Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Kad se demokracija istjera iz parlamenta, ona negdje mora progovoriti – na ulici

Vučiću EU ne bi smjela gledati kroz prste što u zemlji vlada autoritarno, a u regiji stvara napetosti
11. srpnja 2020. u 20:14 0 komentara 295 prikaza
Foto: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

Treba li se Hrvatska radovati što susjedu opet crkava krava zbog nedostatka demokratske prehrane? Nestabilnost u Srbiji nije nikome u interesu; ni u toj zemlji, koja dugo živi u jednopartijskome režimu iako održava višestranačke izbore, državni se problemi neće riješiti na ulici. Ali, vlast jednoga čovjeka i njegove partije poprimila je, gledano s distance i bez zlobe, takve groteskne razmjere da može objašnjavati „demokratsko nasilje“ iako ga ne može opravdati.

JOŠ JEDNA BURNA NOĆ Kaos u Beogradu: Prosvjednici bakljama i kamenjem gađaju policiju, ona uzvraća suzavcima

U Srbiji tradicionalno postoje dvije Srbije, jedna slabija, koja je obično u pravu, i druga jača, masovnija; ona je gubila bitke zato što je bila nerealna ili nezasitna. Od raspada Jugoslavije taj se sukob potencira zato što su elite mitovima zavodile narod umjesto da ga suoče s istinom i s odgovornošću. I u najgore vrijeme Slobodana Miloševića, „druga Srbija“ je spašavala obraz nacije i budućnost zemlje kad se bunila protiv njegove agresivne politike velikosrpstva. Ali, i ona je tada – kao i danas, s nekom novom generacijom – nastupala na ulici; u srbijanskom parlamentu, demokratska opozicija ne stanuje: zato političku borbu prenosi na izvanparlamentarne prostore i izražava neparlamentarnim metodama. Pa kome obojci, kome opanci!

Osim u kratkome periodu sa Zoranom Đinđićem, demokratska Srbija nakon raskida s Jugoslavijom nije vladala Srbijom. Na vlasti su, što veće što manje, velikosrpske garniture, koje nisu mijenjale nedemokratsku matricu vlasti. I kad su neki poludemokrati dolazili na vlast, poput Vojislava Koštunice, nisu Srbiju oslobađali od nacionalizma i velikosrpstva; više su tražili opravdanje što Miloševićeva politika nije uspjela nego što su je bili spremni napustiti. Čak ni Boris Tadić nije bio predsjednik „druge Srbije“, nego je pravio kompromise s nacionalistima koji su mu se na kraju obili o glavu. Otvorio je vrata Aleksandru Vučiću, s kojim se Srbija ne može osloboditi prošlosti; najbrojnija nacija na prostoru nekadašnje Jugoslavija s njime nastavlja ratove koje je jednom već izgubila s Miloševićem.

IZAZVAO BROJNE REAKCIJE Prosvjednik postao hit zbog natpisa koji je nosio u Beogradu

Kad će se Srbija umoriti od lidera? Dok se ne vrati u demokratsku normalu, događat će joj se ulica: ako demokracija ne govori u parlamentu, negdje mora progovoriti. Ne mogu to orkestrirati strane službe, čak i da imaju u tome prste, to najbolje može poticati sam Vučić, isključujući svoje protivnike i oponente iz redovnog političkog života.

„Ulica“ je imala svoja zasjedanja i prije posljednjeg „trijumfa“ naprednjaka na biralištu, a srbijanski je predsjednik svejedno branio svoj monopol, kao da u Srbiji svi misle kao on. Teško je reći da se Srbija budi, buđenje dugo traje i poprima kaotične razmjere. Dok Vučić sanja da svojom politikom obnavlja veličinu Srbije, izlazak na javu može biti opasan za njega i bolan za njegove građane. U kaosu se lako izgubi pamet, koja prva strada i u autoritarnim režimima.

Ako je demokratska pobjeda Srbije u tome da jedna stranka pobjeđuje na krnjim izborima, onda se radi o sustavnoj eutanaziji demokracije. Treba reći da svi problemi Srbije i njene vlasti nisu u jednome čovjeku. Ni najumniji dio nacije nije, poslije svega, u stanju povesti nužni kritički proces raščišćavanja s nedemokratskom jugoslavenskom i ratobornom postjugoslavenskom prošlošću; da ne bi došli do vlastite odgovornosti, akademici opet počinju od drugih. Umjesto da traže spone sa susjedima i njihovim vjerama, u Beogradu i popovi brane vlastitu bezgrešnost. A u politici je Aleksandar Vučić zaveo monopol da „druga Srbija“, u nekom novom izdanju, izlazi na ulicu braniti ono što ne može u Skupštini. Opoziciji bi, za početak i za kraj, mjesto trebalo biti u parlamentu.

prosvjed u Beogradu DEMONSTRACIJE U SRBIJI Ipak izbio incident: Huligani bocama gađali prosvjednike pa novinaru razbili glavu

Da bi bila stabilna, i sebi i drugima, Srbija bi trebala biti uspješna demokratska država. U Europi, gdje otvorenih ruku čekaju Aleksandra Vučića, ne bi mu smjeli gledati kroz prste što u zemlji vlada autoritarnim metodama, a u regiji stvara napetosti. Odgovara li takav Vučić inozemnim krugovima zato što vjeruju da s njime mogu riješiti posljednji veliki problem iz vremena raspada Jugoslavije? Dobra je početna računica da Kosovo ne može priznati političar koji nije u stanju uvjeriti Srbe da je i u njihovu interesu da s nekadašnjom „južnom pokrajinom“ nađu modus vivendi. Ali, srbijanski predsjednik ne može uvjeriti druge dok ne uvjeri sebe da je Kosovo za Srbiju izgubljeno i da je bolje tražiti dobrosusjedske odnose nego svojatati nešto što Srbiji (više) ne pripada.

Vučića bi njegovi saveznici i zaštitnici trebali prije svega uvjeriti da će Srbija zaostajati za Europom sve dok iznutra ne oslobodi zemlju autoritarne vlasti, koja demokratsku opoziciju tjera na ulicu, a izvana ne prestane maltretirati susjede da su krivi za nesreću koju im je Srbija nanijela. Njene bi elite napravile najveću uslugu i zemlji i naciji da se kritički suoče s vlastitim demokratskim deficitima da se dvije Srbije ne moraju suočavati izvan parlamenta.

THEMENBILD, Flugverkehr
Držala ih u drvenoj kutiji
Ženu zaustavili u zračnoj luci, nisu mogli vjerovati što je nosila u prtljazi
Suvremene laserske metode ispravljanja dioptrije u Opto Centru
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.