U ovo doba, rano ljeto prije četvrt stoljeća, hrvatski su građani na parlamentarnim izborima i referendumu koji je uslijedio godinu dana poslije, nedvosmisleno podržali tri usko povezane i zapravo neodvojive političke ideje: glasali su za nezavisnost, a protiv života u zajedničkoj državi s drugim južnoslavenskim narodima; glasali su za demokraciju, a protiv jednopartijskog sistema, u kojem su odrasli ljudi tretirani kao maloumnici, kad su morali izlaziti na “izbore“ s jednim kandidatom; i na kraju, ali ne manje važno, glasali su za kapitalizam, a protiv socijalističkog (planskog) načina organiziranja ekonomije – u biti, glasali su za obilje i mogućnost izbora, a protiv nestašica i siromaštva.
Sva ta tri izbora, kako tada, prije četvrt stoljeća, tako i danas – bili su dobar, zreo izbor. Značili su da se velikom većinom hrvatski građani osjećaju dijelom Zapada, i da žele isto ono što je većina europskih naroda u tom trenutku već ostvarila – nezavisnu nacionalnu državu u kojoj se vlast osvaja na demokratskim izborima, uz poštivanje ljudskih prava i sloboda i u kojoj je ekonomija prepuštena privatnoj inicijativi, a država je tu samo da osigurava pravednu utakmicu i služi kao sigurnosna mreža za one koji su, ne svojom krivnjom, iz te trke ispali.
Prvi od ta tri politička cilja ostvaren je u razornom ratu, čije posljedice osjećamo i danas. Što se tiče drugog cilja, Hrvatska je danas bez sumnje u osnovi demokratska zemlja u kojoj se vlast “osvaja“ i predaje mirnim putem, iako bi se svašta moglo reći o njezinim političkim elitama, kvaliteti političkog sistema i razini vladavine prava.
Međutim, oko trećeg cilja Hrvatska je definitivno zalutala negdje u “bespućima povijesne zbiljnosti“. Tranzicija iz mekanog, jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma u tržišnu ekonomiju nije uspješno provedena, a otpori daljnjoj transformaciji zemlje u tržišno gospodarstvo kontinuirano jačaju. Poseban moment u tom procesu bio je drugi mandat Ive Sanadera, kada je državni proračun (zbog koalicijskih dogovora), napuhan upravo pred izbijanje financijske krize 2008. Njegova i sljedeće dvije vlade napravile su nekoliko krupnih koraka unazad – povećale javnu potrošnju, digle poreze, uništavajući time dobar dio privatnog sektora (otprilike 200.000 radnih mjesta), otjerale strane investitore, izazvale pravni kaos čestim promjenama sustava, koncentrirale još veću ekonomsku moć u rukama države.
Dovoljno je navesti samo jedan od desetaka statističkih podataka o našoj tužnoj ekonomskoj stvarnosti, da bi sve bilo kristalno jasno – udio države u nacionalnom proizvodu (BDP-u), prema analizi Svjetske banke, narastao je na šokantnih 68 posto. Taj izračun Svjetske banke govori o tome da je naša ekonomija pokretana privatnom inicijativom samo jednim manjim dijelom, a da su dvije trećine ekonomskih kretanja pod direktnom kontrolom države – od prenapuhanog proračuna do javnih kompanija, koje su postale žarište političkog kadroviranja, korupcije i neefikasnosti svih vrsta te negativnog utjecaja na slobodu i pravednost (fairness) tržišnog natjecanja i rast produktivnosti.
Rezultat toga je šestogodišnja recesija, iz koje, čini se, polako izlazimo, ali tempom koji ne budi optimizam da će građani to uskoro direktno osjetiti u obliku višeg standarda ili više prilika za bolji posao. Najgore od svega, budući da nismo iskoristili krizu kao priliku za restrukturiranje, taj rast će i u godinama koje dolaze biti slab i nestabilan, a prvo povećanje cijene novca na međunarodnim financijskim tržištima gurnut će nas u novu, puno ozbiljniju situaciju.
I zato je nevjerojatno kad naizgled ozbiljni ljudi za teško stanje u kojem se našla Hrvatska, optužuju – “neoliberalni kapitalizam“. Radi se o dijagnozi koju su nakon financijske krize lansirali i koristili ideolozi i praktičari ljevice, od Antuna Vujića, riječkog župana Zlatka Komadine, bivših predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića, do Mirele Holy, laburista, i većine sindikalnih vođa. Ono što zabrinjava je da njome jednako mašu i korifeji desnice, poput ekonomskog stratega HDZ-a Gorana Marića, potpredsjednika stranke Željka Reinera i Martina Pastuovića, savjetnika kandidata za budućeg premijera. Istina je, kao što smo vidjeli, upravo suprotna. Hrvatska je, protivno volji većine građana, pod vodstvom nesposobnih političkih elita skrenula s jedinog puta koji vodi u blagostanje i prosperitet, a to je tranzicija u tržišnu ekonomiju. Zemlje koje su nekada bile daleko siromašnije, ali su tranziciju provele odlučnije, poput Poljske, Estonije ili Slovačke, danas ubrzano rastu i već su nas pretekle po realnom dohotku po stanovniku. Ono što nama treba je prisjetiti se izbora koji smo napravili prije 25 godina, i pronaći snage i političkog vodstva to provesti.
>> Davor Huić novi kolumnist Večernjeg lista
Odlična analiza. Truli socijalizam koji se kod nas predstavlja kao otpor prema svakom stjecanju bogatstva radom i vidi problem u nejednakosti između radnika i neradnika, doveo nas je ovdje gdje jesmo: na dno dna. Nismo svi jednaki jer nemamo ista znanja i ne trudimo se jednako.