Emocije su predivna stvar. Osobito ako su masovne, masovno laserski usmjerene u jednu, pravičnu točku. To je čista autosugestivna milina. Sve te opravdava u tom moru mnogobrojne ekstaze, nema ni trunke sumnje, samo šumni val glasova ujedinjenih za jednu pravdu, val koji krši hridi nepravde, drobi oštri šljunak u pijesak podatan stopalima pravde. Kao na noćnom kupanju kad ne vidiš sitna bića što ih gaziš, jer ono što ne vidiš nekim čudom prestaje postojati.
U sumraku kolektivnih zanosa nema ni mrtvih ni trajno osakaćenih. Sve se svodi na pozitivno plutanje. Ili skakutanje. Kao u drugoj polovici devedesetih prošloga stoljeća, na osječkom nogometnom stadionu, dok je još itekako bila živa trauma ranjenoga grada. Pa se još psihološki, sociološki moglo objasniti kolektivno skakutanje u trenutku kad bi netko iz gomile zaurlao: “Tko ne skače, tko ne skače pravoslavac!” Jer, skakali bi i pravoslavci koji su navijali za Osijek. Da se uklope. Kako su se tako “uklopljeni” tad osjećali znaju samo oni.
No, nećemo o gomili koja nasrće na manjinu. To je već otrcano, ali i bespredmetno, čini se. Budući da i dalje funkcionira s pomoću jeftinih alatki pučke simbolike. Po potrebi. U svrhu za gospodarstvo bezidejnih demagoga koji žele opstati na vlasti. Na ovim našim prostorima gdje, ako sve ode u klinac, uvijek možemo opet ratovati i klati se. Na ovim našim prostorima gdje se igra potpune, cjelovite istine igra u stilu: “Tko prvi pisne, govno stisne.”
Zašto spominjem osječki stadion, a ne i nakaznost nacionalističke nabrijanosti s one, istočne strane Dunava? Zato što su se svi koljači iz Vukovara, Škabrnje, Lovasa, Srebrenice, Foče i drugih stratišta vratili u zapravo tuđe dvorište. Zato što su stanovnici tog, tuđeg dvorišta ti koji bi trebali osjećati strah zato što su se njima, njihovoj kući vratili krvnici koji su u jednom trenutku pokazali svoju pritajenu prirodu. Nisu se vratili nama. Oni moraju brinuti o tome kakvu istinu žive i što im to rade mediji koji stupanj pripravnosti na kaos spuštaju i podižu po volji njihovih demokratski izabranih kućepazitelja, koji u emisije zabavnoga karaktera pozivaju monstruozne mitomane koji vlastitu androginu ćosavost liječe tako što u smrt pozivaju i šalju tuđu (a opet tako svoju) zadojenu djecu.
Mene brine naše dvorište koje i dalje sustavno zasipaju floskulama. Po potrebi. Sukladno ukorijenjenom antagonizmu deklarativnog i u praksu provedenog. Kao s namjerom da se održava gorčina. Naš problem su zato krvnici i silovatelji koji su se vratili u naše dvorište, kao poruga u svekoliku sigurnost ugniježđeni ratni profiteri i prevaranti, lukavci koji se mudrima prozivaju kad nitima floskula pokreću mase kao vojsku marioneta, zazivaju domoljublje i dostojanstvo od kojeg su svjetlosnim godinama daleko. U omraženoj, bivšoj, federativnoj tvorevini, u svrhu lakšeg učenja država s kojima smo tad graničili djeci se govorilo (pa čak i didaktički pjevalo) da je Jugoslavija okružena BRIGAMA. Neprijatelj je prijetio i izvana i iznutra. Hrvatskoj u prikladnom trenutku za neke uvijek prijeti sve i svi. Nikad oni koji je koruptivno žderu iznutra, jer oni poslovično i pozivaju na paranoju. Oni, naime, znaju da žele li podignuti oluju uznemirenosti nužno trebaju u nomenklaturu novog izbezumljenja uvrstiti i hrvatski predznak. I tako prekinuti šutnju. Osobito onu predizbornu. Kako bi ljudi znali i mogli bolje odabrati recimo one koje ćemo poslati u Europarlament.
Tijekom šutnje se tako hodalo. Za život, obitelj (zajednicu muškarca i žene, nikako onu pedersku) i, dakako, za Hrvatsku. Iako je među hodačima bilo i onih koji su miroljubivo onima koji su protiv zabrane pobačaje i državnog nadzora nad maternicom dovikivali da su kurve, četnikuše i rugobe, plemeniti cilj tog hodanja je bio: “skretanje pozornosti na poštivanje svakog(a) života od začeća do prirodne smrti”.
Pritom se neupućenoj ženskadiji objašnjavalo da život nastaje spajanjem jajne stanice i (najbržeg) spermatozoida, kako je njihov život sa svim civilizacijski stečenim pravima daleko manje bitan, zapravo sasvim nevažan u odnosu na zigotu te kako bi im država činila uslugu kad bi zakonskom zabranom preuzela nadzor nad puštanjem zigote neka se razvije u ljudsko biće. Jer: postoje tisuće parova koji žele djecu, a ne mogu je imati, pa će usvojiti svako neželjeno dijete.
Zanemarimo li posve “nevažnu” slobodu odlučivanja o vlastitu životu, hodači su zaboravili nekoliko važnih stavki. Zaboravili su silovanje, incest, malformirane embrije koji će nakon rođenja umirati u mukama, sirotišta puna ničije djece. Zaboravili su i Evanđelje po Mateju koje veli: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu”. Zaboravili su i da zabranjeno uvijek nastavlja postojati. U još gorem i podmuklijem obliku.
Zaboravili su moliti pred dječjim onkologijama, hodati za Spinrazu za sve, hodati za djecu kojoj humanost građana kupuje lijekove, a ne država, hodati za sve koji su ubijeni u duhu nakon što su im gramzivi privatizacijski i malverzacijski uništili svaku nadu da će živjeti od svojega rada, hodati za sve batinama unakažene ili ubijene žene, za pravdu za sve koje su pregazili bahati, za djecu koju su pedofili osakatili i fizički i psihički. No, to je valjda previše. Ne možemo pomoći svima. Osobito ako su oni koji im nanose patnje “naši”. Ne možemo na “svoje”.
Čak i ako frapantno podsjećaju na one koje bi Rimljani, oni antički, zbog pohlepe kaznili izlijevanjem tekućeg zlata u usta i grkljan. No, u nas ni Kras više nije Kras ako “ljubi i ne da svoje”. Barem deklarativno. Uvijek je lakše optužiti recimo Rome. Premda ne znam nijednog koji je optužen za privatizacijski kriminal, utajivanja milijunskog poreza, nepotizam u zapošljavanju u državnim tvrtkama… Povijest je u nas, čini se, slaba učiteljica.
Prilikom bilo kakvog prosvjeda, uvijek se nađu likovi koji kao poštuju tuđe pravo na prosvjedovanje no odmah kreću s "ali zašto ne prosvjeduju za ...". Jer takvi likovi su duhovni nasljednici onih koji su zabranjivali sve njima neželjene prosvjede, kojii su gušili svaku opoziciju, svaki glas koji nije bio u potpunosti "na liniji". A takvi likovi su se baš oduvijek osjećali prozvanima određivati kako će drugi razmišljati. No sada ih više ne smiju kažnjavati jer imaju različito mišljenje od Onih Koji Jedino Znaju Što Je Ispravno pa onda na svačije pravo na mišljenje izraženo kroz prosvjed, reagiraju omalovažavanjem i napadanjem te proglašavanje tih drugih, jadnicima i nazadnim glupanima koji ništa ne razumiju. Volio bih pitati autoricu što je od ovoga što predlaže drugima sama obavila: "Zaboravili su moliti pred dječjim onkologijama, hodati za Spinrazu za sve, hodati za djecu kojoj humanost građana kupuje lijekove, a ne država, hodati za sve koji su ubijeni u duhu nakon što su im gramzivi privatizacijski i malverzacijski uništili svaku nadu da će živjeti od svojega rada, hodati za sve batinama unakažene ili ubijene žene, za pravdu za sve koje su pregazili bahati, za djecu koju su pedofili osakatili i fizički i psihički." Ne sjećam se da je pokrenula prosvjede za njoj mile i preporučljivije ciljeve. Lako je pljuvati po drugima čak i kada nešto rade, tako je teško pokrenuti debelu guzicu za ideje za koje se kao zalažemo.