Dr. Stevan Dedijer, idejni začetnik poslovnog obavještavanja (business intelligence) u svijetu, fizičar, sveučilišni profesor, američki ratni padobranac i tjelohranitelj američkog ratnog generala Maxwella Taylora, jugoslavenski komunist i nesuđeni izumitelj Titove atomske bombe, švedski znanstvenik, profesor i novinar, svjetski nomad i pustolov zaigrane i bujne mašte (rođen je u Sarajevu, studij fizike završio je na Princetonu, kao američki vojnik ratovao je u Europi, živio i radio u Švedskoj, a za grad vlastite starosti i smrti izabrao je Dubrovnik), živio je i umro u uvjerenju da države, kao i ljudi, mogu biti različitog stupnja inteligencije.
Smatrao je da postoje genijalne, briljantne, vrlo pametne, osrednje pametne, jedva pametne i glupe države. Tvrdio je, također, da i genijalne države i narodi ponekad znaju sići s uma, kao što je bio slučaj s nacističkom Njemačkom, fašističkom Italijom, staljinističkom Rusijom, maoističkom Kinom, pa i Miloševićevom Srbijom. Kao primjere dviju pametnih zemalja u različitim povijesnim razdobljima i okolnostima isticao je Dubrovačku Republiku i Kraljevinu Švedsku. Budući da sam se u njegovim poznim godinama s njim često družio, znam da je umro a da nije uspio pronaći odgovor na pitanje koje ga je posljednjih dvadesetak godina života proganjalo: je li i koliko je pametna, inteligentna ili, ne daj Bože, glupa Hrvatska?
Mjerenjem, računanjem, procjenjivanjem i preračunavanjem “moždane moći“, “intelektualnog kapitala“, “kulturnog kapitala“, “poslovnog kapitala“, “državničkog uma“, pa i “kolektivne inteligencije“ nacija odavno se bave brojni američki i europski, ali i istočnjački – kineski, indijski, japanski i korejski – znanstvenici, a jedan od njih, dr. Jonathan Wai sa sveučilišta Duke, osmislio je prije nekoliko godina “program za otkrivanje nadarenih“ (Talent Identification Program) na temelju kojeg je izradio listu “najinteligentnijih nacija u svijetu“ te izračunao broj “briljantnih ljudi“ u svakoj od zemalja.
Povezivanje ideja
Najviše “briljantnih ljudi“, njih čak 5,336.300, pronašao je u Americi. Za empirijsku osnovicu svojih izračuna iskoristio je rezultate velikog istraživanja OECD-a. Program međunarodnog studentskog ocjenjivanja (PMSO) znanja i vještina petnaestogodišnjaka koji je kod nas poznatiji pod engleskom skraćenicom PISA. Učenicima se testiraju znanja i vještine čitanja, matematike i znanja s područja prirodnih znanosti. Naši su učenici na posljednjem testiranju 2012. bili nešto ispod prosjeka 60 zemalja; Hrvatska je zauzela 40. mjesto, odmah iza Švedske i Mađarske, a ispred Izraela, Grčke i Srbije. Nažalost, bili smo gotovo dvaput lošiji od Slovenije koja je zauzela 21. mjesto.
Školsko znanje učenika i studenata važna je pretpostavka za “moždanu moć“ svake nacije, pa i hrvatske, ali ni izdaleka nije dostatno za kasniji kreativni i razvojni život nacije: demografski, ekonomski, kulturni, inovacijski, tehnološki itd. Naime, da bi školska i svaka druga znanja bila razvojno korisna, moraju postojati sustavi iskorištavanja tog mozgovnog, umnog bogatstva, s kojim u većoj ili manjoj mjeri raspolaže svaka nacija, ali i njezini dijelovi: gradovi, sela, općine, županije, tvrtke itd.
Prije izbora, nažalost ne i nakon njih, hrvatskim političarima su uvijek, a posebice tijekom posljednje predizborne kampanje, usta puna pojenja o stručnosti i stručnjacima, koji će, obećavali su, upravljati Lijepom Našom. Sada, nekoliko mjeseci nakon izbora, već se može suditi o tome kojim su i kakvim stručnjacima političari poklonili povjerenje. Naime, poznati su njihovi “umni povjerenici“ (brain trust). Tihomir Orešković izabrao je Davora Huića (unutarnja politika), Stjepu Bartulicu (vanjska politika), Tomislava Pokaza (gospodarstvo), Sunčanu Glavak (odnosi s javnošću), Jakšu Puljiza (gospodarstvo i europski fondovi) i Nevena Zelića (predstojnik Ureda). Tomislav Karamarko postavio je dr. Martina Pastuovića (gospodarstvo), dr. Damira Jugu (društvene djelatnosti), Ivana Baketu (nacionalna sigurnost), Dražena Muhara (opći poslovi) i Anu Kosac (opći poslovi, predstojnica Ureda). Dr. Božo Petrov imenovao je samo dva savjetnika, Ivicu Relkovića (za unutarnju i vanjsku politiku) i dr. Deana Sinkovića (gospodarstvo, financije i fondovi EU).
Njih trojica ukupno su, zasad, imenovali samo trinaest umnih povjerenika, od kojih su samo dvojica sa sveučilišta, a nijedan nije iz proizvodnog sektora.
Budući da je većina hrvatskih instituta i fakulteta još u državnom vlasništvu, logično je pretpostaviti da se za “umne povjerenike“ mogu tretirati i te institucije. Primjerice: Ekonomski institut, Institut za međunarodne odnose, Institut za društvena istraživanja dr. Ivo Pilar ili Institut za javne financije. Od tih i drugih javnih ustanova mogu tražiti provođenje posebnih, javnim politikama usmjerenih istraživanja i davanja preporuka za definiranje i vrednovanje reformi i javnih politika. Međutim, ono što doista kronično nedostaje našoj zemlji tema je moje ovotjedne e-priče: think tankovi.
Zbog puke jezikoslovne inercije, da ne kažem lijenosti jezikoslovaca i jezičnih “kovača“, hrvatski jezik nema istoznačnicu za engleski izraz “think tank“ koji najpoznatiji engleski rječnik Merriam-Webster ovako definira: “organizacija sastavljena od skupine ljudi koja o nekoj temi misli (promišlja) inovativno (iznošenjem novih ideja) ili predlaže što bi se u odnosu na tu temu/problem moglo učiniti.“ Think tank je, dakle, neka javna organizacija ili ustanova (dakako postoje i tajni think tankovi, pa i tajna društva, koji kroje naše sudbine, ali se njima ovdje ne bavim) ili neformalno organizirana skupina ljudi čije je temeljno poslanje: istraživanje, izučavanje, razmišljanje, promišljanje i razmjena mišljenja o ključnim društvenim problemima u zemlji i svijetu te o strategijama, javnim i tajnim politikama usmjerenim njihovom rješavanju. Na simboličnoj razini think tankovi su mostovi koji bi trebali povezivati svijet ideja, znanstvenih istraživanja i teorijskih analiza sa svijetom političkog odlučivanja: državničkog, reformskog, strategijskog, razvojnog.
Bilo bi stoga dosta logično da je hrvatska istoznačnica za “think tank“ glagolska imenica “mislilište”, skovana po logici kojom su skovane slične riječi: skijalište za stazu na kojoj se skija, kupalište za mjesto na kojem se ljudi kupaju... Budući da onaj “tank“ u think tanku sugerira da se ne radi o skupini moćnih, “tenkovskih“ mislilaca, think tankove bismo na hrvatskom mogli zvati i velemislilištima.
U doba umne podjele rada i specijalizacije, vrlo je malo mislilišta, posebice u ogromnoj zemlji poput Amerike, koja se bave istraživanjem i razmišljanjem opće prakse, već se ona dijele prema brojnim odrednicama i usmjerenjima. Prema svjetonazoru dijele se na liberalna, konzervativna i centristička, prema tematici kojom se pretežno bave na ona usmjerena ekonomiji i ekonomskoj politici, demografiji i migracijama, energetici, ekologiji, urbanom planiranju, međunarodnim odnosima i sigurnosti, zdravstvenoj i obrazovnoj politici, međunarodnom terorizmu, kulturnim politikama i masovnim medijima, a postoje i mislilišta čiji je fokus povezan s nekom zemljom ili regijom: Bliski istok, Rusija, Euroazija, zapadni Balkan, Sredozemlje, Kina, Latinska Amerika itd.
Američka i ina ugledna mislilišta često su dijelovi privatnih i javnih istraživačkih i sveučilišnih organizacija iz kojih crpe istraživačku snagu i znanstvenu vjerodostojnost.
Kad su mislilišta u pitanju, bez trunčice pretjerivanja može se kazati da je Washington svjetska prijestolnica mislilaca, mišljenja i mislilišta, jer nema te teme ili problema u Americi i svijetu, pa i u Hrvatskoj i Europi, o Aziji, Rusiji, Indiji i Kini da i ne govorim, o kojem se ovdje ne misli, ne duma, ne grunta, ne raspravlja, ne razglaba, ne polemizira, na temelju raznoraznih uvida i spoznaja: znanstvenih, istraživačkih, političkih, obavještajnih, ratničkih, poslovnih, iskustvenih, putopisnih i inih.
U Washingtonu, a ne u Sarajevu, Banjaluci ili Mostaru, osmišljava se i dizajnira budućnost Bosne i Hercegovine i Kosova. U Washingtonu, a ne u Zagrebu, prije dvije godine doznao sam za važnu odluku američke administracije: da Amerika neće dopustiti Hrvatskoj da svoj vlasnički udio u Ini proda Rusima i da od Rusa kupi helikoptere. Tu sam informaciju doznao od senatora Chrisa Murphyja koji je neposredno nakon petodnevnog posjeta Srbiji, Albaniji, Crnoj Gori i Hrvatskoj održao predavanje na jednom od uglednih vašingtonskih mislilišta – SAIS-u (dijelu sveučilišta John Hopkins koji se zove: the Paul H. Nitze School of Advanced International Studies; skraćeno SAIS). Moju priču o Ini - MOL-u objavio je Večernji list.
Ovdašnja mislilišta zapošljavaju ili u svoje projekte uključuju bivše i sadašnje političare, guvernere, vojne časnike, sveučilišne profesore, bankare, liječnike, odvjetnike, obavještajce, poslovne ljude...
Budući da je mislilište za ovdašnju i svjetsku politiku vrlo važna tvorevina, sveučilište Pennsylvania osmislilo je prije deset godina veliki projekt otkrivanja, sistematizacije, vrednovanja i rangiranja think tankova u svijetu: Global Go To Think Tank Index (GGTTI). Svrha je tog projekta pružanje informacija potencijalnim donatorima, znanstvenicima, novinarima i političarima o vrijednosti mišljenja i preporuka za javne politike koje pruža nepregledno mnoštvo tih umnih “laboratorija“. U katalogu mislilišta sveučilišta Pennsylvania za 2015. godinu nalazi se 6846 think tankova, a u njihovu ocjenjivanju sudjelovalo je 4750 znanstvenika, novinara, političara, privatnih donatora i regionalnih specijalista. Iako postojeći geopolitički raspored mislilišta još uvijek ukazuje na prevlast zapada i sjevera u odnosu na istok i jug, Kina i Indija ulažu velik novac u jačanje vlastitih mislilišta. Kina je tako odlučila osnovati 100 novih trustova mozgova čije je poslanje poboljšanje analitičkih i reformsko-političkih potencijala državne uprave. Uz to, Kina i Pakistan osnovali su zajednički trust mozgova koji će se baviti ekonomskim razvojem, a Kina je inicirala zajednički “mislilački savez“ s Europskom unijom u svrhu istraživanja i usmjeravanja uzajamnog ekonomskog razvoja. Kako u toj “industriji ideja“ ili “mislilačkoj industriji“ stoji naša zemlja?
I kosovska mislilišta bolja!?
Ako sudimo po mjestima koja naša mislilišta (instituti, zavodi, zaklade, pa i HAZU) zauzimaju na rang-listama sveučilišta Pennsylvania, nemamo razloga za zadovoljstvo. Ukupno je iz Hrvatske katalogizirano 10 mislilišta, a samo su tri rangirana. Naših mislilišta jednostavno nema na svjetskoj listi, a na regionalnoj listi, onoj koja nosi naziv „Mislilišta u središnjoj i istočnoj Europi“ nalaze se samo tri naša instituta: Institut za urbanu ekonomiku (Institute for Urban Economics – IUE), mislim da se zapravo radi o Urbanističkom institutu Hrvatske, koji je na 45., Ekonomski institut Zagreb na 54. i Institut za javne financije Zagreb na 60. mjestu.
Cinik bi logično iz toga izveo zaključak: onda nije ni čudno što je HDZ svoj gospodarski program naručio od Nijemaca. Naime, iznad i ispred naših mislilišta nisu samo poljska, ruska, češka, mađarska, bugarska, slovačka, rumunjska, litavska i letonska mislilišta, već i srbijanska, slovenska, crnogorska, makedonska i – kosovska. Hvala dragome Bogu da Stevan Dedijer nije živ jer bi zasigurno bio duboko razočaran odgovorom koji na njegovo pitanje “koliko je inteligentna i pametna Lijepa Naša“ već desetu godinu zaredom stiže sa sveučilišta Pennsylvania. Morao bi zaključiti da su hrvatske mislilačke institucije koje bi trebale povezivati znanost i istraživanje s državništvom i političkim odlučivanjem zapravo – mrtva puhala! Dakle, kad hrvatski znanstvenici i umnici javno zbore iz umišljene “spoznajne“ visine o neukosti, neznanju i gluposti hrvatske političke kaste, bilo bi dobro da malo promisle o smislu poruke jednog od mudrih novozavjetnih mislilaca: “Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?“ (Matej: 7, 1-3)
>>Obamin poučak za izbor hrvatskih ustavnih sudaca
>>Sad znamo zašto su ljutite, gnjevne i bijesne današnja Amerika, Europa, Hrvatska
Da bi se stvorio "think tank" u nekoj zemlji, preduvjet je spremnost njezinih ljudi na polemiku. Kod nas jedan jako veliki broj ljudi na to nije spreman. I ne samo da nije spreman: Naprotiv, imaju svoje dogme kojih se čvrsto drže a sve one koji misle drugačije najradije bi fizički eliminirali - a ako to ne mogu, onda ih nastoje svojom baražnom vatrom eliminirati na svaki drugi mogući način. Tragedija je da su ti koji to čine inače baš oni koji sami sebe uporno u javnosti nameću kao inteligenciju i sve suprotno dogmašima. Kako u takvim uvjetima stvoriti "think tank"?