Naslovnica Premium

Jovićević: Sanjam dan kad ću sjesti na klupu Dinama!

Progoni me što nisam igrao za Dinamo, ali nisam mogao odbiti del Bosquea, kaže za tjednik Max!
02. siječnja 2015. u 15:16 1889 prikaza
SPECIJAL MAX 21.12.2014., Zagreb - Igor Jovicevic, trener Ukrajinskog FC Karpaty Lviv. Photo: Borna Filic/PIXSELL
Foto: Borna Filić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Na početku karijere, pratili su ga samo najljepši komentari, njegova je igra bila poput neodoljivog plesa s loptom. Bio je predodređen da naslijedi Zvonimira Bobana, koji je otišao u Milan.

Igor Jovićević (41), jedan od najnadarenijih izdanaka Dinamove škole, ipak nije, na žalost, ostvario karijeru kakvoj smo se svi nadali. Splet okolnosti, popraćen ozljedama, ostavio je Igora u prosječnosti, ali s neugaslim sjećanjem na jedan talent koji nikad do kraja nije procvao...

Igor je sad trener ukrajinskog Karpatyja iz Lavova, u tom je klubu proveo posljednje godine. Najprije je bio sportski direktor, pa trener mladih momčadi do 19 i 21 godine, da bi ljetos preuzeo prvu momčad, ali s većim ovlastima nego ih ima "obični" trener, praktički obavlja funkciju i sportskog direktora, nešto kao menadžer engleskog tipa.

U Zagreb je došao na odmor, ležernim razgovorom uz kavu prisjetili smo se Igorovih početaka i (pre)ranog odlaska iz Dinama...

– Bilo je to 1991. godine, nisam još bio navršio 18 godina, a Real me "snimio" na turniru u Veroni. Odigrao sam dobro i ugovor je bio na stolu, ondašnji direktor Realove omladinske škole Vicente del Bosque mi je rekao: "Dođi, već te dugo pratimo"! Osjećaji su mi bili pomiješani, s jedne sam strane dobio ugovor Reala, ali to je istodobno značilo da neću ostvariti dječački san i igrati za Dinamovu prvu momčad! Odlučio sam otići u Madrid pa, iako će me uvijek "proganjati" to neigranje za Dinamo, nakon svega ne žalim za tom odlukom, uvijek pokušavam na sve gledati pozitivno – kaže Igor Jovićević, čiji je otac Čedo bio lijevi branič i za Dinamo je odigrao 390 utakmica, između ostalog i onu legendarnu u Madridu, kad su plavi u prijateljskom sučeljavanju svladali Real sa 4:3!

Po dolasku u Madrid, Igor je odmah bio prebačen u Realovu B momčad. Trener mu je bio Rafa Benitez, a igrao je s Raulom, Gutijem, Esnáiderom, Urzaizom, Sanzom...

– Vjerovao sam da je to normalan put do prvog sastava, mislio sam da vrijeme radi za mene. Tri sam godine bio u B momčadi, ali za prvu momčad nisam odigrao ni sekunde u službenim utakmicama, samo sam nastupio u nekim prijateljskim susretima. Tek sam poslije doznao da sam u ugovoru imao klauzulu da mi klub mora isplatiti 1,8 milijuna dolara odigram li ijednu minutu za prvu momčad! Da sam to znao, izbacio bih tu klauzulu, onda bih sigurno dobio šansu poput igrača koji su sa mnom igrali u B momčadi i napravili velike karijere – govori Jovićević.

A onda su ga napale i ozljede – igrajući za mladu reprezentaciju Hrvatske, pukli su mu križni ligamenti na utakmici protiv Ukrajine u Kijevu 1995. godine!

Odriješene ruke u Lavovu

– Jesenas sam upisao Nogometnu akademiju u Ukrajini, polažem za Uefinu PRO licenciju, B i A već imam, to sam završio u Zagrebu. Sad se sa mnom školuje Andrij Ševčenko, on je tada igrao za Ukrajinu. I baš smo se nedavno sjetili te utakmice, koja mi je usmjerila karijeru silaznom putanjom. Liječio sam se dvije i pol godine, imao sam tri operacije. Real mi je ponudio produženje ugovora, ali to sam odbio jer nisam bio zadovoljan liječenjem. Prošao sam preglede kod "milijun" liječnika, ali na teren me vratio dr. Hrvoje Šojat, sadašnji Dinamov liječnik, vrhunski ortoped u bolnici na Svetom duhu! Beskrajno sam mu zahvalan...

Ipak, Jovićević više nikad nije bio isti...

– Izgubio sam motoričke sposobnosti, osjećaj za prostor... Vratio sam se u Hrvatsku i igrao sam u Zagrebu, pa sam otišao u Japan, u Yokohama Marinos. Potom u Brazil (Guarani), pa opet u Zagreb, te u francuski Metz, potom u kineski Shenyang Dongjin, odakle sam došao u Ukrajinu, u Karpaty iz Lavova. Karijeru sam završio u kineskom Zhuhaiju, ondje su mi opet, 2004., pukli križni ligamenti i bilo je gotovo s nogometom. U Marbelli sam tada otvorio nekoliko restorana te noćnih i cocktail barova – kaže Igor.

Kad ste se opet vratili nogometu?

– Prije četiri godine, nazvao me predsjednik Karpatyja, Petro Petrovič Diminskij, ponudio mi je funkciju sportskog direktora, očito sam ostavio dobar dojam kao igrač. Prihvatio sam izazov i nakon klupske reorganizacije ostali smo bez gotovo svih trenera pa mi je predsjednik dao da organiziram kompletnu struku u klubu! Prije dvije godine na noge sam postavio momčad do 19 godina, potom sam preuzeo sastav do 21. godine, a ljetos sam postao trener prve momčadi.

Pošteđeni rata

Lavov nije u ratnoj zoni, na granici je s Poljskom, no ratna su zbivanja sigurno utjecala i na život u tom gradu...

– Naravno da jesu, ali zasad je sve mirno. Dobro sam se snašao, to je prekrasan grad, podsjeća me arhitekturom na Zagreb. U Lavovu Šahtar igra utakmice u Ligi prvaka, budući da je Donjeck u ratnoj zoni. Zanimljivo je da na tom stadionu, novoizgrađenom uoči Eura 2012., igra samo Šahtar! Trebao je igrati i moj Karpaty, ali lokalna samouprava nam to ne dopušta, nisam upućen u potankosti, ne znam zašto. I žao mi je što ne možemo igrati na tom krasnom zdanju. Nije me previše začudio ukrajinski sukob jer je već godinama izražen raskol između ljudi koji su odgajani u starom, komunističkom režimu i onih koji su prozapadno orijentirani. Ukrajinci su izrazito domoljubno raspoloženi pa, iako u Lavovu nema incidenata, građani stalno pomažu sunarodnjacima na istoku, gdje ima ratnih žarišta.

Kakvi su planovi, ostajete li u Ukrajini?

– Ugovor me veže još godinu dana, već mi je ponuđeno produženje. No, pričekat ću još malo i vidjeti kako će se situacija razvijati, hoće li uopće biti smisla baviti se nogometom. Nadam se da hoće, da će ljudi pronaći rješenje...

Kakve igrače volite? Preferirate li "playmakere", kakav ste vi bili? Takav tip igrača izumire u današnjem nogometu...

– Da, sve je manje takvih nogometaša! Ni ja ih ne volim! Možda vam to zvuči nevjerojatno, ali doista je tako. Imao sam ih nekoliko u dvije i pol godine trenerskog iskustva, ali sve sam ih odbacio, takav nogomet, takvi tipovi igrača, danas ne prolaze! Sad se nogomet drukčije igra, meni je kao treneru najvažnija reakcija igrača u prvom trenutku nakon izgubljene lopte. Igrač mora biti taktički inteligentan i spreman do maksimuma, danas je važniji karakter od vještine.

Sviđa li vam se današnji nogomet?

– Bit ću iskren: mnogo igrača koje vidim danas na terenima, pravi su antinogometni likovi! Ali, zahvaljujući snazi, brzini i izdržljivosti, zadovoljavaju kriterije da bi mogli igrati. To može biti loše za nogomet, ali želim li ostati u trenerskom poslu, moram prihvatiti tu novu realnost. Sve ostalo je utopija, prošlo je vrijeme nogometnog romantizma, danas nogometom vladaju surovi dečki.

Jeste li razmišljali o povratku u Hrvatsku? Nadate li se da ćete jednoga dana biti Dinamov trener?

– Jednog ću se dana sigurno vratiti u Hrvatsku. A Dinamo? Eh... Pa tko normalan ne bi volio biti trener Dinama? A moj je motiv dvostruko veći nego kod ostalih. Naime, ako već nisam mogao u Dinamu uspjeti kao nogometaš, onda se nadam da ću uspjeti kao trener! Sanjam o danu kad ću sjesti na maksimirsku klupu...

>>U Italiji je Mateo dobar, a u Španjolskoj bi eksplodirao!

COTRUGLI Business School
TOP MENADŽERI
Kako uštediti 2000 € i besplatno u Hrvatskoj isprobati vodeći MBA program regije?

A1 izdvaja za Vas