Naslovnica Premium

Doba jeftine nafte: Tko može preživjeti cijenu od 60 dolara

Je li cijena nafte pala zbog zavjere SAD-a 
i Saudijaca kojoj je cilj uništenje Rusije 
i Irana ili je prva pukotina u savezu Arapa i SAD-a?
08. prosinca 2014. u 19:45 11 komentara 5422 prikaza
nafta
Foto: Reuters/PIXSELL

U tjednu u kojem je globalna cijena nafte prvi put od 2009. pala ispod razine cijene od 70 dolara, otvorena su mnoga pitanja. Je li ovo početak novog razdoblja u povijesti tržišta najtrgovanije trgovačke robe na svijetu ili tek kratkotrajni poremećaj nakon kojeg će se tržište u kratkom roku vratiti u svoje dosadašnje stanje? Je li trend pada cijena nafte posljedica nedovoljne potrošnje ili prevelike proizvodnje? Je li to velika geopolitička zavjera SAD-a i Saudijske Arabije kojoj je cilj uništenje svojih arhineprijatelja – Rusije i Irana ili prva pukotina u višedesetljetnom savezništvu arapskih zemalja i vodeće svjetske sile? Na ova pitanja, ipak, nemoguće je dati jednoznačan odgovor, ponajprije zato što takav odgovor ne bi vjerno reflektirao svu kompleksnost komercijalno-političkih odnosa koji vladaju na tržištu najvažnijeg svjetskog energenta. Ponajprije, nema nikakve sumnje da bi se prošlotjedna odluka Organizacije država izvoznica nafte (OPEC) da, usprkos padajućoj cijeni i viškovima nafte na tržištu, ne smanjuje svoje proizvodne kvote povijesno mogla pokazati kao jedna od najvažnijih odluka koje je OPEC donio tijekom proteklih godina.

Tržišna i politička odluka

Odluka je donesena uz pokroviteljstvo najveće i najuglednije članice OPEC-a Saudijske Arabije, a uz otvoreno negodovanje Irana, Venezuele i još nekih članica čije su ekonomije ovisnije o naftnim prihodima i čije razine fiskalne potrošnje zahtijevaju prihode od nafte temeljena na cijenama višim od 100 dolara. Ipak, zaljevske države, oboružane znatnim financijskim rezervama, ali i nižom bazičnom cijenom proizvodnje, odlučile su pokrenuti tržišni rat, ponajviše usmjeren protiv američkih proizvođača nafte i plina iz škriljavca – glavnog uzroka trenutnog tržišnog zasićenja, ali i geopolitički bitnog trenda kada se SAD tijekom posljednjih pet godina od najvećeg uvoznika nafte približio statusima najvećeg proizvođača i neto izvoznika tog energenta. Stoga je OPEC-ova odluka tržišna jer su se zemlje članice odlučile boriti za kupce, ali i politička zato što kartel očito pokušava zadržati status ključnog utjecaja na globalne cijene nafte. S druge strane, kompleksnost je takve strategije u tome što ona – barem kratkoročno – nanosi izravnu štetu nekim zemljama članicama same organizacije.

S druge strane, američkoj vladi zasigurno ne odgovara takav cjenovni udar na njezinu proizvodnju, no istovremeno ima koristi od činjenice da niska cijena nafte ozbiljno smanjuje ekonomsku moć Rusije, kojoj za stabilnost javnih financija treba cijena nafte od oko 107 dolara. Situacija je, dakle, daleko od crno-bijele, kakvom je se često nastoji prikazati, a protivnike i saveznike poprilično je teško razaznati jedne od drugih. Ipak, i u takvim okolnostima teško se oteti dojmu da OPEC sada pokušava popraviti stanje koje je sam izazvao politikom koju je vodio tijekom posljednjih petnaest do dvadeset godina. Kad je osnovan, OPEC je zamišljen kao organizacija koja bi kroz kartelsko djelovanje omogućila svojim članicama maksimalizaciju profita, ali i osigurala svijet od cjenovnih i opskrbnih šokova na tržištu nafte. Kako su ta dva cilja često bila faktički suprotstavljena, interni politički populizam u zemljama članicama uglavnom je vodio do toga da se prioritet davao ovom prvom cilju. Pojednostavljeno rečeno, globalna cijena nafte sve manje je odraz tehnološke cijene njezine proizvodnje ili odnosa ponude i potražnje na tržištu, a sve više u prvom redu rezultat proračunskih zahtjeva država koje je proizvode. Glavno oruđe u provedbi takve netržišne maksime bio je upravo OPEC, pa je moćni saudijski ministar nafte Ali al-Naimi – inače glavni zagovornik OPEC-ove odluke da ne utječe na nisku cijenu – još u svibnju ponavljao svoju dugogodišnju mantru kako je 100 dolara po barelu “fer cijena za sve, proizvođače, potrošače i naftne kompanije”. Ta nakaradna logika glavni je razlog što je i u posljednjih šest godina slaba i neizvjesna globalnog ekonomskog rasta cijena nafte rijetko padala ispod 100 dolara, a pokazat će se danas, i sjeme problema s kojima se danas bori OPEC. Naime, trajno visoka cijena nafte bila je jedan od tri osnovna razloga zbog kojih se u SAD-u dogodila revolucija u proizvodnji ugljikovodika iz nekonvencionalnih ležišta. Visoka cijena početkom prošlog desetljeća motivirala je kompanija da ulažu u tehnologije i razvoj nekoć neperspektivnih nalazišta. Dapače, uspoređujući isključivo operativnu cijenu proizvodnje nekonvencionalna ležišta ne mogu biti konkurentna konvencionalnima, čak i kad je riječ o morskoj proizvodnji na velikim dubinama.

Samo za usporedbu, šef ruskog naftnog diva Rosnjefta Igor Sečin nedavno je otkrio kako njegova kompanija na većem dijelu svog portfelja ima varijabilni trošak proizvodnje od 4 dolara po barelu, dok je kod proizvodnje iz škriljevca taj iznos i desetak puta veći. Ipak, u okvirima tržišne cijene nafte od sto dolara nekonvencionalna ležišta postala su komercijalno zanimljiva, a tome je pridonio još jedan važan trend – ekspanzivna monetarna politika američke centralne banke FED. U želji da potakne ekonomski rast, FED je proteklih godina, uz kamatne stope bliske nuli, ulijevao oko bilijun dolara svježeg novca godišnje u ekonomiju. Ta golema količina jeftinog novca na tržištu, u kombinaciji s relativno visokom cijenom nafte, dovela je do strelovitog rasta ulaganja u nekonvencionalna nalazišta ugljikovodika u SAD-u, koja sve više poprima obilježja tipičnog investicijskog balona. Naime, iako to u široj javnosti nije baš poznato, proizvodnja iz nekonvencionalnih ležišta znatno se razlikuje od konvencionalne proizvodnje. Pojednostavnjeno rečeno, osnovno obilježje ležišta u škriljevcu jest da ih se puno brže privodi proizvodnji od konvencionalnih, ali i da bušotine bilježe znatno brži stupanj prirodnog pada volumena proizvodnje. Dok kod konvencionalnih bušotina proizvodnja u prosjeku pada oko 7-10 posto godišnje, kod škriljavca sasvim su uobičajeni i padovi proizvodnje od 60 posto već u prvoj godini. To u biti znači kako održanje razine proizvodnje kod škriljavaca zahtijeva kontinuirane bušačke aktivnosti, što ga čini iznimno kapitalno intenzivnim. Dapače, nakon što se potroše geološki najpovoljnija područja tzv. sweet spots, razinu proizvodnje postaje sve teže osigurati. Službeni podaci američke Agencije za energetske informacije (EIA) pokazuju kako je sav trenutačni rast tamošnje proizvodnje plina koncentriran na području jedne proizvodne regije (Marcellus), dok su sve ostale već dosegnule plafon proizvodnje. Kod nafte je situacija nešto bolja, no rast je svejedno koncentriran samo u dvije regije (Bakken i Eagle Ford). Dakle, iako je američka proizvodnja danas iznimno velika – samo u Sjevernoj Dakoti proizvodi se oko milijun barela dnevno, što je povijesni maksimum proizvodnje iz Libije – cijena tog razvoja bila je iznimno skupa. Prema podacima koje je u svibnju prikupio Bloomberg iz 61 američke kompanije koje se bave proizvodnjom ugljikovodika iz škriljavca, u posljednje četiri godine njihov se dug gotovo udvostručio i danas iznosi oko 163 milijarde dolara.

Igra s malo dobitnika

S druge strane, prihodi su u istom razdoblju porasli tek oko 5 posto, a nijedna od tih kompanija nije uspjela ostvariti pozitivan novčani tok. Zagovornici industrije te podatke obično pokušavaju revitalizirati tvrdnjama kako je riječ o dugoročnom dugu, da je taj novac potrošen na fiksne troškove poput kupnje zemljišta te da se troškovna efikasnost proizvodnje poboljšava. Sve to može biti točno, no mogu li tamošnji proizvođači izdržati uz cijenu od 60-ak dolara po barelu. Prema podacima koje je nedavno objavio Wall Street Journal, svaki barel nafte proizveden iz škriljavca u SAD-u je opterećen s oko 42 dolara duga. Niska cijena nafte stoga bi mnoge kompanije mogla dovesti u probleme, naročito s obzirom na to da je FED najavio skoro dizanje kamatnih stopa, što će im poskupiti kapital i mogućnost reprograma dugova. Dakako, ne treba očekivati pad proizvodnje odmah s obzirom na to da nitko u SAD-u neće gasiti postojeću proizvodnju, no niže cijene nafte nagnat će tamošnje kompanije da revidiraju svoje investicijske planove za 2015. A manje investicija, zbog specifične prirode nekonvencionalnih ležišta, vrlo brzo će se očitovati kroz pad bušačkih aktivnosti i pad proizvodnje. Taj pad dovest će do smanjenja količina nafte na tržištu, no hoće li biti dovoljan da OPEC-u, uz njegov željeni tržišni udjel od 30 milijuna barela dnevno, osigura i željenu cijenu od stotinjak dolara po barelu? To će se dogoditi jedino ako upali i drugi dio OPEC-ove strategije, a to je da razdoblje niže cijene nafte posluži kao poticaj za rast razvijenih svjetskih ekonomija i Kine, čime bi se pojačala i potražnja za tim energentom, pa bi i to u srednjem roku gurnulo cijenu prema željenim razinama. Takav je ishod moguć, ali i krajnje neizvjestan. Puno su izvjesniji problemi koje će globalna naftna industrija pretrpjeti u razdoblju jeftine nafte.

Prema podacima koje je nedavno objavila EIA, u samo godinu dana dug 127 najvećih svjetskih naftnih kompanija porastao je za 106 milijardi dolara, a u samo tri godine deficit između novčanog tijeka iz poslovanja i rashoda porastao je sa 18 na 110 milijardi dolara. Uz cijenu barela od 60-70 dolara taj će deficit eksplodirati, a jedini način da kompanije osiguraju stabilnost bit će smanjenje investicijskih troškova ili isplate dividendi. I jedno i drugo izazvat će pad cijene njihovih dionica, a temeljem toga mnogi će ljudi i institucije izgubiti ozbiljan novac. Dapače, naftni rat koji je pokrenuo OPEC mogao bi se pokazati kao igra s malo dobitnika, ali puno gubitnika.

>> Uz naftu i plin u Jadranu bit ćemo predvodnik regije

COTRUGLI Business School
TOP MENADŽERI
Zapeli ste na poslovnom planu? Postoji škola koja će vam pomoći da iskočite iz prosjeka

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar viki_nuland
    viki_nuland:

    Nije bitno, ono sto je bitno je da je sada svakome jasno da slobodnog trzista nema, nego da se sve cijene manipuliraju od strane velikih igraca. Mit o slobodnom trzistu je unisten jer ako nafta padne od 100 $ na ... prikaži još! 60 $ u par tjedana a ponuda i potraznja ostanu iste, onda je svima jasno da zkon ponude i potraznje ne funkcionira.

  • homofob:

    U ranim 1980-tim je ciena nafte bila nestoiznad $30 US.Mali amricki poduzetnici su svi navalili busiti tlo i pumpati naftu. Racunica im je bila dok god je cijena iznad 27 - 28 dolara lijepo ce zaradivati (kao Rusi do nedavno ... prikaži još! i Ameri koji za sada crpunaftu iz skriljevca). OPEK je na godunu dana srusiocienu na 16 - 18 dolara, mali poduzetnici su propadali jedni za drugim i kada ihvise nije bilo OPC_Arapi i ostalisu digli cijenu na iznad one koji su drzali ranije da si nadoknade gubitke niske cijene doksu unistavali male konkurente. Naftu iz skriljevca i starih vrela pumpaju pretezno manji "igraci" i sada ce ih veliki ponovno nauciti lekciju. Rusi su u ovoj instrukciji samo usputni nusproduct - dobrodosao ali nevazan! Puno malih i srednjih su OPEC-u puno opasniji i njih se treba istrijebiti za slijedecih 30 godina!

  • B Kosa:

    u svijetu se trosi 92 000,000 barela dnevno. Bila su predvidanja da ce nafta izici 200$ barel sigurno je da ce ponovo poskupiti jer svaki dan je sve vise potrosaca