Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Bolje biti priglup, ali zdrav

Iako zdravstvo i obrazovanje imaju puno sličnosti, jedna je bitna razlika. Medicinari su u boljem položaju jer oni mogu otići iz zemlje, a učitelji ne
14. rujna 2019. u 08:44 0 komentara 829 prikaza
Foto: Igor Kralj/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Nedavno je na sjednici vlade premijer Andrej Plenković odbrusio ministru zdravstva Milanu Kujundžiću i ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak da su oni “članovi Vlade, a ne članovi sindikata”, dodavši da je “familijariziran s raspravama o osnovicama, koeficijentima i dodacima”, ali da je njemu kao predsjedniku vlade i cijeloj vladi bitna “fiskalna i financijska održivost cijelog proračuna”.

Branimir Čolaković BORIS BECK Idem šorom i pucam pištoljom, pištolj mali, neće da opali

Premijer Plenković povukao je važno razgraničenje: na jednoj su strani oni koji skrbe o održivosti (vlada), a na drugoj oni koji samo troše (zdravstvo i obrazovanje). Ministrica Divjak je sveučilišna profesorica, a ministar Kujundžić liječnik – dakle oni koji troše – ali sada su prešli na stranu onih koji skrbe o trošenju i moraju disciplinirati svoje bivše kolege, nudeći učiteljima bijednih 6 posto povišice, a liječnicima nešto manje bijednih 7 posto.

Simptomatično je da su baš njih dvoje ukoreni kao gubitaši, a ne, recimo, Ministarstvo pravosuđa sa sudovima od kojih će biti brži čak i Posljednji sud, ili Ministarstvo uprave s besmislenim tijelima i strankama. Javno obrazovanje i zdravstvo glavni su neprijatelji liberalnog kapitalizma i sve će dati od sebe da ih uništi, ako već i nije.

Liberalizam polazi od pretpostavke da je svatko slobodan učiniti sa svojim životom što želi, a kapitalizam da se svatko može jednako obogatiti na slobodnom tržištu. Nema veze što nijedno od toga nije istina, bogataši stoga misle da su bolji od drugih i ne vide zašto bi lijenima plaćali liječenje i glupima obrazovanje.

Novac je mjerilo svih stvari, a oni koji ga imaju više, bolji su od drugih – to je prva, zadnja i jedina naša zapovijed, koje se i Plenković očito drži.
Tko ima, neka si plati, to je cilj svake naše petoljetke, a i metoda da se cilj postigne. Država zato daje nedovoljno novca i bolnicama i školama – zbog čega i jedne i druge uvode participaciju. Nitko se više ne čudi da mora doplatiti za lijek, pa zašto bi se čudio da učenici moraju platiti 100 ili 500 kuna školi. Kao što bolesnici u bolnice nose svoj zahodski papir i ručnike, tako i djeca vrtiće snabdijevaju tekućim sapunom i maramicama – čak je i bolje da ih se od malih nogu na to navikava da takvu praksu lakše prihvat kao odrasli.

Antiteroristička jedinica Boris Beck Kako biti doktor za antiterorizam

U boljim bolnicama duži su redovi, u boljim školama ima više đaka ispod crte – i tako se luzeri i liječe i obrazuju u drugorazrednim ustanovama. Tko ima novaca uvijek može platiti privatno liječenje ili tečaj engleskog. Oni najbolji uvijek plaćaju, a plaćaju jer su bolji od drugih i više zaslužuju. Nije li samorazumljivo, a opet tako porazno, da se predsjednica liječi u privatnoj klinici i da joj kći studira u Americi?

I zdravstveni i obrazovni sustav atrofiraju jer imaju sve manje novca, ali i sve manje korisnika i osiguranika. Dvadeset prvih razreda manje svake školske godine u perspektivi znači i dvadeset praznih bolničkih soba u budućnosti. Demografski pad ipak se neće osjetiti u bolnicama jer se ljude liječi sve više i sve duže. Zbog toga su škole sve praznije, a bolnice sve punije. Inače izgledaju jednako: oguljeni parketi, razbijene pločice, vodokotlići cure, boja s drvenarije se ljušti, na stropu se skuplja vlaga.

Bolnice vape za CT-ima i magnetskim rezonancijama, a škole za bežičnim internetom i laboratorijima. I bolnice i škole ovise o naprezanju i entuzijazmu pojedinaca. I još ih nešto povezuje: neuništiva vjera u to da će se sve riješiti u ministarstvu, a od ljudi se ne očekuje nikakva inicijativa. Za znanje se misli da će se čudesno pojaviti u dječjim glavama čim prijeđu školski prag, a ni slučajno da bi ljudi čitali doma i da bi još k tome obrazovanje trajalo čitav život. Isto je i sa zdravljem. Narod ne pere zube, ne mijenja gaće, ne vježba i ubija se s alkoholom i masnoćama, a onda tri dana prije smrti ode doktoru i traži da ga se izliječi.

Iako zdravstvo i obrazovanje imaju puno sličnosti, jedna je bitna razlika. Medicinari su u boljem položaju jer oni mogu otići iz zemlje, a učitelji ne. To je zato što je medicinsko znanje uklopivo u globalizirani svijet koji forsira STEM. Medicina se može prakticirati bilo gdje jer govori jezikom kemije i fizike, a učitelj je zastario jer govori jezikom kulture i tradicije, stvarima koje postaju bezvrijedne, ako već nisu i postale. Učitelj je ukorijenjen u jezik i povijest naroda, privržen je partikularnom, a upravo je to ono što liberalni kapitalizam ne podnosi.

zrće Boris Beck Naći ću doktora kod kojeg sam zdrav!

Čovjek se, međutim, danas mora odvojiti od svih veza koje bi ga sputavale u tome da se posve posveti radu. Obitelj ometa karijeru, zato ne treba rađati djecu; savjest ima svoje prizive, zato je ne treba imati; svaka vjera ima svoja ograničenja, zato ih sve treba potisnuti; granice ometaju slobodno kolanje ljudi, novca, roba i usluga, zato ih treba ukinuti.

Liječnici su idealni nomadi i zato je hrvatskoj vladi teško pregovarati s profesionalcima koji samo trebaju izvaditi dozvolu i otići u neku lijepu zemlju gdje će imati četiri puta veću plaću uz četiri puta manje pacijenata, a mirovinu će zaraditi za pet godina. Tko od liječnika ne može lako otići? Samo psihijatri jer su vezani uz jezik i kulturu, i zato dijele sudbinu učitelja – dakako, osim onih iz STEM područja, pa je već sada nemoguće pronaći profesore fizike, kemije ili matematike, čemu valja pridodati i engleski jezik.

Rascjep kakav je pukao između učitelja i liječnika postoji i između političara. Postoje lokalni političari, poput Josipa Đakića u Virovitici ili Lovre Kuščevića na Braču, koji svoje bogatstvo i moć crpe iz lokalne zajednice, a izvan nje ne predstavljaju ništa; i postoje političari koji lako prelaze granice i pikiraju na međunarodne karijere, poput našeg premijera i predsjednice.

Lokalni političari nalik su parazitima koji žele što više isisati iz svojeg nositelja da ga nadžive kad krepa; međunarodni političari gledaju kako se prebaciti na deblju i zdraviju žrtvu. Ni jedni ni drugi ne bore se za Hrvatsku – oni se bore da prežive njezinu neumitnu propast. U toj propasti odumrijet će i zdravstvo i obrazovanje, ali škola će se ipak urušiti prije bolnice. I logično je da se u zdravlje ulaže više nego u znanje. Bolest boli, a glupost ne. 

Plazma keksi
BAŠ KAO NEKADA
Stvari koje se godinama nisu promijenile, a svejedno ih obožavamo
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.