Lino Červar, najtrofejniji hrvatski trener, kada je riječ o reprezentativnom rukometu, božićne i novogodišnje praznike proveo je u Zagrebu, u obiteljskoj kući u Dotrščinskoj ulici gdje nas je i ugostio. I to u radnoj sobi koja obiluje slikama uspjeha hrvatskog rukometa u vrijeme dok je on bio izbornik. Na zidu su i originalni dresovi s natjecanja na kojima je Hrvatska osvajala medalje. Posebno su mu dragi oni iz 2003. i 2004. godine kada je Hrvatska osvojila svjetsko i olimpijsko zlato. Otkrio nam je Lino dosad nepoznate detalje iz svog života. Primjerice, malo je ljudi znalo da je na kraju ove godine proživio pravu dramu.
Zamalo ostao bez bubrega
– Lako sam mogao izgubiti lijevi bubreg. U obitelji genetski imamo problema s bubrežnim kamencima. Ja sam šest puta imao problema i svih šest puta sam to uspješno riješio. Kad sam živio u Rimu, proživio sam zadnju intervenciju na bubregu zbog kamenca. Operirao me jedan stari liječnik, u bolnici koja je jedna od najboljih u svijetu za te vrste operacija. Nakon tog zahvata, deset godina nisam imao nikakvih problema, a prije toga sam ih imao svake dvije godine. No, prošlog ljeta ponovno su se javili bolovi. Malo me bocnulo pa sam otišao u jednu privatnu polikliniku u Poreč. Liječnik mi je rekao da imam jedan centimetar veliki kamen u bubregu. Rekao sam da se nemam sad vremena time baviti jer mi počinju pripreme za novu sezonu i da ću to riješiti lijekovima, a operacija može doći u obzir tek tijekom stanke u prvenstvu – priča Lino.
No, prije dvadesetak dana treneru Metalurga ponovno se javila neugodna bol i kad je otišao u bolnicu u Skoplje rekli su mu da mora hitno na operaciju.
– Kamen od centimetra narastao je na centimetar i pol i propuštao samo malo urina, lijevi bubreg gotovo mi je prestao raditi. Htjeli su me odmah rezati, a ja sam ipak htio drugu mogućnost, da se kamenac razbije laserom, pa sam nazvao zeta i referentni centar u Osijeku gdje sam na kraju tako i izliječen. Gazda kluba odmah mi je dao vozača koji me vozio u Osijek. Nisam zbog liječenja vodio dvije posljednje utakmice Metalurga u Ligi prvaka, no one rezultatski nisu bile važne pa sam izostanak s klupe lakše podnio – rekao je Lino.
Po čemu ćete pamtiti 2015. godinu?
– Pa neke loše stvari dogodile su se krajem 2014. godine kada je Metalurg ostao bez novca. Moralo se odustati od projekta velikog kluba, i to u trenutku kada sam selektirao jednu moćnu momčad. Pazite, imali smo u tom trenutku najbolje makedonske igrače poput Mojsovskog i Mirkulovskog. Imali smo Cindrića, Borozana, Lipovinu, Marsenića, Atmana. Pet godina zaredom igrali smo bitnu ulogu u Ligi prvaka. Osvojili smo sedam titula u Makedoniji. Sve to u četiri godine koliko sam bio trener, a došao sam u Skoplje 2010. godine. Ove sezone htjeli smo pomladiti momčad s igračima koji na tržištu nisu puno koštali. Čudim se da PPD Zagreb nije u Karlovcu prepoznao i doveo dva velika talenta – Cindrića i Borozana. Mi smo mu ih uzeli pred nosom. Loše se dogodilo u 2015. Ta nesretna revolucija igrača koji su mislili da ja jedini dobivam plaću kad je oni već nisu dobivali. Bez obzira na sve teškoće, proradio je moj čuveni inat i ostao sam u klubu kako bih dokazao da se i s mladim igračima može dobro igrati. Nisam htio da Metalurg doživi sudbinu Ciudad Reala, Kopenhagena ili Constante koji su nestali s rukometne karte. Pokazalo se dobrim što smo prijašnjih godina dobro radili s mlađim selekcijama pa su danas nekadašnji kadeti i juniori nositelji igre prve momčadi.
Još nije siguran hoće li odraditi drugi dio sezone u Metalurgu.
– Iskreno, situacija nije dobra i pomalo sam već umoran od toga što radim u teškim uvjetima. Opet, ako i odem, a sve će se znati za desetak dana, Metalurg će i dalje živjeti, imati momčad. No, ne razmišljam još o odlasku s rukometne klupe. Drži me ambicija, još sam željan pobjeda, imam ideja i vizija. Nisam profesor rukometa, nisam doktor rukometa, ali sam trener s vizijom i idejama koje sam izgradio vlastitim spoznajama i znanjem, kontinuiranim radom i stjecanjem iskustva. Mnogo sam naučio i od drugih stručnjaka i trenera, sve to sam ja i to me drži. Jedan sam od zadnjih iz one stare generacije trenera još iz vremena Jugoslavije koji je opstao i koji još uvijek uči – istaknuo je Lino.
Imate li neku opciju ako se ne vratite u Skoplje?
– Nisam više u situaciji da moram nekamo ići jer znam od čega ću živjeti. Na neki način sam se sredio i osigurao. Ne krijem da sam u Italiji ponešto i zaradio, i to u zemlji u kojoj rukomet nije nimalo popularan. Ali sam s talijanskom reprezentacijom postigao čudesne rezultate na Svjetskom prvenstvu u Japanu 1997. godine, na Mediteranskim igrama u Bariju iste godine, te na Europskom prvenstvu kojem smo bili domaćini 1998. godine. U jednom trenutku sam zarađivao godišnje kao Bogdan Tanjević, a on je s Italijom bio prvak Europe u košarci. Ta dva sporta se nikako ne mogu usporediti. Barem ne u Italiji. Košarka je popularna gotovo kao nogomet – ističe Lino.
U Italiji je radio s najboljim stručnjacima na području tjelesne pripreme sportaša, s najboljim psiholozima. Bio je gost nogometnih klubova Juventusa, Milana, Intera gdje je izbliza mogao vidjeti kako se ondje radi i trenira.
U Juventusu sam se sprijateljio s nogometnim trenerom Marcellom Lippijem koji je s Italijom postao svjetski prvak 2006. godine. Ali, hoću reći da je sredinom devedesetih rukomet u Italiji imao jako puno novca pa su svi svjetski stručnjaci dolazili ondje raditi i bili su jako dobro plaćeni. Primjerice, radio sam s Carmelom Boscom, vodećim stručnjakom u sportskoj psihologiji. I dok su drugi učili iz njegovih knjiga, ja sam imao prilike surađivati s njim uživo – istaknuo je Červar.
Zanimljivo je da je umjesto u Italiji, Lino zamalo završio u Beogradu, kao trener Crvene zvezde.
– Bio sam u jako dobrim odnosima s ocem Igora Butulije, u to vrijeme jednim od najboljih jugoslavenskih igrača. On me jako nagovarao da dođem, jer trener koji iz pete lige dovede Umag u prvu ligu mora biti dobar. No, počeo je Domovinski rat i ta ideja postala je neostvariva. I tako sam otišao u Italiju.
A onda iz Italije na klupu Hrvatske, na klupu reprezentacije koju nakon posljednjeg mjesta Na Europskom prvenstvu u Švedskoj 2002. godine nitko nije htio voditi. Kada je bilo jasno da će postati novi izbornik, otišao je u arhivu i pročitao sve što se pisalo o debaklu hrvatske reprezentacije u Švedskoj kako bi se što bolje upoznao sa situacijom.
Ja sam poput Herba Brooksa
– Neke izjave zapisao sam u svoj dnevnik. Evo što je 28. siječnja 2002. pisao Damir Mrvec u Večernjem listu: "S ovim igračima trener može završiti u ludnici. Zašto to ne reći, trenutačno nemamo velikih igrača. Nije normalno da jedan mladi igrač kao što je Renato Sulić psuje izbornika jer nije od početka igrao u utakmici protiv Jugoslavije na EP-u..." – čitao je Červar.
Na prvom okupljanju Lino se ovako obratio reprezentativcima kao novi izbornik:
"Dobar dan. Ime mi je Lino Červar. Možda nisam trener kojeg ste očekivali. Nisam osvojio nijednu medalju na velikim natjecanjima, ali niste ni vi. O vama su pisali sve najgore nakon EP-a u Švedskoj. Ali i o meni se pisalo negativno. U stilu – gdje ste ovog našli.". Eto, to je bio moj početak s jednom sjajnom generacijom. I zato je možda netko krivo shvatio onu moju izjavu kada sam rekao da je Lazarov najbolji igrač kojeg sam trenirao. Nisam mogao reći ime nijednog našeg igrača, jer su svi oni za mene najbolji. Oni su za mene "Hall of Fame".
Irfan Smajlagić, pomoćni trener Line Červara, nakon Atene htio je otići.
– Ostao je na moju intervenciju. Uspio sam ga nagovoriti da ostane. Jako me uvrijedilo što je govorio da nije dio projekta, a kada se dijelio novac za osvojeno zlato onda je bio dio projekta – rekao je Lino.
Zlatna medalja iz Atene posljednja je zlatna medalja koju je Hrvatska osvojila na velikim rukometnim natjecanjima.
– Jesmo li mogli osvojiti koju zlatnu medalju više za vrijeme mog mandata? Igrali smo u finalu EP-a u Norveškoj i SP-a u Hrvatskoj 2008. i 2009. godine gdje nam suci nisu dali pobijediti. Na EP-u u Austriji napustila nas je sreća u finalu s Francuskom. U finalu SP-a u Tunisu 2005. zasluženo smo izgubili od Španjolske. No, od 2003. do 2010. kada sam otišao s mjesta izbornika, igrali smo u šest finala. Igrali smo u devet od deset polufinala. Od kada sam otišao, nismo više do danas igrali ni u jednom finalu.
A što je bilo na Svjetskom prvenstvu 2007. godine u Njemačkoj? Vi ste bili za to da porazom od Španjolske u skupini izbjegnete Francusku u četvrtfinalu, no igrači su bili drukčijeg mišljenja. Na kraju ste posustali...
– Bilo je dogovoreno da neke igrače poštedim, a da neki uopće ne igraju. Na poluvremenu smo gubili sa pet golova razlike. A onda mi je u poluvremenu, na putu do svlačionice, prišao Ivano i rekao: "Lino, jesmo ti bili vjerni sve ove godine? Jesmo li te kad izdali? Nismo. Nemoj ni ti sada izdati nas. Molim te, igraj s najboljom postavom, idemo pobijediti Španjolsku." I što sam mogao! Dobio me na sentiš. Vrtjele su mi se mnoge misli po glavi. Ali ta situacija bila je potpuno nepredvidiva, neočekivana, iznenađujuća. I popustio sam im, no nisam na kraju bio sretan što smo pobijedili. Poslije sam imao solo sastanak s Balićem i rekao sam mu da se nije držao našeg prvog dogovora i da to nije u redu. Opet, na kraju razgovora sam mu rekao: "Bez obzira na sve, ipak te volim" – rekao je Lino.
Ima jednu veliku želju.
– Da se snimi film o tom čudu koje se dogodilo 2003. i 2004. godine. O tome kako su anonimni igrači, posljednji na Europskom prvenstvu, godinu dana kasnije osvojili svjetsko zlato. To je gotovo ista priča kao o Herbu Brooksu, američkom treneru hokeja na ledu koji je s amaterima osvojio zlatnu medalju na Zimskim olimpijskim igrama u Lake Placidu. Pobjeda u finalu nad moćnim Rusima s 4:3 bilo je sportsko čudo 20. stoljeća. O tom pothvatu snimljen je film „Čudo" koji je bio najgledaniji TV film u Americi 2004. godine. Zanimljivo je da je Brooks poginuo u prometnoj nesreći 2003. godine, kada smo mi postali svjetski prvaci. Žao mi je što je naš poznati redatelj Antun Vrdoljak „zaboravio" snimiti taj film.
Još ga muči jedna stvar...
– Rukometni dom koji nikad nismo dobili, a bio nam je obećan na ime domaćinstva Svjetskog prvenstva 2009. godine. Izgubili smo dvoranu jer smo se međusobno svađali. Projekt tvrtke Penezić-Rogina koji je već prošao i dobio nagradu kao najbolji, a riječ je o dvorani koja se trebala graditi na Sveticama. Oni su mi u jednom trenutku poslali dopis najavljujući prevaru. Pisali su da se namjerava raspisati novi natječaj i kako sumnjaju da će se dvorana graditi. Kasnije se pokazalo da su bili u pravu.
Iz revolta nisam išao na polaganje kamena temeljca za Arenu jer sam znao da sve te dvorane koje su bile građene za svjetsko prvenstvo neće biti u funkciji rukometa. I bio sam u pravu. Bio sam na sastanku s tadašnjim predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom, na dan odluke o tome kada i gdje će se graditi dvorane i samo sam šutio.
Pitao me na kraju Sanader: "Lino, zašto si šutio?". Rekao sam mu da sam nezadovoljan zato jer sam svjestan da, bez obzira na organizaciju SP-a, nećemo dobiti rukometni dom. Mi smo organizirali SP da dobijemo svoju dvoranu, a osvajanje medalje nije bio prioritet. Prioritet je bila dvorana, da možemo raditi s djecom od jutra do mraka. Tada su nam rekli da će se prvo graditi rukometni dom, a potom druge dvorane. No, ništa nije bilo od toga. Jednostavno su nas preveslali – istaknuo je Lino.
Još smo velesila
Za vas su govorili da ste prvi izbornik kojeg je postavila jedna politička stranka, HDZ.
– To je laž. Postao sam izbornik u vrijeme Ivice Račana, s kojim sam imao odlične odnose. Kada smo pobijedili Španjolsku u polufinalu SP-a 2003., nazvao me i rekao da na finale dolazi cijela tadašnja vlada. Bio je oduševljen kako smo igrali – istaknuo je Lino.
Jedno vrijeme bili ste prilično aktivni u Saboru, pogotovo na temu Zakona o sportu. A kada ste odlazili s političke scene, kao da ste bili vidoviti?
– Rekao sam da smo duboko podijeljena država. Pokazali su to i posljednji izbori. Pokazalo se da su jedni crni, a drugi bijeli. No, zanimljiva mi je sad jedna situacija. Kada smo se vratili iz Portugala, 2003. godine, obratio sam se prisutnima s riječima – "Hrvati, Hrvatice i svi građani Hrvatske.... To je tada bilo krivo rečeno. Danas, 13 godina kasnije, tim riječima obraća se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Za dva tjedna počinje Europsko prvenstvo u Poljskoj. Vaša prognoza?
– Poljska je trenutak da ponovno pokažemo svoju kvalitetu. Mi smo još uvijek svjetska rukometna velesila. Na kraju krajeva, moram pohvaliti PPD Zagreb kako je igrao u Ligi prvaka prošle i ove sezone. Danas imamo više od 50 posto mladih igrača u reprezentaciji, koji grizu poput lavova, baš kao što su grizli oni moji 2003. godine u Portugalu.
Oni su veliki borci. Sad se radi samo o tome hoće li se uklopiti u sustav novog izbornika – istaknuo je Lino, koji je pozvan u Poljsku kao gost i predavač na jednom seminaru. Dobit će i prigodnu nagradu za sve što je napravio za europski rukomet.
A hoćemo li vas još jednom vidjeti na klupi Hrvatske?
– Ne bih sad govorio o tome. Ne bi bilo pošteno prema sadašnjem izborniku da govorim o tome. Ali...
Malo je zašutio, razmislio i onda otkrio:
– Želio bih se oprostiti od rukometa s onim što mi još nedostaje, a to je europsko zlato s reprezentacijom. Hrvatska je domaćin 2018. godine. Možda mi se taj san ostvari – zaključio je Lino.
Postoji li u vašem životu nešto drugo osim rukometa?
– Trenutačno ne. U slobodno vrijeme razmišljam o novim idejama. Naravno, u rukometu! – zaključio je Lino.
>>Lino Červar otkrio: 'On je najbolji igrač kojeg sam ikad trenirao'
