Naslovnica Premium Analize i intervjui

Kad plaćate račune i režije, znate da korupciju i greške vlasti netko treba i platiti

Nakon što platim prilično visoke račune u meni su podijeljene emocije. S jedne strane se osjećam ponosnim: uspjeli smo zaraditi sav taj novac! S druge strane ćutim nezadovoljstvo i bijes zbog egoizma i cinizma moćnika
24. travnja 2019. u 18:20 1 komentara 235 prikaza
Ilustracija
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Sve je u redu sa mnom: računi su plaćeni, u frižideru ima hrane, a djeca su zdrava i dobro uče. Tako mi je u lipnju 2016. dugogodišnji poznanik iz Zagreba odgovorio na pitanje koje međusobno bliski ljudi postavljaju jedni drugima nakon što se neko vrijeme nisu sreli. Slijedom navade bilježenja „znakova pored puta“ (svesrdno je preporučujem svima koje teže da barem u misli prevladaju površno i glupo) zapisao sam po povratku kući tu rečenicu. Njena važnost uvećana je specifičnim okolnostima: moj drug (tako ga nazivam zato što se u posljednje vrijeme često družimo), sad u kasnim četrdesetima, pretrpio je početkom ovoga desetljeća krah poslovnoga i privatnoga života. Kad je ekonomska i društvena kriza bila na vrhuncu, zbog neplaćanja klijenata, loših poslovnih odluka i drugih razloga propao mu je ranije uspješan obrt, morao je zatvoriti tvrtku i otpustiti radnike te je upao u dugove; razveo se, otuđio se od većine prijatelja, a i zdravlje, ionako načeto zbog sudjelovanja u ratu i intenzivnoga življenja, bilo mu je narušeno.

Ministarstvo graditeljstva PRETRES U MINISTARSTVU Uhićen načelnik u Ministarstvu graditeljstva. Štromar: Surađujemo s USKOK-om

Nakon razmjerno duga teškog razdoblja ipak se nekako osovio na noge, pa sada u zdravlju živi na selu, vještinom i bistrinom – vrstan je zanatlija, pa ima interesa za djela svojih ruku – radi „onoliko koliko treba“ i brine se za djecu, a ima i novu partnericu koja ga voli i daje mu potporu. U navedenom iskazu mi je osobito važan redoslijed navođenja ključnih stvari života. U sklopu pripreme za pisanje ovoga teksta podsjetio sam ga na naš razgovor otprije tri godine i pitao je li taj redoslijed iznio nasumično ili po važnosti. Rekao mi je da se toga i danas drži, odnosno da plaćanje „režija“ na temelju svoga iskustva smatra prioritetom: „Ako računi neko vrijeme nisu plaćeni, dolaze pisma s opomenama i prijetnjama za ovrhe, računaju se velike zatezne kamate, dugovi rastu, pa se stvara velika nervoza, uspostavlja se neko ropstvo i tako se uopće ne može normalno živjeti.“

Dajem koliko mogu

I ja držim da je redovito plaćanje računa ključno za egzistencijalnu i psihičku stabilnost pojedinca i obitelji. Svakoga mjeseca u ovo vrijeme, oko 20., odlazim u jednu od poslovnica Fine (tamo su najniže pristojbe) noseći hrpicu uplatnica i još deblji snop novčanica. Treba mi pritom puno sredstava s obzirom na to da uz struju, vodu i čistoću, javnu televiziju, dopunsko zdravstveno osiguranje i pričuvu za stan, svakomjesečno moram plaćati leasing za auto i četiri puta godišnje životno osiguranje. Tu su nerijetko i članarine u profesionalnim i drugim udrugama, dobrotvorni prilozi – dajem ako i koliko mogu kad nekoj zakladi ili ugroženoj osobi doista treba pomoć – i ostalo.

Svi ti troškovi imaju jedan nazivnik, izražen u riječi „računi“, koja za mene i druge obične građane posjeduje neprispodobivo važno značenje. Ono ponajprije upućuje na obvezu, ali i potrebu pojedinca i obitelji da se uspostavi materijalna ravnoteža s vanjskim svijetom. Plaćanje računa jedan je od ključnih elemenata egzistencije, a ona, kako je upozorio Jean-Paul Sartre, prethodi esenciji (biti, srži života). Značenje pojma računi osobito je važno za ljude koji izravno uplaćuju kredite za stan, za razliku od moje supruge i mene kojima se razmjerno visoki iznosi za tu svrhu slijedom trajnoga naloga odbijaju od plaća. Nakon što platim prilično visoke račune u meni su podijeljene emocije. S jedne strane se osjećam ponosnim: uspjeli smo zaraditi sav taj novac! Dobro je znati da se obveze prema drugima redovito izvršavaju te da slijedom i toga život ide naprijed. S druge strane ćutim nezadovoljstvo, a katkad i bijes koji najviše izbije kad putem medija i iz drugih izvora primim vijesti o egoizmu i cinizmu moćnika koje su kod nas već dugo vremena uobičajene.

Giancarlo Galan Osumnjičen za korupciju Bivši venecijanski gradonačelnik pod istragom. U Hrvatskoj skrivao novac od mita

Naime, na temelju raznovrsnoga znanja i iskustva, uključujući i ono stečeno u zemljama Zapada, svjestan sam da iznosi za „režije“ ne bi smjeli biti tako visoki kao što su kod nas. U njih su uz ostalo „ukalkulirane“ i plaće za osobe koje se zapošljavaju na osnovu stranačke podobnosti, obiteljskih, prijateljskih i ostalih veza. Tako prošli tjedan objavljeni financijski izvještaji jedinica lokalne samouprave pokazuju da su mnoge od njih suficit od gotovo dvije milijardi kuna, dobiven odricanjem države od prihoda poreza na dohodak, umjesto na investicije ili smanjivanje opterećenja građana, utrošene na nova zapošljavanja i povećanja plaći službenika. Primjerice, u Dubrovniku je gradska uprava povećala rashode za plaće čak 15,3 posto umjesto da je smanjila prirez ili iznose koji građani moraju plaćati za komunalne usluge. Također, suđenje u aferi Agram, koje je nastavljeno preslušavanjem telefonskih razgovora koje je USKOK tajno snimio 2014. godine, potvrdilo je ono što „i vrapci na krovu znaju“: u zagrebačkom Holdingu, slijedom zapovijedi gradonačelnika, zapošljavali su se Njemu bliske osobe na „izmišljena“, ali izdašno plaćena radna mjesta. Jasno su se čuli i iskazi suradnika da je „šef zaposlio pola stožera“ i „vojsku rođaka“.

Djelovanjem policije, civilnoga društva, medija i drugih aktera razotkrivene su razmjerno brojne takve zloporabe u lokalnoj i državnoj vlasti; neki od tako osvijetljenih prizora iz mračnoga političkoga i gospodarskoga života ušli su u kolektivni imaginarij, poput bojenja tunela i javnih WC-a od milijun kuna. Ali, to je samo manji dio glave nilskoga konja korupcije i klijentelizma s površine bare: najveći dio ružne tjelesine toga problema skriven je od očiju javnosti. Napose zabrinjava okolnost da naši građani ne povezuju dovoljno previsoke iznose na svojim uplatnicama te uglavnom prevelike poreze i prireze koje plaćaju s takvim zloporabama. Mnoge greške i propuste vlasti također netko treba platiti. Osim građana zapravo nema nekoga koji će sve to „dovesti na nulu“. Kvarni političari i njihovi klijenti zapravo se povode za krilaticom: Sve će to narod platiti. U njoj je parafraziran naslov čuvene pripovijetke Laze Lazarevića iz 1881. godine. Ali pozlata („Sve će to narod pozlatiti“) koju je kao metaforu istaknuo taj srbijanski književnik u priči o gorkoj sudbini ratnih invalida nije zlato, ona je samo tanki sloj na površini koji vremenom blijedi i nestaje. Baš tako u posljednje vrijeme, izgleda, slabi i mazohistička volja naše obične čeljadi da plaćaju račune, prireze i poreze koji su zbog neprestanoga dodavanja troškova novih uhljeba i nesposobnjakovića na teret javnih financija već dugo vremena previsoki i zapravo neizdrživi. Konačno, koji bi narod sve to trebao plaćati? Onaj koji je sve stariji i malodušniji? Narod kojemu sadašnjost i posebno budućnost ovisi o mladima uglavnom bolno svjesnima da u ovoj zemlji ustvari za mnoge od njih i nema bolje budućnosti? Onaj kojemu je nemali dio već dulje vrijeme izložen riziku od siromaštva i socijalne isključenosti ili jedva plaća svoje obveze? Prema podacima Državnoga zavoda za statistiku koji se odnose na 2017. godinu kod nas ima 26,4 posto građana koji su u navedenom riziku, a desetina stanovništva (10,3 posto) živi u kućanstvima koja trpe od teške materijalne deprivacije jer sebi ne mogu priuštiti najmanje četiri od devet bitnih stavaka egzistencije.

Na svakih 100 proizvedenih dolara više od dva dolara odlazi na korupciju, a u Brazilu – državi od 200 milijuna stanovnika – ima gotovo milijun zatvorenika Sprega političara i poduzetnika Predsjednici padaju zbog korupcije koja 'pojede' 2,3% BDP-a

Nadalje, 43,9 posto naših građana je navedene godine živjelo u kućanstvima koja teško ili vrlo teško „spajaju kraj s krajem“, što iznosi čak 1,8 milijuna ljudi. Situacija je s tim u vezi nešto bolja nego 2012. godine kad je kriza bila na vrhuncu, ali je sveudilj nadasve teška. Na utemeljenost potonje ocjene upućuju mnogi pokazatelji, uz ostale onaj prema kojemu je Hrvatska (podaci također za 2017. godinu) neslavno prednjači u EU prema udjelu za izdatke na hranu: u tu svrhu se kod nas troši čak 28 posto proračuna kućanstva, što znači da smo najsiromašnija zemlja Staroga kontinenta. Na troškove stanovanje i energenata se u Hrvatskoj troši manje (15,7 posto kućnoga budžeta) nego u većini drugih zemalja EU (prosjek 24 posto), što ponajprije treba interpretirati okolnošću da oko devetero od desetero naših ljudi živi u stanovima i kućama koje su u njihovu vlasništvu. No visoka stopa posjedovanja nekretnina, upućuje ekonomska znanost, priječi mobilnost stanovništva i zbog toga i drugih razloga znatno ometa suzbijanje nezaposlenosti i unapređenje ekonomskoga razvoja.

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović je prije mjesec i pol na Večernjakovoj konferenciji „Hrvatska kakvu trebamo“ izjavila kako bi trebalo omogućiti da prosječna plaća kod nas bude oko 7500 kuna. Na to je odmah reagirao premijer Andrej Plenković: „Ne može Vlada dekretom odrediti da minimalna plaća bude 1000 eura. Može, ali što ćemo onda, svi bi poslodavci prestali poslovati ili počeli dijeliti otkaze.“ U toj su polemici, smatram, uglavnom bili u krivu oboje. KGK bi trebala biti svjesnija da pravi problem nije u visini plaća (konačno, kod nas su neto plaće još uvijek više nego primjerice u Poljskoj, gdje je već neko vrijeme gospodarstvo osjetno snažnije od hrvatskoga), već u previsokim i neracionalno ustanovljenim porezima te različitim računima koji guše poduzetnike i obične građane. A Plenković je u krivu „po defaultu“ s obzirom na to da njegova Vlada nije ni izbliza dovoljno rasteretila ekonomske i druge aktere te provela nužne reforme koje bi ozdravile već predugo bolesno gospodarstvo i društvo; neki poslodavci o kojima govori zbog golemoga poreznoga tereta zatvaraju svoje firme ili šalju radnike „na ulicu“. Za u ovom tekstu opisane teškoće, međutim, krivi su i mnogi građani. Pa i neki od najugroženijih, kojima su blokirani računi i prijete im ovrhe. I članovi udruge Blokirani bi se trebali upitati jesu li oni osobno i odrasli članovi njihovih obitelji na neki način pridonijeli nezavidnoj situaciju u kojoj su se našli. U pravu su kad upozoravaju na odgovornost različitih vlasti za loše i nepravedne ovršne zakone, uključujući novi takav zakon koji bi uskoro trebao biti usvojen (uz ostalo ovrhe će trajati predugo, što je povezano s dužničkim plaćanjem kamata), ali bi se i sami trebali pogledati u ogledalo. Ustvari bismo svi trebali dobro promisliti o svojoj odgovornosti, izravnoj ili posrednoj, za tegobnu situaciju u kojoj su računi i drugi troškovi preveliki, a sposobnost većine naših ljudi da ih podmire premala.

Korupcija Dejan Šorak U Hrvatskoj nema korupcije. Ona je kupovanje ljudi privatnim novcem. Novac kojim se u nas kupuju ljudi je – javni

Jesmo li previše htjeli?

Ne samo obični nego i imućni građanin suvremene Hrvatske u prosjeku vjerojatno manje drži do plaćanja računa i življenja bez duga nego što je to bilo važno našim precima, na što je u svom tekstu o toj problematici upozorio Ante Tomić u veljači ove godine. Ali raznovrsni troškovi pojedinca i obitelji su danas osjetno veći nego primjerice u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Jesmo li previše htjeli? Odgovor na to pitanje ima čovjek s početka ovoga teksta, koji se poput feniksa podigao iz pepela nastaloga ubitačnim požarom koji je vjerojatno potpirio osobno, ali ga je izazvala i rigidno materijalistička i hedonistička klima u tranzicijskom društvu (Leonard Cohen u pjesmi „Izdajnik“: „Pola je bila moja pogreška, a pola atmosfera“). Dakle, moj drug mi je prije nekoliko dana rekao sljedeće: „Može se živjeti normalno. Malo treba za život. Ali su ljudi poludjeli, hoće više nego što im treba“. Sociolog Ivan Burić je u zaključku svoje knjige „Nacija zaduženih. Od komunističkog pakla do potrošačkog kapitalizma“, koja je objavljena u pravi čas – 2010. godine, valjano prognozirao (pokazalo se otada do danas) da će se naši ljudi i dalje zaduživati iako nešto opreznije i s više kočnica. Međutim, ustvrdio je da takvo ponašanje nije uvjetovano nekim urođenim kolektivnim mentalitetom. Prema njemu zaduživanje je ponajviše posljedica interakcije socijalnih aktera i konfiguracije glavnih struktura potrošačkog društva, koja je u Hrvatskoj prilično čvrsta. 

Pogledajte i video: Kako građani nezakonito smanjuju račune za plin i struju

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • predator57:

    Neka greške podmiruju oni koji su grešku učinili a korumptivni neka plaćaju sami korupciju.