Nije još sasvim razvidno što se sve u svijetu dogodilo u 2017. godini koju je obilježila jedna ličnost i njene pogreške; kako se može znati što će se sve događati u sljedećih 365 dana na našem planetu koji se vrti oko nove zvijezde koja je – da predviđanja postanu teža – i sama počela vjerovati u svoju magnetsku moć. Vraćamo li se opet u stanje kad siroti ljudi neće vjerovati da je zemlja okrugla pa će pod prtljagom novih otkrića koračati u stari svijet i završiti u Indiji, misleći da su oni otkrili Ameriku? Sve je postalo moguće na kugli zemaljskoj: razložno je ne očekivati mnogo, da razočaranja budu što podnošljivija; ako se nešto smije pretkazivati, onda je samo to da se u još jednoj godini potvrdi tendencija koju su odvažniji stratezi zacrtali na početku milenija – da 21. stoljeće neće biti ni američko ni europsko, da će sigurno biti kinesko, a možda i indijsko. Rusiju u toj optici nitko ne vidi, možda i zato što je zakriva njen sadašnji „polucar“ koji svoju apsolutističku vlast demokratski produžuje sve do kraja svoga života. Ali ta se zemlja miče, to vide i oni koji su pred njenom imperijalnom, pa i imperijalističkom pojavom dugo spavali. Ako je u vrijeme „hladnoga rata“ krhki mir počivao na ravnoteži sile (pokazalo se: nejednake) i ako je, poslije pada komunističkog bloka, SAD jedno vrijeme imao globalnu dominaciju, karte se opet miješaju; ima u toj igri puno blefiranja za publiku iako glavni igrači dobro znaju tko ima kakve adute u ruci, čak i u rukavu.
Ne postoji SAD, nego tvrtke
S Donaldom Trumpom na čelu, Amerika mijenja pravila igre; koliko će to, na kraju, biti (i) na njenu štetu? Iz toga tjesnaca teško i najmoćnija država na svijetu može izaći neokrznuta. Pogotovo što njen sadašnji vladar ostavlja ozbiljne dvojbe o tome želi li vladati svijetom ili samo Amerikom? I koliko su mu vlastite oči veće od državnoga želuca? Njegovi su se kritičari požurili s konačnom ocjenom da više šteti nego koristi Americi. Većina njegovih poteza doista nije pozitivna za ostatak svijeta; vrijeme će pokazati, ostaju još tri četvrtine (prvoga!?) mandata, da se bolje vidi koliko su negativni za Ameriku.
Svijet se objesio o jednoga čovjeka, kao u starim karikaturama kad je visio o željeznom lancu koji je bio prikopčan za nevidljive božanske sile. Sad je to tanki konac, koji može puknuti na nekim nepolitičkim razlozima, a ne čvrsti lanac, koji bi stvarno držao ravnotežu u svijetu. Što je najgore, taj svjetski moćnik nikad nije bio u politici, sve dok mu se nije posrećilo da na izborima pobijedi lošijeg kandidata od sebe. Otada, u kratkome vremenu, koje se mjeri mjesecima, ili prvom godinom mandata, stvari su se toliko promijenile, ne samo u njegovoj zemlji nego i izvan nje, da će se jednom svjetska povijest dijeliti na vrijeme prije i vrijeme poslije Donalda Trumpa. Već je sada, na prvoj četvrtini njegove vlasti, ozbiljno pitanje hoće li poslije njega ostati išta, čak i zid s Meksikom, ako ga ikad podigne. Na destrukciji se ništa ozbiljno ne stvara: američki predsjednik mijenja savjetničku garnituru kao namještaj u Bijeloj kući, što može biti dokaz o političkoj improvizaciji, ali i izvor trajnije nestabilnosti državne politike; prve reforme potvrđuju da je Trump predsjednik bogate Amerike, a ne kandidat srednjeg sloja, kako se to moglo činiti u kampanji; izlazak SAD-a iz svjetskih sustava koji uređuju pitanja klime, trgovine, sigurnosti upućuje na to da najmoćnija država na svijetu gubi svijest o vlastitoj odgovornosti za (zlo)uporabu moći kojom raspolaže; neoprezno otvaranje nezaliječenih rana, kao u slučaju Jeruzalema, otkriva njegov kockarski duh koji za stolom stavlja previše žetona na isti broj. U neurednim svjetskim odnosima takva politika izaziva nove nerede.
Potpuni politički amater kao najmoćniji političar na svijetu izaziva sumnje u sve što poduzima; čovjek (iz) biznisa ne postaje lako politički lider kojemu će svijet vjerovati, čak i da i on više vjeruje svijetu (što nije slučaj). I prije Trumpa politika je vladala biznisom, osobito u vrijeme Ronalda Reagana kad su se prvi put državni prioriteti okrenuli ka vladavini tržišta i diktaturi novca; s Trumpom na vlasti biznis je potpuno ovladao politikom, a novac stavio u džep demokraciju. Još je u Vijetnamu, zapravo, iskrsla prva sumnja o tome tko stvarno vlada svijetom: Coca-Cola je pobijedila u ratu koji je SAD vojnički izgubio! Stvari su se dalje razvijale tako (tj. jednostrano) da likovi u filmu „TV mreža“ djeluju uvjerljivo kad drže političke govore: Ne postoji Amerika, ne postoji demokracija! Postoje američke kompanije, postoji biznis! Na tom je valu biznisa kao nove politike do Bijele kuće dosurfao novi američki predsjednik, koji nema nikakvoga kompleksa da gura poreznu reformu koja 60 postotaka benefita daje u ruke samo jednoga postotka (pre)bogatih Amerikanaca i prijeti da će odnose sa svijetom podrediti američkom interesu (što ne bi bilo nelegitimno, kad bi se novi aranžmani uređivali pregovorima). Koliko država, koja je prvak svijeta u neravnopravnosti među svojim građanima, može biti privlačna i utjecajna u svijetu u kome je donedavno Indija s milijardom ljudi trošila manje struje nego što SAD troši na klimatizaciju? Velike sile ne žive u opasnim sukobima u kakvim su nekada bile osuđene surađivati, da ne bi morale ratovati; sve raspolažu „sredstvima odvraćanja“ da u obrani mogu uništiti protivnika, pa će svaka dobro promisliti, i više puta, što joj je opasnije prije nego što potegne obarač; u nuklearnim dvobojima ne spašava se onaj koji prvi potegne. Ali, dok su velike države zaštićene svojom snagom, male su izložene njihovim interesima; nema godine da se na njihovu štetu ne pokrene neki lokalni rat, tobože za njihovo dobro, najčešće demokratsko, a redovno iz sebičnih razloga krupnih financijskih, vojnih ili ideoloških kartela. Ako se u Siriji završi rat, nije sigurno da se na njegovim ruševinama neće pojaviti neka nova forma ratovanja, na drugi način i pod drukčijim imenom, ili da se rat neće izvesti na neko drugo „plodno područje“. Velikim vojskama trebaju poligoni sa strane, da mogu isprobavati skupo oružje i jeftinu strategiju. Ratoborni svijet sporo mijenja i dlaku i ćud da bi itko mogao odlagati ubojite mačeve u korice; države znatno više ulažu u naoružanje nego u kulturu: negdje to moraju izložiti. Sila oružja današnjim je vladarima moćnija od snage ideja; više da zaštite novac nego teritorij, prije da pokriju slabosti sustava nego da istaknu njegove prednosti (i vrijednosti). Zemaljska se kugla i dalje kreće od zapada prema istoku i u tome smjeru teče proces tehnološkog povezivanja svijeta koji se zove globalizacijom. Razvijeni(ji) dio svijeta izvozi tehnologiju misleći da stvara tržište za svoju robu; ušao je brže nego što je mogao planirati u fazu kad uvozi jeftinu robu, proizvedenu na istoj tehnološkoj matrici, ali znatno jeftiniju – i konkurentniju – zbog jeftine „radne snage“. Zapad globalizacijom potkopava vlastiti monopol; ima li drugog izbora? Američki bi predsjednik htio „zaustaviti Reuters“, proizvodnju vratiti u svoju zemlju, oslabiti na tržištu velike konkurente, prije svih Kinu, koja Americi puše za leđima, s izgledima da i nju pretekne u sljedećem desetljeću i postane prva gospodarska sila svijeta. Hoće li Amerikanci korigirati Donalda Trumpa, koji je ušao u politiku s iskustvom vođenja velikih korporacija, promijeniti njegovu poslovnu „filozofiju“ i dokazati da Amerika nije korporacija, da politika nije biznis! Ili će zajedno ići u konfrontacije koje mogu biti opasne i za Sjedinjene Države, ako je vjerodostojna jedna studija s Harvarda da se 10 od 15 povijesnih primjera sukoba etabliranih i rastućih sila raspetljavalo u ratu! Američka je civilizacija – uvjerava njen dobar poznavatelj Regis Debray – „tipična po tome da ekonomija zapovijeda svemu ostalome, uključivo i politiku“. Trumpovo inzistiranje na prevlasti – ili svevlasti – ekonomije može voditi u sukobe koje je teško maskirati propagandističkim sloganom „Amerika Amerikancima“. Ponavlja li se pogreška velikih nacija da misle da povlačenjem mogu povratiti izgubljenu veličinu? Prtljaga s kojom jedna godina prelazi u drugu obično se ne carini na graničnim kalendarskim prijelazima jer ne prenosi nikakve strateške šifre po kojima bi se sudilo što će dalje biti, poslije „godine svih iznenađenja“ koja se ne uklapa u slavnu Remarqueovu naslovnicu da na Zapadu, odakle još uvijek sve kreće, nema ništa novo. Ima novoga, mnogo čak, i sve je, uglavnom, vezano uz Sjedinjene Države, čak i kad je – kao u slučaju Brexita – začeto prije nego što su Amerikanci pokazali da ni oni nisu neotporni na sirene populizma. Sve što je u proteklih 365 dana bilo od bitne važnosti za svijet, događalo se u SAD-u, vezano uz jednoga čovjeka, njegova predsjednika, i poteze koje je forsirao na političkoj tabli više da bi pokazao što se promijenilo u Bijeloj kući nego u Americi i u ostatku svijeta. S tom popudbinom, i 2018. kreće na put, ustvari u novu neizvjesnost, zbog koje će još mnogi drhtati u strahu od novih brzopletosti kojima je predsjednik Trump ostavljao bez daha i bez duha preplašenu publiku. S Jeruzalemom je pokazao tipičnu bahatost biznismena, a uskratio svijetu mudrost državnika. Ali, i to je tipično za Ameriku i za Amerikance – da ignoriraju (tuđu) povijest koju nisu stvarali. Tko u Jeruzalemu može proglasiti pobjednika i dodijeliti ga jednoj strani (isti bi efekt bio da ga je netko dao Palestincima), taj ne zna što Sveti Grad znači, ne samo za Židove (Izraelce) i Palestince, nego i za pripadnike triju velikih civilizacija (i vjera) koje otuda potječu i imaju tamo svoje povijesne i emotivne korijene. On može pripadati ili svima ili nikome. Nepodnošljiva lakoća s kojom je Donald Trump zakuhao novu kašu na Bliskom istoku ukazuje na opasne sklonosti improvizaciji, i to u zemlji koja bi to sebi, zbog svoje moći i utjecaja, smjela posljednja dopuštati. Ustraje li SAD na tome da i sporazum s Iranom baci u koš, eto novog fitilja u zapaljivoj regiji koja je već svima poznata kao bure baruta. Amerikanci su intervenirali u Iraku, jednostrano, bez odobrenja UN-a, a da, prema jednoj anegdoti, nisu ni proučavali vjersku složenost te muslimanske zemlje, njenu podjelu na sunitski i šijitski dio (što je kasnije iznutra poticalo rat). Filozof i pisac Pascal Bruckner misli da je pad američkoga utjecaja u svijetu počeo 2001. godine izborom „jednog liječenog alkoholičara“, a da se nastavio 2016. izborom „jednog klauna“. Je li to i portret moćne Amerike, koja je spremna dati se prolazniku, a ne samo portret njene vlasti, koja se takvom neotpornošću birača obilno služi? Nakon Jeruzalema, gdje je SAD pokazao da je u stanju bez potrebe uzburkati stvari i bez razloga obnoviti sukob koji je i bez toga daleko od kraja, u Sjevernoj Koreji Donald Trump opet bi mogao doći na iskušenje da dodaje sol na ranu, kad problem ne može riješiti efikasnije i prikladnijim sredstvima. Američki predsjednik nije pokazao da ima ruke estetskoga kirurga, ponekad se čini da je za potrebe biznisa učio grublje zanate, a ni njegov izazivač Kim Jong-un nije u europskim školama položio demokratske ispite. Dođe li do njihova sukoba, neće biti nježnosti, frcat će igre.
U Kini su dvije Kine
U „posljednjoj utvrdi komunizma“ nije izrastao samo čir, koji bi se mogao kirurški odstraniti, razvio se tumor grozne diktature koja metastazira u oružju koje je već doseglo kritičnu nosivost i postiglo opasne domete. Zna li se na kakvim glavama počiva i kakvo ga „narodno raspoloženje“ ohrabruje, nitko nije ravnodušan pred pojavom jednog režima koji isprobava najrazornije oružje, uz zabrinutost Japana, osudu Kine, prijetnje Amerike i ravnodušnost ostatka svijeta. Problem Kim Jong-una nije više problem za CIA-u, nije ni za State Department, nije ni za američke saveznike (jer je Trump razbio – a ne razvio – savezništvo), to je postao problem Pentagona. Ima li drugog rješenja, osim vojnoga? I je li to dobro rješenje, ako Sjeverna Koreja stvarno ima razorne potencijale o kojima se govori? Kad je intervenirao u drugim državama, SAD je znao na kakve otpore nailazi; tko zna na što je sve Sjeverna Koreja spremna da obrani svoju „slobodu“ i čime sve raspolaže? I na što je Trump spreman da slomi režim koji po svemu iskače iz standarda koji vrijede za svijet koji inače nema standarda ili ih ne poštuje? Nepopularnom američkom predsjedniku i protivnici bi pljeskali kad bi oslobodio svijet Kim Jong-unova fatuma. Ispao bi veći mirotvorac od Jimmyja Cartera i stao uz bok Baracku Obami koji u vitrinama drži Nobelovu nagradu za mir, zasluženu koliko i priznanje koje je Bob Dylan dobio za književnost. Vođa Sjeverne Koreje nije mačji kašalj, njegov je lik usporediv s jednim drugim „omiljenim vođom“, Nicolaeom Ceauşescuom, po tome da oba spadaju u kategoriju posljednjih brutalnih diktatora svoga vremena; Rumunj je bio opasan za svoj narod, Kim je opasan i za druge; Ceauşescu se služio snagom političke policije i, kad ga je Securitate napustio, moglo mu se suditi kao masovnom ubojici i psihopatu; korejski vođa ima oružje, zapovijeda vojskom, da bi doživio sudbinu rumunjskoga diktatora da mu sude dojučerašnji saveznici. Njemu treba drukčiji, moćniji neprijatelj (jer na saveznike ne može računati). Nema nikoga tko bi branio opasnu Sjevernu Koreju s „pomahnitalom državom“ i s „luđakom“ na njenome čelu. Ni Kina ne pokazuje veću komunističku solidarnost; njihove su razlike, ideološke i političke, veće nego što su svojedobno bile između Staljina i Tita: Sjeverna Koreja živi u prošlosti koja nikad i nigdje nije postojala u takvoj karikaturalnoj dimenziji, gdje je narod spreman pasti travu siromaštva, a vlasti ga na to prisiljavati. Kina je drugi tip komunizma: u toj državi postoje zapravo dvije Kine, jedna u kojoj KP vlada ideološki (i vojno i policijski, po potrebi) i druga u kojoj se razvija tržišno gospodarstvo, prilagođeno globaliziranome svijetu u kome Kina pliva kao riba u vodi. Kineske komunističke vlasti postavile su standarde na Trgu nebeskog carstva i sad žmire na pojavu milijardera u svojoj državi, ali i dalje ne podnose da im disidenti kvare posao. Ideologija je ideologija, tamo vlada doktrinarna pravovjernost, biznis je biznis, tamo vladaju interesi. Pitanje je koliko će dvije linije moći skladno funkcionirati u istoj državi i kad će Kina postati takvi gospodarski div da će se postavljati ofenzivnije, ako ne i agresivnije, da ne bude vojni i politički patuljak. Zasad Kinezi ne pokazuju takve namjere, oni pažljivije prate hoće li američki predsjednik mijenjati pravila trgovanja, koja su omogućila uspon Kine, nego hoće li marinci sutra praviti red u Sjevernoj Koreji. Sami nemaju takvih pretenzija ili ih dobro skrivaju. Kineska vojska ne putuje lako u inozemstvo; u 5000 godina svoje povijesti Kina je samo dva puta ratovala izvan svojih granica, jednom u Vijetnamu, drugi put na Tibetu; kad bi išli treći put, ne bi Kinezi umirali za Korejce, mogli bi to učiniti samo kad bi se Tajvan do kraja izdvojio iz Kine. Strpljivost kojom su čekali povratak Hong Konga upućuje na to da će konfucijevski duh i kod njihove „23. provincije“ igrati na vrijeme. I Donald Trump odustao je od predizborne retorike o „dvije Kine“; Kinezima je uklonio crvenu krpu ispred očiju, da bi biznismeni mogli razgovarati o biznisu.
Briga za profit
Bude li Amerika napredovala tako da se povlači, teško će ići naprijed na obećane pozicije stare slave i moći. U politici izolacije nije razvidno koliko se trenutačno najmoćnija država izolira od svijeta, a koliko druge izolira od sebe: od Europe se nedvojbeno udaljila, Donald Trump prvi je američki predsjednik poslije rata koji je okrenuo SAD protiv svoga tradicionalnog atlantskog partnera i saveznika; može li odijeliti „novu Europu“ od „stare“ i po klasičnoj latinskoj uputi (po)dijeliti da bi vladao? U politici, za razliku od biznisa, kojim se američki predsjednik inspirira i vodi, dva i dva nisu uvijek četiri; rezerve populizma nisu iscrpljene Brexitom, koji podiže adrenalin u Bijeloj kući, ni poljskom i mađarskom vjernošću, što također služi Trumpovoj (anti)europskoj politici, ni usponom krajnje desnice na osjetljivom austrijsko-njemačkom tlu, što se savršeno uklapa u njegov negativni stav o domovini svojih predaka. Stvari i u Europi mogu postati gore, ne postigne li Unija njemačko-francuski leadership i ako se u Španjolskoj nastavi raspadati država koja ne zna odgovoriti na „separatističke“ težnje Katalonaca. Europa je sama sebi najveći problem: Amerika je može iznevjeriti, ali je ne može izdati; dug iz dvaju ratova na europskoj je strani. Rusija geografski graniči s Europom, ali je politički udaljena da ne prihvaća Vladimira Putina kao što je nekad prihvaćala Petra Velikoga. Rusko europejstvo ne može maskirati probuđeni imperijalizam kojim njen vladar kažnjava čim mu netko stane na žulj, od Gruzije i Ukrajine, gdje je zamrznuo svoje imperijalne stečevine, do Sirije, gdje je otvorio porazio – pa i ponizio – neodlučni Zapad. Kina osvaja svijet bez vojne sile, izvozom robe i novca, ne samo u siromašnu Afriku, gdje vrijedi svaki dolar, nerazvijenu Latinsku Ameriku, gdje su puno dva dolara, nego i u bogatu i razvijenu Europu, gdje se oplođuju kineske milijarde. Kini ne trebaju američke vojne baze (700), ona se s jednim nosačem aviona, koliko ima i Rusija, ne može utrkivati s 10 američkih nosača. Kina nastavlja izvoziti razglašenu miroljubivost i osvajati novcem, za razliku od Rusije, koja niti pretjerano prodaje miroljubivost niti ima kineski novac. Amerika, za razliku od njih, vojna je i financijska sila, nespremna da i dalje bude jamac zapadne sigurnosti. Ako su Trumpovi prethodnici u pitanjima sigurnosti „zapadne obitelji“ bili samaritanci, Trump je cicija koji prebija sa saveznicima svaki dolar, čak i u pitanjima zajedničke atlantske obrane, gdje SAD nikad nije sitničario. U korporaciji bi se takva politika zvala brigom za krajnji rezultat, za profit (i s njom je biznismen Trump nekoliko puta bankrotirao); u državi to više odgovara sebičnosti koja može završiti drugom vrstom bankrota, kad od vrapca u ruci vladari ne vide goluba na grani.
Moć i nemoć vlasti
U velikoj svjetskoj politici godine znače manje nego u ograničenome životu jednoga čovjeka. Iz perspektive doživotnog zatočenika i Salman Rushdie u svijetu koji prečesto ostavlja slike beznađa nalazi izvore nade: „Ono što nas spašava je nekompetentnost Donalda Trumpa!“ Može li se takva iskrenost jednog pisca tumačiti kao literarna sintagma o moći i nemoći vlasti, na pragu zagonetne 18. godine trećega milenija poslije Krista?
Pogledajte i galeriju: Ako nas pogodi treći svjetski rat, 10 najmoćnijih zemalja imat će ključnu ulogu!
Svijet je potpuno lud i malouman, ako je ovisan o još jednom isto takvom stvoru... stvarno jadno...