Stranka Dramatičnog Pada na veličanju Josipa Broza Tita i svođenju svakog društvenog i političkog problema na raspravu o zločinačkom ustaškom pozdravu, te ponajviše na sada već grotesknom bavljenju samom sobom i “nesalomljivim” predsjednikom, srozala se na svega 14,6%.
S tim da još gore zvuči to što ta, još uvijek moćna, organizacija ima svega jedan postotni bod prednosti ispred razbarušenih te i dalje slabašno organiziranih političkih početnika, nastalih iz buntovnog anarhičnog projekta.
Slabost najjače oporbene stranke zabrinjavajuća je i štetna za cjelokupnu hrvatsku politiku. HDZ uglavnom može što mu je ćeif iako vlada na niti konca. Premda bi se i njima ta dezorijentiranost ili razočaravajuća nezainteresiranost birača na lijevom spektru mogla obiti o glavu.
Unatoč tomu, Davor Bernardić ne vidi kako uništava SDP nastavljajući s produbljivanjem ideoloških podjela začetih na propalom projektu Zorana Milanovića. Iako i sam zapravo priznaje poraz kad kaže: “Vjerujem da su ljudi u SDP-u shvatili da jedino zajedno možemo biti alternativa ovoj lošoj i nesposobnoj vlasti te da su oni koji su bili izmanipulirani negativnom propagandom shvatili što je posrijedi i naučili lekciju”.
Ako je SDP-ovcima to teško shvatiti, kako to očekivati od birača!? Dakle, i šef SDP-a je svjestan kako ni među svojima nema kredibilitet za to što govori pa je i tih 14,6% podrške sasvim solidno. Čak i kad se ne bavi prošlošću ili se ne obračunava sa stranačkim neistomišljenicima, očito je nesvjestan da većina onoga što sada na isključiv način prigovara vladajućima, vraća se poput bumeranga njemu i SDP-u.
FOTO: Zatražen opoziv Davora Bernardića
I sami su se mogli kad su ne tako davno bili na vlasti obračunati s ustaškim atavizmima, spoznati da je situacija u vezi posvojenja u Hrvatskoj “katastrofalna”, donijeti “progresivan” Zakon o pobačaju, provesti mirovnu, zdravstvenu i ine reforme, povećati plaće stupova društva učitelja i zdravstvenih radnika...
Društvo smo siromašnih, obespravljenih, u kojem se nedovoljno cijeni rad i znanje, a u kojem se “loša i nesposobna” Vlada svrstala na stranu bogatih, ali unatoč tomu glavna oporbena stranka ima podršku od svega 14,6%!? Kako to da se vrsni fizičar ne upita je li možda ipak problem u vozaču i njegovu timu ako automobil s tako dobrim motorom i ostalim vrhunskim performansama, na stazi koja mu baš odgovara, postiže tako slabe rezultate naspram stare pohabane krntije koju vozi tako loš vozač, dok je nesposobni majstori jedva održavaju u voznom stanju.
Unatoč takvim okolnostima, vrhunac “lucidnosti” je da Bernardić kaže kako se “razmišljalo” o povlačenju suspenzije četvorici članova Predsjedništva SDP-a, samo zbog toga što su uz veliki dio stranke, premda formalno još nedovoljno, pomislili kako je spas za SDP možda i u promjeni vozača.
Najavljeni štrajk za veće plaće u javnim službama, školstvu, zdravstvu, socijalnoj skrbi i kulturi, uperen je dakako na “osvješćivanje” aktualne vlasti, ali tiče se i prijašnjih vlasti pa i SDP-a, koje vodeći računa o sebi i svojima, nisu uviđale kako je znanje, zdravlje i solidarnost prvorazredno i najsofisticiranije oružje za budućnost male zemlje poput Hrvatske.
Plitko je gledanje, a koje se ovih dana iščitava u komentarima na društvenim mrežama i portalima, koje polazi od osobnih loših iskustava i razočarenja u obrazovni i zdravstveni sustav.
Naravno da i u javnim službama ima pojedinačnih primjera koji ukazuju kako su neki zalutali u te prevažne profesije, kao što ih ima i u bilo kojoj drugoj djelatnosti. Bitno je razviti mehanizme koji će takvima priječiti ulaz u te profesije ili olakšati prisilni izlazak. Ali, nedopustivo je kriterije, u ovom slučaju vrednovanja rada, prilagođavati najlošijima pa time pravdati nisku plaću.
Kvalitetan liječnik, profesor ili socijalni radnik, bogatstvo su za sredinu u kojoj djeluju u najboljem interesu djeteta, pacijenta i svakog potrebitog.
Dugoročno gledano brojni su socijalni benefiti, financijske uštede te demografske koristi koje predanim radom ostvaruju. Jednako tako, ogromna je i šteta koju nemarom ili lošim pristupom mogu prouzročiti. Takvu odgovornost i očekivanja valja i adekvatno nagraditi, ne samo zbog straha od odlaska i tih kadrova u inozemstvo.
Lako je naći niz primjera kad je ova, pa i bivša vlast, svojim politikama nepromišljeno i rastrošno se odnosila prema proračunskim sredstvima. Ispalo je da se ima čak i kad bi trebalo zadovoljiti kojekakve luksuzne prohtjeve pojedinaca koji su beskrupulozno koristili svoj utjecaj na kojem onda klijentelističke politike grade svoju moć.
Stoga bi najavljeni štrajk, osobito ako se pretvori u repetitivni (jer repetitio est mater studiorum) mogao prerasti u ozbiljniji bunt protiv takvih jalovih i uskogrudnih politika, kako na vlasti, tako i u oporbi.
POGLEDAJTE VIDEO: sukob Andreja Plenkovića i Davora Bernardića u Saboru
Jako dobro napisano da sindikati i političari prilagođavaju cijeli državni i javni sustav najlošijima, a kažnjavaju sposobne i stručne. A što se tiče oporbe, nije to samo SDP, totalno izgubljeni su i ostali... IDS, nakon što je uništio Uljanik i 3. Maj sada bulazni o Ustašama, Mrak Taritaš u saboru usred rasprave o proračunu dokoturala se do mikrofona i počela napadati vladu za Ustaške simbole i širenje fašizma. Te strukture su stvarno dosegle dno dna... A očekivati nešto bolje? Od političara i sindikata koji se godinama dogovaraju i koji su nas doveli ovdje gdje smo, na dno EU-a? Zar stvarno netko očekuje nešto od ove ili bilo koje vlade? Neku reformu?