Naslovnica Premium Analize i intervjui

Hrvatski ateistički konvertiti zadržali su mržnju prema vjeri

U drugom nastavku: Ideja o zaboravu Boga za vjernike i zaborav ljudskosti/humanosti za nevjernike počiva na tezi da se ZLO događa jer čovjek zaboravlja na temeljne vrijednosti.
08. veljače 2018. u 17:30 33 komentara 1975 prikaza
Foto: Ivo Čagalj/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

Uz trunku ironije, mogli bismo kazati da su, s ove dvije knjige (“U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?” urednika Drage Pilsela i “Horizonti ateizma” autora dr. Pavela Gregorića i dr. Željka Porobije) javnosti dobro poznati hrvatski mudroslovi, bogoslovi, pravnici, odvjetnici, pisci, političari i novinari napokon „izišli iz ormara“ javno se deklarirajući kao bezbožnici (ateisti) i nesigurnjaci (agnostici).

Esej Slavena Letice Bogu ne pakovati! Hrvatski jahači nove ateističke apokalipse

Na javnim promocijama njihovih knjiga bila je poprilična gužva, a oni sami osjećali su se samozadovoljno, junački i ponosno. Doduše, govoreći u ime nakladnika, Drago Glamuzina je kazao da ga „zabrinjava činjenica da su se neki ljudi bojali javno očitovati kao ateisti jer bi im to moglo štetiti u karijeri te su odbili Pilselov poziv na sudjelovanje u pripremi ove knjige“. Osobno ne dijelim njegovo mišljenje. Prije svega zbog toga što najveći dio ljudi naprosto smatra da su njihova vjerska uvjerenja njihova privatna stvari, jedna od posljednjih očuvanih „oaza“ prava na privatnost i intimu koja je tako potrebna ljudima u doba kad je cijela civilizacija pretvorena u – Big Brother. Hvastati se vlastitom vjerom ili nevjerom, domoljubljem, junaštvom ili zavodničkim i spolnim pothvatima naprosto je nepristojno, dakako po mom „staromodnom“ sudu.

Drugi je razlog za naše prilike znatno važniji. Nekoliko pisaca ateističkih „evanđelja“ iz Pilselove knjige pohodilo je ne tako davno „satiričnu“ predstavu Olivera Frljića uprizorenu na dramskoj podlozi Luigija Pirandella „Šest lica traži autora“ u kojoj je ličko-senjski biskup u miru Mile Bogović prikazan kao ustaška desničarska svinja koju na kraju režiser ubija. Pisci ateističnih „evanđelja“ valjali su se na praizvedbi od smijeha, da bi nakon toga komad proglasili krajnjim dometom „satirične“ umjetnosti. Ako i to ostavimo po strani, ostaje činjenica da su teorijski gurui na čija su se ramena popeli – anglosaski jahači novog ateizma – pomalo zastarjeli i odbojni zbog vlastite agresivnosti i nesnošljivosti prema vjernicima i vjeri. Odnedavno su u modi – nazovimo ih tako – najnoviji jahači prosvijećenog i snošljivog ateizma i agnosticizma koji u vjeri, velikim religijama i crkvama otkrivaju vrijednosti koje su nasušno potrebne suvremenom čovjeku i svijetu.

Ovdje ću spomenuti tek dva, možda i najvažnija, mislitelja mirnog suživljenja i uzajamnog prožimanja znanstvenog i religijskog promatranja prirode, čovjeka, društva i stvaralaštva, pa i stvaranja Boga i čovjeka. Prvi je socijalni psiholog dr. Jonathan Haidt koji sebe također smatra ateistom, ali u knjizi „Pravednički um: Zašto politika i religija dijele dobre ljude“ dokazuje kako je bespoštedni rat „novih ateista“ protiv Boga, a posebice protiv vjernika i crkava spoznajno oskudan, moralno jadan i civilizacijski destruktivan.
Drugi je jedna od najvećih mudroslovnih zvijezda 21. stoljeća, švicarski i židovski filozof s londonskom adresom Alain de Botton. U knjizi „Religija za ateiste: Vodič za nevjernike korisnike religije“ (Religion for Atheists: A Non-believer’s Guide to the Uses of Religion), tiskanoj početkom 2012., autor postavlja i uspješno dokazuje tezu kako su dvije religijske dogme o nadnaravnom, božanskom, pogrešne, ali da su bezbrojna iskustva, obredi i socijalno-integrativne funkcije religija nasušno potrebne sekularnim društvima, obiteljskom životu i zajedničkom, društvenom životu. Umjesto bespoštedne i rušilačke kritike religija i religijskih dogmi „novih ateista“, on se zalaže za pragmatično korištenje korisne povijesti kršćanstva i drugih religijskih tradicija. To objašnjava ovako: “Sekularno društvo je nepravedno osiromašeno gubitkom stvari koje ateisti smatraju nemogućima za praćenje zbog, da citiram Nietzscheovu korisnu frazu, loših mirisa religije. Strahujemo od moralnosti. Zgražamo se nad riječju propovijed. Bježimo od ideje da umjetnost treba biti poletna i sadržavati etičku dimenziju. Ne odlazimo na hodočašća. Ne gradimo hramove. Nemamo mehanizme za izražavanje zahvalnosti.” (Citirano iz intervjua koji je Ana Muhar objavila u Jutarnjem listu 5. veljače 2012.)

Pokušaju likvidacije Boga, vjere i religije stari su koliko i ljudski rod. Zanimljivo je da su u pokušajima bogoubojstva od davnina prednjačili mudroslovi i znanstvenici. Najveću medijsku provokaciju, kad su pokušaji atentata na Stvoritelja u pitanju, napravio je tjednik Time 8. travnja 1966. godine: objavivši crnu naslovnicu na kojoj je crvenim slovima bilo otisnuto pitanje: „Je li Bog mrtav?“
Bila je to prva naslovnica u povijesti tog tjednika koja nije imala neku sliku ili ilustraciju, samo RIJEČI, što je bila također suptilna asocijacija kako u početku svega, pa i bogoslovnog/teologijskog ubojstva Boga stoji RIJEČ. Dakako, poruka s naslovnice koja je uznemirila i ozlojedila kršćansku, pretežito protestantsku Ameriku, ali i onaj dio svijeta u kojem se čita Time, bila je parafraza jedne od najčešće citirane misli slavnog mudroslova/filozofa Friedricha Wilhelma Nietzschea “Bog je mrtav” (njemački: “Gott ist tot”).
Ta tvrdnja prvi se put pojavljuje u njegovoj knjizi Vesela znanost (Die fröhliche Wissenschaft), u odjeljcima 108, 125 i 343, a pojavljuje se i u najpoznatijem njegovu djelu “Tako je govorio Zaratustra” (Also sprach Zarathustra).

U knjizi Vesela znanost lik luđaka obznanjuje sljedeće:
“Gdje je Bog?”, uzviknuo je. “Reći ću vam. Ubili smo ga – ja i ti! Svi smo ga mi ubili! Ali kako smo to uradili? Kako smo ispili more? Tko nam je dao spužvu da izbrišemo cijeli obzor? Što smo uradili kada smo odvojili ovu zemlju od njenog sunca? Gdje se sada kreće? Gdje se mi krećemo? Odmičemo li se od svih sunca? Zar se padamo neprestano? Unatrag, postrance, prema naprijed, u svim smjerovima? Postoje li još gore ili dolje? Zar se nismo izgubili kao u beskonačnom ništavilu? Zar ne osjećamo dah praznog svemira? Zar nije postao hladniji? Zar se noć neprestano ne obrušava na nas? Zar ne trebamo paliti svjetiljke ujutro? Zar ne čujemo ništa drugo osim zvukova grobara koji pokapaju Boga? Zar ne osjećamo ništa osim božanskog raspadanja? – Bogovi se također raspadaju! Bog je mrtav!” – Vesela znanost, Knjiga treća, §125.

Zlatko Dalić Izbornik Dalić: Uvijek imam krunicu u džepu! Nedostajao sam djeci, odrastala su bez mene

Timeova naslovnica najavljivala je zapravo vrlo ozbiljan problem tog šezdesetaškog doba u kojem su razvoj prirodnih i biomedicinskih znanosti umanjili važnost religije, pa i ideje Boga, posebice Duha Svetoga, u objašnjavanju prirodnih fenomena; pojava slavne PILULE (američka Uprava za hranu i lijekove odobrila je na sam Dan pobjede nad fašizmom 1960.) demistificirala je otajstvo začeća i omogućila razdvajanje spolnosti i spolnog užitka od prokreacije, a ubrzani proces sekularizacije društva naveo je neke američke liberalne bogoslove ili bogoznance da razmišljaju o bezbožnom bogoslovlju: teologiji bez Boga ili barem bez dijela Svetoga Trojstva, bez Duha Svetoga. Ideja o zaboravu Boga za vjernike i zaborav ljudskosti/humanosti za nevjernike (koji su na neki način također vjernici, jer ne-vjeruju u Boga) počiva na tezi da se ZLO i ZLA događaju zato što čovjek zaboravlja na temeljne vrijednosti i moralna načela koja se povezuju s idejom Svemogućega, Spasitelja i Iskupitelja: dobrota, ljudskost, poštenje, solidarnost, sućutnost, mudrost, odgovornost, bogobojaznost.

Današnji umnik iliti intelektualac morao bi znati – ne mora ga samo poznavanje prošlosti već i praćenje vijesti i priča o najstrašnijim zločinima koji se čine s imenom Boga/Alaha na usnama – da ljudi koji nisu zaboravili Boga mogu činiti i čine ZLO, a da ljudi koji ne poznaju i ne vjeruju u Boga mogu činiti i čine DOBRO: dobra, nesebična, plemenita, korisna djela. U ime Boga u povijesti različitih vjera i crkava vođeni su bezumni, zločinački – križarski, carolazarski i polumjesecni – ratovi i činjeni strašni, neopisivi i teško shvatljivi zločini: spaljivane su žene i ubijani heretičari, silovane su žene i djeca, pljačkane su i rušene civilizacije. Ljude je opsjedala pošast pohlepe i moralnog ludila. U tom smislu ideja „bogozaborava“ kao uzroka duhovnog i moralnog pada pojedinca, skupine ljudi, naroda, pa i epohe i civilizacije – ontologijski promatrano – baš i nije točna i plodna.

U tom smislu nije, na žalost, sasvim točna ni misao Benedikta XVI. o fatalnim posljedicama bogozaborava za mir u svijetu (iz njegove božićne propovijedi 2012.): “Kad ugasne božansko svjetlo, gasi se i božansko dostojanstvo čovjeka.” Naime, teroristička ubojstva u ime Boga/Alaha kojima već svjedočimo – posljednja su izvedena u Berlinu i Ankari – pokazuju da bolesna predodžba o Bogu/Alahu može biti poticaj za najstrašnije ZLO i ZLOČINE koje poznaje ljudski rod. Jednako tako i povijesni pokušaji skraćivanja „Svevišnjega“ i njegovih sluga i pastira za glavu koji su se dogodili tijekom i na tragu bezbožnih revolucija u prvoj polovici XX. stoljeća, pokazuju kako je agresivni ateizam – smrtonosan.

Završit ću ovaj esej citatom Milana Kundere koji je ovako opisao vlastiti, nazvat ću ga tako, HUMANISTIČKI ATEIZAM koji nema baš nikakvih dodirnih točaka s „novim-starim ateizmom“, primjerice, dr. Ive Josipovića, dr. Žarka Puhovskog, Ante Tomića ili Drage Pilsela: „U modernim vremenima nevjerovanje prestaje biti prkosom i izazovom, a vjera gubi svoju misionarsku sigurnost ili prijašnju isključivost. Staljinistički šok odigrao je odlučujuću ulogu u toj evoluciji: nastojeći izbrisati svako kršćansko pamćenje, otkrio je brutalnom jasnoćom da svi mi, vjernici i nevjernici, bogohulnici i bogomoljci, pripadamo istoj kulturi ukorijenjenoj u kršćansku prošlost bez koje bismo bili sjene lišene sadržaja, brbljavci bez rječnika, duhovni apatridi.

Odgojen sam kao ateist i dobro sam se u tome snalazio sve do dana kad sam, u najcrnjim godinama komunizma, vidio kako se ponižavaju kršćani. Izazovni i razigrani ateizam moje prve mladosti nestao je odjednom poput mladenačke ludorije. Shvatio sam svoje prijatelje vjernike i ponesen solidarnošću i osjećajem pratio sam ih ponekad na mise. Radeći to, nisam se uvjerio da postoji Bog kao biće koje upravlja našom sudbinom. Pa ipak, što ja znam? A oni, jesu li oni znali? Jesu li bili sigurni u svoju sigurnost? Sjedio sam u crkvi s čudnim i ugodnim osjećajem da su moja nevjera i njihova vjera neobično bliske.“ (Iznevjerene oporuke, NZMH, Zagreb, str. 13-14.) Hrvatski ateistički “konvertiti” od starog (staljinističkog, titoističkog) na novi, navodno znanstveno utemeljeni, ateizam zadržali su, na žalost, sve ključne odrednice starih uvjerenja: nesnošljivost, rigidnost, agresivnost, pa i gorljivu mržnju prema vjernicima, vjeri, Crkvi, kleru.

U cijeloj priči o hrvatskom “novom ateizmu” najzanimljiviji mi se čini mudroslov i “ateistički aktivist” dr. Pavle Gregorić.
Naime, zanima me zna li taj “ateistički aktivist” kako je njegov djed, po kojem je dobio ime, došao do vile na Tuškancu i što o tome “ateistički” misli? Ako slučajno ne zna tu potresnu i tragičnu (za bivše vlasnike) i “junačku” (za njegova djeda, narodnog heroja) priču, neka me slobodno nazove da mu je ispričam. Naime, sedam sam godina radio sa suvlasnicom te vile i priča mi je dobro poznata.

1 / 11
Drago Pilsel otkriva 'U što vjerujemo mi koji ne vjerujemo'
Zvjezdan Linić Ivan Hrstić Kako je fra Zvjezdan pronašao put do mene Predstavljanje knjige 'U što vjerujemo mi koji ne vjerujemo' Promocija knjige Ispovijesti najpoznatijih agnostika i ateista u Hrvatskoj Ivana Husar Mlinac Doživjela sam lijep kontakt s Bogom i bitne stvari prepustila u Njegove ruke
ccc
Pogledajte kako smo našu pobjednicu uz CCC Shoes and Bags brend pretvorili u trendi mamu

A1 izdvaja za Vas

  • Deleted user:

    Neki me tekstovi bace u razmišljanje gdje sam ja to odrasla i kako sam stvarnost doživjela drugačije? Evo, kao ateist odgojeni Letica veli da su u najcrnjim godinama komunizma kršćani ponižavani, pa se on konvertirao! A jučer se D.I. Stier, ... prikaži još! nakon što je bio na molitvenom doručku biskupa Košića, koji smo mi platili, oglasio pametovanjem kako se vjera mora moći javno izraziti, a ne kao nekad. To kaže osoba koja je rođena u Argentini i u Zagreb je došla sredinom 90' pa je puna znanja o tome kako nam je bilo. Pa meni je bilo ovako: rođena u Zagrebu, tu završila 8-godišnju školu, jako dobru gimnaziju i faks. S 8 godina krenula sam na vjeronauk, u Bazilku Srca Isusova, blizu smo stanovali. Tamo sam obavila pričest, krizmu sam imala u Katedrali, jer nas je bilo jako malo. Na vjeronauk u BSI išla sam do kraja gimnazije. Nedjeljne mise obavezne, prvo u 9 za mlađe, a potom u 11 za mlade. Pjevala sam u crkvenom zboru, posluživala sam kod pričesti mlađih. Učestvovala u crkvenim svečanostima. Imam slike u bijelim dugačkim haljinama, slikane u gradu na putu do Palmotićeve i na putu do Katedrale. Slavili smo Božić, Uskrs...... Nikad, nikad za cijelo to vrijeme "crnih godina komunizma" nije mi nitko ni šikanirao ili ponižavao, niti se takvo nešto dogodilo mojim roditeljima. Nisam imala nikakve zapreke pri upisu u tada elitnu zg gimnaziju, niti upisu na faks jer sam vjernica. Niti je to bilo zapreka dobitku posla odmah po završetku faksa, nisu me tražili partijsku iskaznicu.

  • Z_Tenej:

    Slaven Letica, čovjek za sva vremena,čas ljevičar,čas desničar,čas ateist,čas papa...

  • nemanatrag:

    Da je neko osobno biće stvorilo ovaj svijet,može se kao što znamo iz iskustva,vrlo lako vjerovati ali nikako i zamisliti....