Kada se pročitaju imena osnivača i simpatizera nedavno okupljenih na zagrebačkom osnivačkom skupu Nove ljevice, odmah se nameće i pitanje mogu li stari ljevičari (ali ne po godinama) osnovati i promovirati novu, neopterećenu ljevicu. Feminističke veteranke Rada Borić i Nadežda Čačinović, nekadašnji predavač na zagrebačkoj JNA akademiji Zoran Pusić, aktivistica u izjednačavanju krivnje za rat Vesna Teršelič, izvjesni Nikola Devčić i ideološki zajapureni splitski povjesničar Dragan Markovina očito misle da je moguće.
Nova stranka predstavlja se alternativom ne samo SDP-u nego i svim dosadašnjim strankama. Ona se nudi kao stranka za buduću, modernu Hrvatsku. Njezini čelnici uvjereni su da je Hrvatska do sada vođena na krivi način, što za posljedicu ima demokratske i gospodarske deficite te manjak istinske građanske slobode. Zbog toga misle da krivicu snosi i SDP, stoga se valjda Nova ljevica i osniva. Ona je nezadovoljna SDP-om i želi biti ljevija od njega. Očito kani okupljati sve one koji su se razočarali SDP-om, koji smatraju da je SDP nedovoljno lijeva stranka i da je previše nacionalna.
Nova ljevica vjerojatno želi biti anacionalna i internacionalna. Čini se da želi okupiti sve one kojima nacija nije važna. U Hrvatskoj je dosta takvih, pogotovo među ljevičarima-intelektualcima. Zato se sa sigurnošću može očekivati da će ih podržati, osim Vjerana Zuppe, i Žarko Puhovski, Predrag Matvejević, Igor Mandić, Sanja Sarnavka te Vili Matula, Urša Raukar, Ivan Šiber, Ivan Rimac, Milorad Pupovac, Ivo Josipović, Mani Gotovac, Dražen Lalić, Tvrtko Jakovina i drugi. Vjerojatno bi ih podržali i bivši praxisovci na čijim se osnovama Nova ljevica i zasniva. Hrvatskoj je potrebna lijeva inteligencija i u tome Hrvatska ima tradiciju. Između dva svjetska rata u Hrvatskoj je postojala jaka lijeva inteligencija. Ona je imala značajnu ulogu u svim važnim društvenim i političkim procesima. Predvodili su ju Miroslav Krleža i August Cesarec, a važnu ulogu imali su i mnogi umjetnici, znanstvenici i ugledni građani. Ta međuratna lijeva inteligencija nije bila anacionalna. Nova ljevica kao da namjerava napustiti međuratnu tradiciju. Ona kao da kani biti anacionalna i internacionalna. Hrvatska lijeva inteligencija bila je nacionalna i nakon Drugog svjetskog rata. Hrvatsko proljeće predvodili su partijski intelektualci Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Šime Đodan, Marko Veselica, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija i drugi. Oni su obilježili cijelu političku epohu. Osim te partijske inteligencije koja je smjela javno artikulirati svoje političke stavove, u to vrijeme nismo imali disidente poput Milana Kundere i Vaclava Havela. Režimska je represija svako vlasti nepoćudno mišljenje podvodila pod famozni član 133. i proglašavala ga verbalnim deliktom.
Mi nemamo ni tradiciju da poznati intelektualci daju smjernice političkom i kulturnom životu. Kao što je u Francuskoj činio Jean Paul Sartre ili kao što je donedavno u Njemačkoj činio Günter Grass. Među intelektualcima okupljenima oko Nove ljevice nema nikoga poput Sartrea ili Grassa. Bilo bi poželjno da se pojavi netko tko bi davao smjernice političkim i kulturnim zbivanjima, tko bi otvarao krucijalna pitanja bitna za život nacije. Do sada takvog pojedinca na suvremenoj intelektualnoj ljevici nije bilo. Radi toga mnoge zamjerke SDP-u, kroz koji je prošlo mnoštvo intelektualaca, ali se nitko nije nametnuo kao javni autoritet. Zbog toga bi bio dobitak da to postane netko iz Nove ljevice. No sudeći po imenima koja se oko nje okupljaju, teško je u to vjerovati. Bude li tako, ljevica će postati slična desnici koja zapravo i nema svojih intelektualaca. Jer pojedinci koji slove kao desničari zapravo to i nisu. Oni su samo intelektualci koji nacionalno i slobodno misle. Zbog toga su za notorne ljevičare samo desničari i nacionalisti čije se mišljenje proglašava primitivnim i nazadnim. Kao da javno misliti hrvatski postaje manje vrijedno, čak manje i od ljevičarskih budalaština i floskula.
Zato je za nadati se da će vođe, članovi i simpatizeri Nove ljevice biti tolerantni i prema mišljenjima s kojima se svjetonazorski i politički ne slažu. Stoga bi bilo poželjno da se u javnosti otvori prostor u kojemu bi dijalog i polemika postali normalni i uobičajeni. Jer samo javni dijalog može dati nove ideje nužne za boljitak i razvitak moderne Hrvatske.
>>Može li aktivistička Nova ljevica ugroziti SDP?
>>'U Jugoslaviji se živjelo bolje, a NDH i komunizam nisu isto'
Ljevicari po defaultu nisu tolerantni, to im je uvijek bio probem.