Ne znam jesu li zabavnije izjave hrvatskih ili srbijanskih vlasti kada uporno negiraju međusobnu trku u naoružavanju. U Srbiji kažu se pojačano naoružavaju “radi jačanja obrane”, a u Hrvatskoj “radi dostizanja NATO obveze o trošenju 2 posto BDP-a za vojsku”.
U 2021. je tako Srbija iznenada podigla svoj vojni proračun, odlukom Aleksandra Vučića, za 44 posto, da bi Hrvatska dodatkom iz državne blagajne za prvu ratu nabave borbene eskadrile francuskih Rafalea upravo popravila ovogodišnji vojni proračun za gotovo 50 posto. Da Hrvatska ne kupuje Rafale, njezin ovogodišnji vojni proračun bio bi gotovo upola manji od srbijanskog. Kao što ne treba glumatati da tu ni u primisli nema vojne utrke, tako treba reći da su donedavno i jedan i drugi vojni proračun bili jadni i da su i jedna i druga vojska zaostale u razvoju i u proteklih 15-ak godina jedva spajale kraj s krajem. U takvoj međusobnoj vojnoj neambicioznosti Hrvatska je, premda ima upola manje vojnika nego Srbija, ipak imale za trećinu veći vojni proračun sve do prije tri ili četiri godine. No, kako su narastale političke i državne ambicije Aleksandra Vučića, koje su kulminirale vraćanjem na temeljne postavke velikosrpske dominacije “u regionu”, počinje njegovo ubrzano ulaganje u vojsku.
Što više oružja imamo to će Srbijanci biti mirni. Jer Srbijanci napadaju samo nenaoruzane!