Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Hrvatska ne može preskočiti da su se važne hrvatske ideje rađale i u Kockici

U grubom staljinističkom obračunu tadašnji (pravi) cvijet hrvatstva završio je na sudovima i u zatvorima, a mnogo je ljudi lišeno slobode iako nisu bili u zatvoru
22. siječnja 2020. u 10:35 12 komentara 676 prikaza
Kockica
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Moderna zgrada uz Savu, zbog naglašene četvrtaste forme poznata pod imenom Kockica, ima dva života: u doba vladavine komunizma iz nje se vedrilo i oblačilo u Hrvatskoj, kako su to već činili režimi koji su kontrolirali sami sebe. A prije nego što su u nju svoja ministarstva uselile demokratske vlasti, izbacile su van duhove prošlosti iz njezina prvog života kako krhku hrvatsku demokraciju ne bi opterećivali u njezinu drugom životu.

Andrej Plenković TOMISLAV KRASNEC Predsjedanje EU jedno od velikih postignuća Hrvatske

Kakvi su sve misteriji ondje nastajali i propadali, kolike su tajne o dvostrukom životu sačuvane a kolike uništene ili pomrle sa svojim čuvarima, nije lako reći ni s prve ozbiljnije vremenske i ideološke distance. U vremenu totalitarne političke kulture bilo je u tom zatvorenom sistemu mnogo mistike koja nadživljava glavne aktere epohe u kojoj su suvereno vladale komunistička ideologija i (jedno)stranačka vlast. Takvi režimi nikad ne nestaju odjednom.

Kad bi došle na vlast, revolucionarne partije vladale su konzervativno, koliko im je trebalo da ne izgube vlast, i represivno, koliko je bilo nužno da „umire“ protivnike. Reformski potencijal bio je ograničen: nisu mogle mijenjati društvo a da ne mijenjaju sebe. Nikakva podjela vlasti nije dolazila u obzir: znalo se to od 1945., kad su komunistički pobjednici uklonili i svoje saveznike. Tko bi poslije toga postavio pitanje političkoga monopola, obično bi postao žrtva monopola (koji je htio rušiti). Obračuni među partijcima znali su biti grublji nego obračuni s nepartijcima, ako se nisu vodili oko vlasti, koja nepartijcima po tadašnjim nepisanim „zakonima“ nije pripadala! Partija je vladala, nije dijelila vlast.

Ako je Brijunski plenum (1966.) bio prvi pozitivni slučaj unutrašnjeg obračuna u Savezu komunista, koji se i danas može prikazati pobjedom demokratske linije nad staljinističkom udbaškom strujom koja je provodila represiju u državi, hrvatska 10. sjednica CK SKH, održana u Kockici prije 50 godina (od 15. do 17. siječnja 1970.) postavila je na dnevni red demokratsko i nacionalno pitanje s otvorenošću kakva dotad nije zabilježena. Bila je to druga demokratska činjenica u tom reformskom desetljeću. Nije doživjela puni uspjeh jer je – uz brojne pristalice – mobilizirala i moćne protivnike. Jakom Aleksandru Rankoviću suđeno je u tajnosti, izvan Beograda, što se ne može razumjeti drukčije nego da su postojali rizici da njegovo uklanjanje s vlasti može izazvati reakcije među Srbima koji su ga vidjeli kao Titova nasljednika. Rankovićev pad morao se dogoditi da bi bio oglašen; držao je on u ruci moćni represivni aparat i razgranatu mrežu „uradnika“ koja se mogla aktivirati.

Bista Josipa Broza Tita u Kumrovcu TITOVA BISTA 'Tita ne damo! Neka pošalju ako je još što ostalo na Pantovčaku'

Na 10. sjednici, Miloš Žanko bio je visoko rangirani aparatčik u saveznoj vlasti iz hrvatske kvote koji ne bi ni dospio na crveni tapet da nije na grub način postavio pitanje hrvatskoga nacionalizma, i to s izrazito sektaških i unitarističkih pozicija, kao da s njime dolazi u Hrvatsku Staljinova prethodnica. Ako je trebalo smijeniti Aleksandra Rankovića da bi se umanjila moć Udbe (a da Tito u svim kombinacijama ostane na vlasti), Žanko bi ostao nevažna ličnost u borbi za političke pozicije da hrvatsko rukovodstvo nije preko njega gađalo unitarizam koji se stao javljati kao čuvar Jugoslavije od demokratskih reformi. Ne može se isključiti da je Žanko djelovao kao nečiji pijun, ili da se uklapao u šire planove obrane unitarizma u Jugoslaviji; na to upućuje jedna naknadna izjava Savke Dabčević-Kučar, da je Tito inzistirao na tome da se u zaključke 10. sjednice stavi i dodatak o osudi „dogmatskih i konzervativnih snaga“ koje stoje iza Miloša Žanka. Ishod se zna: Žanko je srušen, a snage koje su srušene s njime rehabilitirane su poslije lijepe demokratske sekvence koja se zove hrvatskim proljećem.

Strah od Đide kao i od Dide

Demokratsko pitanje u Titovoj partiji prvi je 15-ak godina ranije javno postavio Milovan Đilas, nešto i zato da se opere od grijeha koje je počinio u vremenu kad su se najumniji ljudi plašili Đide koliko i Dide. Zna se da je završio u zatvorskom loncu, kao pijetao koji je prerano najavljivao zoru, da je stekao disidentsku slavu na Zapadu i prošao bolje od Andrije Hebranga: njemu njegovi nekadašnji drugovi nisu ostavili ni tragove o smrti (koju su oni, bez dokaza, prikazali kao samoubojstvo). Treba pričekati da se otvore sve arhive, ako nisu selektivno uništene, pa da se vidi koliko je hrvatski komunistički vođa bio prvi disident i prva velika žrtva, na osjetljivu terenu odnosa među nacijama i položaja hrvatske republike u novoj jugoslavenskoj federaciji.

Knjiga na stolu Kad simbol bratstva i jedinstva rat pretvori u poprište surovih ubojstava i neobjašnjivih nesreća

Bila je to tabu-tema koju su najmanje smjeli otvarati Hrvati; njima se od početka do kraja druge Jugoslavije olako pripisivao istočni grijeh ustaštva. I ne samo u „beogradskoj čaršiji“, koja je na tome hranila vlastiti nacionalizam, nego i u hrvatskim krugovima, koji su i sasvim prirodne manifestacije nacionalnoga života prikazivali kao oživljavanje nacionalizma ili obnovu ustaštva. U zemlji u kojoj Partija sve zna, sve vidi i sve vodi, hrvatsko je vodstvo stavljeno na tapet, s implicitnom optužbom da tolerira, ako ne i samo potiče, „nacionalističke devijacije“. Rukavica je bila bačena u lice: političko rukovodstvo više nije moglo odgovarati u rukavicama na očiglednu operaciju kolektivne diskvalifikacije zbog „bujanja nacionalizma“ u Hrvatskoj. Na pitanju posebne osjetljivosti, Hrvatima je nametnut kompleks krivnje, od kojega su se i sami slabo branili, zato što su izbjegavali pravu i temeljitu raspravu da obrane hrvatstvo, a osude ustaštvo. Granica između nacionalnog i nacionalizma bila je za Hrvate strože postavljena; sviran im je ofsajd i kad nisu bili u zaleđu!

U Zagrebu je „ustaško pitanje“ stavljeno ili pod tepih ili u frižider, ali je zato u Beogradu otvarano tendenciozno da bi se Hrvatima lakše začepila usta. Ustaška krivnja pretvarana je najčešće u hrvatsku krivnju: srpski su povjesničari i pisci mogli govoriti o milijun žrtava u Jasenovcu, a kad bi Franjo Tuđman smanjivao tu strašnu brojku prema realnijoj veličini, a još uvijek strašnoj, napadalo se Titova generala drvljem i kamenjem, sve do toga da je revizionist, nacionalist, ako ne i ustaša. Hrvatska je bila pod posebnim povećalom. Kad se iz Jugoslavije napadalo Sloveniju, obično se koristio blaži argument o tehnokratizmu, što je predstavljalo manje opasan pristup kojim se ukazivalo na manjak ideološke budnosti; kad se o Srbiji radilo, njoj se uglavnom pripisivao liberalizam, kao nešto teže skretanje od zadane partijske linije koje se, također, nije doživljavalo kao opasnost, ni za državu, ni za Partiju. Na Hrvatsku se gledalo kao na zlatnu koku federacije jer je najviše punila savezni proračun, ali i kao na slabu kariku Jugoslavije jer se Hrvatima pri svakom ozbiljnijem neslaganju pripisivao separatizam.

Boro Nogalo Potpora smijenjenom ravnatelju Glas Koncila: Istina i pravda su pregažene. Nogalo: Crkva je stala na stranu pravde

Etiketa ustaštva

Nije Žanko bio ni prvi ni posljednji „policajac duha“ koji je (naj)veću opasnost za Jugoslaviju vidio u hrvatskom nacionalizmu, koji je iznutra ugrožavao komunistički poredak; detektirao ga je u časopisima, revijama, kulturnim ustanovama, umjetničkim udruženjima, puno više tamo gdje ga nema, nego gdje je stvarno postojao. Netočno je govoriti da Hrvat u ono vrijeme nije smio reći da je Hrvat, ako se tako osjećao, ali je točno da je to dežurnim lovcima na preživjele ustaše bilo dovoljno da ih traže i među takvim, sasvim normalnim Hrvatima. Etiketa ustaštva prišivala se i Hrvatima koji su bili svjesni toga da je ustaška država najviše naštetila samoj ideji hrvatstva. To se osobito ponavljalo kad je Slobodan Milošević mobilizirao svekoliko Srpstvo za pohod protiv „ustaštva“ u Hrvatskoj.

U takvoj konstelaciji i konstrukciji, Hrvatska je bila problem samoj sebi, a figurirala je i kao problem Jugoslavije. Zajednička država bila je Hrvatima tijesna, što njihovo vodstvo nije smjelo do tada pokazivati, što iz ideološke solidarnosti, što iz pretjerane odgovornosti da ne naruši ideološki komfor bratstva i jedinstva. Žankovi traktati o „nacionalističkoj kasti“, valjda po uzoru na Đilasovu „novu klasu“, koja se također denuncirala u „Borbi“, mogli su kompleks hrvatske krivnje razvijati do paroksizma. S njime se zato više nije mogla voditi suptilna borba na bodove na stranicama (kontroliranih) novina, trebalo ga je „nokautirati“ na partijskom forumu da mu više ne pada na pamet da izlazi u ring i sudjeluje u „neprirodnoj koaliciji“ protiv matične republike, ili da prednjači u ideološkoj agresiji na svoj narod! Bilo je u obračunu sa Žankom i nečega boljševičkog, ad hominem udaranja po liku, što se može pripisati deficitu demokratske prakse u Savezu komunista. Prevladale su, međutim, ozbiljne političke i ideološke kritike dogmatizma, u sklopu toga i unitarizma, koji su u tome desetljeću rušenja partijskih kanona već doživjeli nekoliko udaraca.

“Bilježnice Robija K.” Viktora Ivančića Izborna praizvedba Robi K. raskrinkava ideologiju koja nastavlja gdje je komunizam stao

Obična javnost mogla je biti ohrabrena da se o problemima Partije govori bez dlake na jeziku, i pred kamerama koje su tri dana prenosile svaku rečenicu iz Kockice; partijska javnost bila je i ohrabrena takvom otvorenošću, ali i zbunjena što se prljavi veš otvara pred nepartijcima, koji su mogli – i jesu – više uživati u naglo otkrivenoj slobodi govora. Ne treba ni spominjati da antikomunizam nije bio skriven samo po malograđanskim „ćelijama“ koje mu nisu mogle puno naškoditi; otvaranje tabu-tema, strateških pitanja demokracije u jednopartijskom poretku, i međunacionalnih odnosa u etnički složenoj federaciji, mogli su ohrabriti i komuniste i nekomuniste, pa i antikomuniste, da se uključe u igru. Politika se počela voditi izvan partije, na javnu scenu, a onda i u prvi plan, izbijale su manje poznate ili nepoznate ličnosti nepartijaca koji su postajali miljenici javnosti; institucije poput Matice hrvatske, koje su se dotad ograničavale na kulturu, izjašnjavale su se o političkim pitanjima, ohrabrene činjenicom da je hrvatsko partijsko rukovodstvo proširilo demokratske mogućnosti izražavanja i otvorilo pitanje položaja Hrvata i Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji. Od partijske privilegije, politika je odjednom postala javna stvar, sa svim pozitivnim što je mobiliziranje ljudi moglo značiti u uvjetima kontrolirane slobode izražavanja, ali i sa svim opasnim što je sa sobom nosilo u sistemu ograničene demokracije. Nastupilo je vrijeme „ponovo otkrivene nacionalne svijesti“, ali i „određenih pogubnih iluzija“, kako ga je dobro opisao lucidni Josip Šentija.

S 10. sjednicom izbile su na vidjelo sve suprotnosti između reformskog krila Partije i stare garde koja se plašila reformi; između težnje za pluralnim političkim životom i stvarnosti partijskoga monopola; između snova o „socijalizmu s ljudskim licem“ i jave partijske i policijske vlasti; između obećanja o samoupravljanju radnika i sirotinjskog života u totalitarnoj državi. Sve reforme u tome desetljeću najavljivale su veliki promet, a na kraju su imale malu zaradu. Privredna reforma trebala je uvesti tržište u Jugoslaviju; pokazalo se da ne može biti slobodnoga tržišta dok se gospodarske odluke donose u partijskim komitetima. Na Brijunskom je plenumu srušena dotadašnja svemoć Rankovićeve Udbe, ali je i poslije „Marka“ ostala premoć Partije, koja je kontrolirala sve političke procese u zemlji, pa i tajne službe. I hrvatski obračun s unitarizmom izveden je na istoj matrici: Partija pokreće, Partija završava! Jednostavno, nije bila spremna napuštati paradigmu koja joj je osiguravala monopol u politici i u vlasti: sve su reforme bile limitirane – i u krajnjem osuđene na neuspjeh – zato što SK nije mogao (s)rušiti jednostranački sustav i odustati od vlastita monopola.

Istok Europe nakon 1989. godine Poljaci i Nijemci zadovoljni što je komunizam pao, Rusi tuguju

Hrvatska šutnja

Prvi put se, međutim, politički život izlio iz partijskoga korita, na institucije koje nisu bile pod partijskom kontrolom, ili su joj se uspjele izmaći (Matica hrvatska, Društvo književnika), ili na ličnosti koje nisu pripadale partijskoj nomenklaturi (Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak...) da ne bi mogle imati svoja mišljenja. Omiljeni vođe hrvatskoga proljeća Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar nisu više imali moć nad sljedbenicima, masovni pokret izmakao je vlasti partije. Kao dobro školovani boljševik, Tito je znao smijeniti rukovodstvo koje je prije toga sam postavio, u strahu da će MASPOK pomesti i njega i državu. Moderni kadrovi, koji su se mogli demokratski dogovarati o budućnosti Jugoslavije, i svojih republika, maknuti su s vlasti u Zagrebu (M. Tripalo, S. Dabčević-Kučar) i u Beogradu (Marko Nikezić, Latinka Perović), u Ljubljani (Stane Kavčič) i u Skoplju (Krste Crvenkovski); Partija i država ostavljeni su u rukama političara staroga kova koji nisu vidjeli požar dok Jugoslavija nije izgorjela.

Partija je pokrenula proces koji nije mogla kontrolirati a da ne vrati staro ili starinsko, tj. boljševičko lice; kako nije mogla ići sama protiv sebe i napustiti jednostranački monopol, s vremenom se razdvajala na demokratsko krilo, koje je uživalo podršku u narodu, osobito kod nekomunista, i ortodoksno krilo, koje se oslanjalo na Tita. Došlo je do priželjkivane “živosti“, ali se ona obila o glavu onima koji su je priželjkivali, slabijima, dakle. Stari je Maršal, koliko se zna, dao svoj imprimatur da živost na Prisavlju može početi, ali je pažljivo pratio da Sava ne potekne uzvodno. I kad je poslije nekoliko upozorenja da „neće dozvoliti pobjedu nacionalizma“, i poslije prijetnji da će radije upotrijebiti svoju vojsku nego da to čini Brežnjev (koji je, moguće, nudio takve „bratske“ usluge), Tito je pustio svoje službe da nemilosrdno udare po nacionalistima u Hrvatskoj.

Zlatko Mesić Tužna vijest Umro je Zlatko Mesić, član proslavljene generacije Dinama iz 1967. godine

Umni Stanko Lasić mogao je razočarano reći da socijalizam s ljudskim licem nije moguć, i otići u inozemstvo na rad, moćni Miroslav Krleža ostati u zemlji i otpratiti Tita na putu preko Romanije, a deseci tisuća Hrvata prolaziti dulju ili kraću golgotu, samo zato što su slobodno mislili, vjerujući da nastupa vrijeme slobode. U grubom staljinističkom obračunu tadašnji (pravi) cvijet Hrvatstva završio je na sudovima i po zatvorima, a mnogo je ljudi lišeno slobode iako nisu bili u zatvoru: zabranjeno im je da javno nastupaju, da pišu i govore što misle. Hrvatska šutnja bila je svojevrsni rekvijem za žrtve jedne lijepe iluzije koja će se obnoviti i oplemeniti 20 godina kasnije. Pojavit će se i iste ličnosti, ali ne više u svojim izvornim ulogama; Franjo Tuđman je u međuvremenu preuzeo ulogu hrvatskog političkog vođe koji će hrvatskom proljeću dati ulogu koju je ono dalo njemu.

Je li, poslije svega, 10. sjednica pobjeda hrvatske ideje ili poraz hrvatske politike? I jedno i drugo. Demokratsko je pitanje otvoreno, ali je i zatvoreno a da nije riješeno; štoviše, u Karađorđevu je napravljen veliki korak natrag jer su ondje oživljeni dogmatski postulati, vraćeni na vlast stari, otpisani kadrovi i obnovljene metode represije i terora. Nije riješeno ni nacionalno pitanje, ono je ostavljeno za teža ili bolja vremena, kad Jugoslaviju nije imao tko braniti jer su Srbi bili okupljeni oko ideje velike Srbije, a Hrvati, Slovenci i ostali narodi iz umiruće federacije dočekali vrijeme da sami odlučuju o svojoj sudbini, izvan Jugoslavije i bez nje. Traži li genezu svoga porijekla, Hrvatska danas ne može preskočiti da su se i u Kockici rađale i sahranjivale značajne hrvatske ideje.

EU fondovi Bjelovar
PRIJAVITE SE
Konferencija o atraktivnim mjerama za razvoj poduzetništva
Skipper4you.com
MIRNO MORE
Znate li da se kod nas školuju skiperi koje cijene svugdje u svijetu
  • jeremija1:

    Ovakva tema a samo 4 komentara......:-)

  • jeremija1:

    Ovo je samo jedan u nizu pokušaja da se vuka presvuče u ovčicu. Problem je samo kaj je vuku kiklja prekratka i rep mu van viri...