vlada nad onim što je ostalo od kulture, i gdje je tolerancija još u silaznoj putanji.

Handkea se u Srbiji, u krugovima koji ni danas ne razumiju kako se i zašto raspala Jugoslavija, kao što ni on nije razumio kad je trebalo razumjeti, tretira kao političku ikonu. I sad će, sasvim krivo, zaključiti da je njihova politika bila u pravu. Na drugim će stranama, u srcu Balkana ili na njegovim rubovima, s Handkeovom nagradom uskrsnuti slike rata u kojem je i on bio dragovoljac. Etničko čišćenje, logori, mučenje ljudi i neviđena mržnja nisu bili samo na jednoj strani. Ali, sa te su strane zločini počeli, tamo su bili pripremljeni, otud su doživjeli najtragičnije razmjere. Od umjetnika se ne očekuje da imaju razvijeni osjećaj za političke nijanse; to što je bilo u Vukovaru i u Srebrenici, ne spada u nijanse; tamo je, od velikosrpskog dinamita, eksplodirao režim kojemu je bilo milo ubijati. Čuđenju ima mjesta: kako je veliki književnik mogao biti Đavoljev odvjetnik? Pisac se nije stavio na stranu žrtve; tu počinje Handkeov problem. Da je barem mogao šutjeti, ostao bi filozof, kao i većina velikih pisaca koji su oportunistički prepustili povijesti da riješi ono u što se oni nisu htjeli miješati.

Peter Handke 'NIJE PODRŽAVAO KRVOPROLIĆE' Švedska akademija brani svoju odluku o dodjeli Nobelove nagrade Handkeu

Prljave knjige

Njega je Alain Finkielkraut, koji je, inače, strastveno branio napadnute zemlje, proglasio „ideološkim čudovištem“, pariško kazalište Europe skidalo ga je svojedobno s repertoara, kasnije su povučene nominacije za neke književne nagrade (Heinrich Heine), ili su dodijeljene uz prosvjede (Ibsenova nagrada). Stvorena je, dakle, politička sjena na Handkeovu liku koja se kod neukih ljudi automatski širi i na njegovo djelo, iako ono, s nekim stvarno nevažnim izuzecima, ne može podmirivati račune koje je pisac stvarao dok je politički flertao s jednim političkim tiraninom. Ali, to potencira odgovornost pisca-suradnika, a ne njegova djela. U francuskim polemikama na istu temu odnosa pisca i njegova djela, književni kritičar Emmanuel Bove postavlja granicu koja bi mogla i drugdje vrijediti: „Sve dok jedna knjiga nije prljava, svejedno mi je je li njezin autor prljavac“! Slavniji, zapravo teži slučaj Knuta Hamsuna, umanjuje, ali ne i sasvim oslobađa, Petera Handkea od prigovora da se igrao s vlastitim djelom kad je s Miloševićem po Beogradu (i Haagu) tikve sadio. Plivati protiv struje spadalo bi u hrabrost kad vode ne bi bile krvave; u takvim vodama, to je bila ludost. Norveški je pisac, kronološki gledano, dobio Nobelovu nagradu prije (1920. godine) nego što je nacizam zarazio Europu – ne samo Njemačku – a on se zarazio nacizmom; tadašnji ocjenjivački sud nije morao rješavati nikakvu dvojbu između djela i pisca: Hamsun je osobno iskustvo siromaštva i lutanja po socijalnom podzemlju književno izrazio toliko snažno i s toliko talenta da nitko nije dovodio u pitanje njegovu nagradu. To što je kasnije na vlastitu bijedu tražio politički odgovor i što ga je našao u nacističkom režimu, nije ubilo književnika u njemu. Norveški nobelovac je veliki pisac, makar bio mali čovjek koji je potkraj života pristao uz nacizam, svim njegovim zločinima usprkos.

Saša Stanišić Frankfurtski sajam knjiga Saša Stanišić javno kritizirao Handkea

Za njegovu bi reputaciju bilo bolje da nikad nije čuo za Adolfa Hitlera, umjesto što ga je obožavao. Politika je kod pisaca koji joj se ne znaju oduprijeti ipak prolazna pojava; književno djelo jedino je trajno, ono se računa, zbraja i oduzima. Veliki cinik Hamsun dao je upute kako će mu se posmrtno suditi: „A gore na nebu sjedi Bog, bdije nada mnom, da se moja velika propast provede po svim pravilima, sigurno i polagano“. Ako se obratio na pravu adresu, ne čini se da njegova molba nije uslišana, i da svemogući Bog nije bio milostiv prema piscu koji je u jednome dijelu svoga života podržavao politiku masovnoga ubijanja. Prošao je zbog nacizma suđenja i zatvore, kao i njegov francuski istomišljenik Louis-Ferdinand Celine koji se nije uspio spasiti bijegom u Dansku.

Najvećem antisemitu među piscima i najvećem piscu među antisemitima, i ljevičar Sartre priznavao je da je napisao „jedan od najboljih francuskih romana 20. stoljeća“ („Putovanje onkraj noći“). Radikalno, nepodnošljivo desničarenje isključilo ga je iz svih kombinacija za Nobelovu nagradu, i zatvorilo vrata Panteona kad se Nicolas Sarkozy usudio glasno razmišljati da bi ga trebalo tamo premjestiti. Crno-bijele reakcije uzduž i poprijeko brdovitog Balkana na jednu književnu nagradu samo potvrđuju da na prostoru na kojem je nagrađeni pisac dodatno stvarao nered još nisu posloženi svi lončići da bi se o prošlosti moglo govoriti bez emocija. Handke je i(li) đavo ili anđeo, a ne pisac! Ni vrijeme mu nije dalo za pravo. Ali, vrijeme još ne liječi rane u crnoj rupi Europe.

Ako bi se tjerao mak na konac, mogle bi se i Ivi Andriću – jedinom književnom nobelovcu s ovih prostora, piscu koji bi mogao ujedinjavati narode koji ga razumiju bez prevoditelja, umjesto što ih dijeli jer ga ne mogu prevesti (žedna preko vode) – naći neke dlake u jajetu. Profesionalni diplomat predstavljao je Jugoslaviju na dvoru Adolfa Hitlera u vrijeme pristupanja njegove države Trojnome paktu; zna se kako je poslije toga propala država, i kako se on spasio, jer je na vrijeme dao ostavku na veleposlaničku čast, i jer je na vrijeme stigao biti članom ZAVNOBiH-a, i jer je i sve drugo činio na vrijeme. Uključivo i to što je ratnu pauzu iskoristio da napiše dva kapitalna romana, „Na Drini ćupriju“ i „Travničku kroniku“, koji će biti presudni za Nobelovu nagradu.

priznanje Akademije za ekonomiju Nobel istraživanju koje bi pomoglo smanjiti globalno siromaštvo

Tito je forsirao Miroslava Krležu, zbog njegove komunističke pripadnosti, Aleksandar Ranković vratio je iz Londona Miloša Crnjanskoga, da ga spasi od njegove fašističke prošlosti (s kojom se Krleža najjače obračunavao), ali je baš Ivo Andrić bio ona tiha rijeka koja s reputacijom jedinog nobelovca s hrvatsko-srpskog književnog terena brijege dere. Bio je diskretni miljenik vlasti koja je po uvriježenom klišeu i njegove individualne uspjehe slavila kao svoj uspjeh. Za njegova života nitko nije spominjao doktorsku tezu iz Graza o utjecaju turske vladavine na duhovni život u Bosni; nije se, svojim zaključcima, uklapala u službenu politiku o bošnjačkim muslimanima. Tek kad su umrli i Andrić i Tito, u Beogradu su i tu knjižicu objavili, da bi je uključili u povorku kojoj su na čelu bili mošti cara Lazara! Rat je bio na vidiku; neki nisu vidjeli da se o ratu radilo, a austrijski pisac, među ostalima, nije vidio ni da je rat završen.

Prije Handkea, kojem se vadi utroba da se otkrije što je sve progutao s Miloševićeve trpeze, s nobelovcima su na Balkanu kojekakvi neuki čistači brisali političke podove i podgrijavali sukobe koje ni Andrić nije mogao, ili nije htio, za života riješiti. Kad bi ga pitali je li Hrvat ili Srbin, odgovarao bi – jesam, i ostavljao nasljedstvu da se tuče oko porijekla i pripadnosti jedinog nobelovca među piscima triju kultura koje bi htjele da je njihov. Ovdje sve lako postaje politika; zato nema prave politike. Ako je Ante Žužul tiskao Andrićeva djela u 500 primjeraka, iako su u njima i neke najljepše stranice napisane na hrvatskom jeziku iz piščeva ranog (hrvatskog) perioda, to samo potvrđuje da nikoga ne zanima je li Ivo Andrić veliki pisac, nego je li Hrvat ili Srbin, pa makar i mali. Tako je i s Peterom Handkeom: među onima koji ga najviše napadaju, vjerojatno su malobrojni oni ljudi koji su čitali što je on napisao, i što je, u konačnici, Nobelov komitet i nagradio. Kad se književni „suci“ pravdaju da Handkea ne smatraju „angažiranim piscem u smislu J. P. Sartrea“, oni prekidaju s tradicijom koja nije nagrađivala samo pisca „Mučnine“.

Margaret Atwood roman 'Testaments' Margaret Atwood nije dobila Nobelovu nagradu, ali je zato počašćena Bookerom

U jednom drugom vremenu, drugi austrijski pisac drukčije je rezonirao: „Nismo se osjećali dužnima sudjelovati u besmislicama zato što se svijet besmisleno ponašao“. Pri tome moralnom stavu, Stefan Zweig ostao je do kraja, i otišao u grob svojom voljom; Peter Handke ostao je pri svome političkom uvjerenju, i doživio Nobelovu nagradu. Cijeli ocean dijeli dva pisca iz istoga podneblja, suočena sa dva donekle slična, ali u razmjerima različita izazova. Nisu sasvim slučajno, ni bez razloga, Slobodana Miloševića u pariškim liberalnim intelektualnim krugovima nazivali „balkanskim Führerom“. Milošević je rušio Titovu federaciju da bi uspostavio veliku Srbiju. Ćosić, Bećković i društvo su to shvaćali i poticali; nije sigurno da je to shvaćao i Handke, iako je i on branio zločinačku politiku. Jesu li u Švedskoj krivo procijenili da su s Balkana udomili dovoljno nesretnika da mogu na Balkan isporučiti Nobelov dinamit, bez straha da će opet eksplodirati?

Možda je nagrada dodijeljena krivom čovjeku; kad bi se moglo tako gledati, sigurno bi se našlo boljih ljudi od Petera Handkea, koji nije obišao Ovčaru ili Srebrenicu da se uvjeri što je sve branio, čak i glorificirao, u ličnosti Slobodana Miloševića. Czeslaw Milosz mogao se našaliti da će mu Nobelova nagrada omogućiti da na Berkeleyu dobije parkirališno mjesto, ili François Mauriac, da će kupiti novi hladnjak, jer mu stari stvara nesnosnu buku u kuhinji. Oni su mogli proći bez nagrade, bili bi i bez nje značajni pisci, kao što bi, na svoj način, to bio i Peter Handke. On je izabrao biti drukčiji od ostalih kolega, ali u krivo vrijeme i na krivim temama. Bio je za to kažnjen stanovitom društvenom izolacijom; Nobelov ga je žiri izvukao iz izolacije, i otvorio sva vrata njegovu djelu da ne živi dalje u sjeni svoga autora.

Esther Duflo Prestižna nagrada Nobel za ekonomiju ženi i to za studiju o ublažavanju globalnog siromaštva

Kako je još Stendhal pisao, „politika je kamen svezan za vrat književnosti“. Francuski su pisci osjećali taj „kamen“ na vlastitoj koži, jer su vlastitim izborom bili akteri političke povijesti. Književno djelo bilo je važnije od neknjiževnih razloga; tko spominje da je moralist Jean-Jacques Rousseau napustio ženu s četvero djece, ili da je Albert Camus pišući o drugima pisao o sebi. Privatni su razlozi stvarno sekundarni u životu jednoga pisca; javni, i politički, su u politiziranoj Francuskoj značajniji nego u drugim sredinama. Nobelov komitet je o tome morao voditi računa kad je uoči rata nagradio lijevu, republikansku frontu u ličnosti Rogera Martina du Garda, a ne L. F. Celinea, koji je bio istaknuti član na drugoj, pronacističkoj strani. Nacionalistička desnica bila je konsternirana što su iz Stockholma skrenuli vodu na mlin njihovih protivnika. Ako se može govoriti o tome da su pri odlukama uzimali u obzir i političke okolnosti, onda se mora reći da su dobro balansirali: nagrađivali su i komunista Andrea Gidea, i katolika Françoisa Mauriaca, ili u širim, europskim razmjerima, Josea Saramaga, portugalskog pisca komunističke pripadnosti, i Camila Jose Celu, Francova suborca (i cenzora).

Konačne odluke su sigurno splet različitih okolnosti, ne samo književnih afiniteta. „Svijet duha uvijek mora ostati neovisan“, smatrao je Thomas Mann. Da je njemački nobelovac živ, ni njemu ne bi bilo jednostavno objasniti kako ocjenjivačka komisija godinama uspijeva zaobići Milana Kunderu, jednog od najplodnijih čeških, francuskih i europskih pisaca u posljednjih pola stoljeća. Kad bi se stvarno radilo o navodnom grijehu prokazivanja iz studentskih dana, koji nitko nije dokazao, onda bi Nobelov komitet odlučivao šibom ili batinom, a ne znanjem i razumom. Ako je politički angažman igrao ikakvu ulogu u korist, a prije toga na štetu Petera Handkea, onda austrijski pisac nije prvi dobitnik Nobelove nagrade koji je ulazio u teren politike a da ga tamo nitko nije zvao.

DENIS DERK Uz Tokarczuk Nobela je trebala dobiti Atwood, a ne Handke

‘Umro je leš’

Nagrađen je poslije rata i aktivist Bertrand Russell, koji je nagradu i primio, i Jean-Paul Sartre, koji je, jedini do sada, odbio primiti nagradu. „Osjećam osobnu proturječnost između dviju kultura“, objašnjavao je svoju odluku. „Moje simpatije idu nesporno prema socijalizmu i onome što se zove istočni blok, ali ja sam rođen i odgojen u buržoaskoj obitelji i buržoaskoj kulturi. To mi dopušta da surađujem sa svima onima koji hoće približiti dvije kulture“. Iz pisanog obrazloženja ne može se zaključiti što je sve priječilo Sartrea da s Nobelovom nagradom u ruci (i u džepu) lakše povezuje svoje dvije kulturne polovice. Kasnije je rekao više:„Intelektualac je za mene netko tko je vjeran društvenoj i političkoj cjelini, ali ne prestajući da je osporava“.

Osporavatelj nije mogao pristati na kolaboraciju; nikad Sartre nije bio formalno član KP, za razliku od Camusa, koji je bio u članstvu kratko vrijeme, kao mladić u Alžiru; Sartre je ostao na njezinim pozicijama dok se nije otkrilo što je staljinizam prodavao pod socijalizmom; Andre Gide je to otkrio 20 godina prije Sartrea, i zbog toga bio isključen iz partije i ispraćen nekrologom „Humanitea“: „Umro je leš“; a Camus je u „Pobunjenom čovjeku“ raskrstio i sa Sartreom i s komunizmom, i udario temelje demokratskoj ljevici, „usprkos sebi i usprkos njoj“. Ne zaustavi li se lavina koja ide prema licu posljednjega laureata, neće Peter Handke biti jedini nobelovac koji će na svojoj koži osjetiti da se Nobelova nagrada dodjeljuje za izum dinamita.

Plazma keksi
BAŠ KAO NEKADA
Stvari koje se godinama nisu promijenile, a svejedno ih obožavamo
  • korektor1619:

    Nobel bi bio ponosan kakavu sprdačinu su napravili od njegove nagrade

  • Plavetnilo:

    Mislim kako ti je Obamin nobel odlična tema za sljedeću kolumnu. Handke je barem dobio za nešto konkretno.

  • Prosvijećeni apsolutist:

    Andrić je nobelovac jer je svojim temama zadovoljio stereotipe balkanskog prostora prema zapadnim ocjenjivačima kome treba dati Nobela. Hrvatski književnici, obzirom da ne spadaju u balkanski idejni krug, ne mogu zadovoljiti stereotipe.