Postoje parole koje su velik dio nas pratile cijeli život. Neke su bile potpuno pogrešne, da ne kažem cinično skaredne poput one o bratstvu i jedinstvu koja je bila jasno besmislena da ju je i trebalo intenzivno nametati. Druge su ipak pokazale puno veću izdržljivost pa im je intenzitet jačao s vremenom, otkrivajući pritom podsvijest masa što su se njome opijeno bahatile. Tito, to smo svi mi.
Upravo ova parola možda i najviše govori o nama kao naciji u trenucima velikih povijesnih prevrata, kada sluge bivšeg sustava agresivno pokušavaju postati gospodari u ovom, kada se Tito kao kolektivni odraz hrvatskog lica želi jednostavno amputirati. Upravo zato što, priznali mi to ili ne, Tito smo doista bili svi mi i zbog toga on i jest danas naša kolektivna trauma od koje se želimo emancipirati. Jeste li se ikad zapitali zašto se u našoj svijesti prva Jugoslavija gotovo više i ne spominje, dok Tito i njegovih šest baklji izazivaju žestoke reakcije? Nije to samo zbog dužine trajanja države unutar koje je previše toga izgledalo moguće da bi na kraju uspjelo, nego baš stoga što upravljačka elita koja je uzurpirala i do općeg bankrota dovela hrvatsku državu svetost svog položaja unutar nove nomenklature gradi na dva temelja: kroz obračun s Titom prazni vlastitu podsvijest serijskih ubojica, da bi se istovremeno mogla implementirati u kapitalistički krvotok otimačine i stida. Tito je sporan što nas napadno podsjeća na nas; na našu neodlučnost, kukavičluk, pokoravanje autoritetima, bogovima, podavanje nasilnicima, pljeskanju totemima, proizvodnji despota, plakanju na sprovodima.
No trenutak kasnije kreće cipelarenje pokojnika ne zato što mi njega odjednom ne volimo, nego zato što više od njega mrzimo sebe i sve ono što smo za njegova vremena bili. Hrvati su narod s moralnom sinkopom. Prošla je trajala 45 godina, ova traje 27 i dok mi sinkopiramo u besvijesti nečinjenja i lažnog odricanja od odgovornosti, sve što jesmo, a nismo trebali biti, i ono što smo mogli biti, a nikad nećemo postati, sada je apsurdna situacija dokazivanja suverenosti dok nestajemo s povijesne scene. Mi smo u političkom, ekonomskom, društvenom, pravnom i moralnom smislu nitko, država koja je prestala postojati zato što je samostalnost odbila temeljiti na makar zrnu autentičnosti, nego je pristala biti epigon duhovnoj skučenosti nakupljenih kompleksa iz svih faza formativnih političkih godina. Onako kako smo nekad svi bili Tito, sada smo svi mi Todorić, čovjek čije je lice lice Hrvatske, lice nas. Pred njim se ničice padalo dok ga se proizvodilo u moćnog, a na prvi znak slabosti krvnički ga cipelare baš svi; od političkih aktera koji na brzo pranje stavljaju svoje uloge u tajkunskom poletu, preko medija koji se natječu u iznenadnom otkrivanju količine društveno-ekonomske bahatosti klana kojem su još jučer pisali himne, do građana-birača što su u biračkim kutijama stvarali sustav kojem se iznova sinkopirano čude, kao čuveni hrvatski nostromo dok se na pučini budi iz iznenadne i nedokazive nesvjestice okružen leševima. Nijednom rečenicom ne želim prejudicirati Todorićevu nevinost ili nemoćnost, kao što ne želim prejudicirati ni krivicu, no opet se pokazuje da sinkopirani Hrvati, od pravosudne predstave do pravosudne predstave, reagiraju s istim krvoločnim sladostrasjem inferiornih.
Što će biti s Todorićem i je li on kriv trećerazredno je pitanje kad se stvar neće rješavati u elementarnoj istini koju je otkrio, a to je da Agrokor nije pitanje jednog čovjeka, nego sustava, kapitalizma koji je zakazao ili je baš takvim dizajniran da zakaže u svim elementima kontrole. Iživljavati se danas nad Todorićem i na njegovim direktorima ponavljanje je istog postupka prema Titu pa će opet biti potrebno, umjesto utvrđivanja potpune istine, stvoriti privid simbola. Kao što je Tito u prigodnoj fabrikaciji morao postati simbol zatiranja svega hrvatskog, kao što je Sanader morao postati simbol svega koruptivnog, tako će i Todorić morati postati simbolom ukupnog kapitalističkog mešetarenja. Zbog takvih se tendencioznosti ništa ne raščišćava i ne možemo doći do katarze pa se i ne zna je li uopće itko za išta kriv. I kako se onda čuditi što misleći bježe iz zemlje? Titu se stavljalo na dušu da je 60-ih godina prošlog stoljeća otjerao Hrvate u Njemačku, ali ti su ljudi odlazili s jasnom namjerom da se vrate s priskrbljenim penzijama, a da veći dio ušteđevina ulože u rodni kraj. Ovima koji odlaze danas ni na kraj pameti nije da se ikada vrate i da išta ulože u ovu tjeraonicu ljudi. Neizrecivo ogavno je slušati patetične političke narikače koje zazivaju ostanak zaboravljajući; odlazak Hrvata u svijet nije uzrok propasti ove države, nego posljedica propasti. Ljudi ne vjeruju da Hrvatska postoji, da je moguća i da je u njoj išta moguće. I da, sve se više žaljenja čuje za bivšom državom i to ne zato što je ona bila dobra, nego zato što je hrvatska država bila puno žalosnija i puno gora. Ni Todorićeva sudbina i ono što će se događati, pretvarajući se u autoironiju nakaradnog sustava, neće stvoriti moralni preokret. Njega nema niti je moguć u okviru ovog sustava, protiv kojeg ljevica ne prosvjeduje jer je nema, pa me to i ne čudi, ali se pitam gdje je desnica s punim raljama domoljublja, gdje su branitelji, šatori i plinske boce, jesu li se borili za ovu podrtinu s privilegijima ili za cjelovito društvo u kojem će pravda biti nedvosmisleno principijelna za sve.
Ali nama je lako. Za 20 godina, kad se na tren trgnemo i iz ove sinkope, nekad muzičkog, a danas pravnog presedana, umjesto svojih besramnih karaktera za sve ćemo moći okriviti nekog Todorića. Ili Tita.
Kad nekome već 27 godina iz dana u dan, iz kolumne u kolumnu, iz komentara u komentar iz članka u članak vrišti na sav glas samo jedna misao vodilja, žal za državom koje su se odrekli baš svi njeni državljani od Vardara pa do Triglava i koja već 27 godina spada u kategoriju u kojoj su Rimsko carstvo, Prusija ili Austro-ugarska, dakle država koja već 27 godina ne postoji - e to se zove sinkopa.