Zlatko Hasanbegović više nije ministar, no čini se da nije ništa manje utjecajan u političkom životu Hrvatske. On i članovi stranke Neovisni za Hrvatsku prevaga su koja čini većinu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, a čini se da ih i Plenković drži za “zlatnu rezervu” na nacionalnoj razini, iako se po Hasanbegovićevim istupima to i ne čini realnim. U to nas je uvjerio i tijekom intervjua koji smo ovaj tjedan napravili upravo kad su počela uhićenja Agrokorovih direktora.
Htjeli smo razgovor započeti svjetonazorskim pitanjima, ali događaji jednostavno diktiraju da vas najprije pitamo o Agrokoru. Je li ulazak policije u Todorićevu vilu i uhićenje njegovih ljudi očekivani epilog priče o Agrokoru?
Agrokor u biti jest i prvorazredno svjetonazorsko pitanje, ali ne na način kako mi se, neutemeljeno, imputirala uporaba toga pojma. Naime, rasprava o Agrokoru osvješćivanje je temeljnih vrijednosti na kojima bi trebala počivati moderna hrvatska država, a koje su ne samo u slučaju posrnuća ovoga koncerna već na svakom polju javnoga i društvenoga života zanijekane. Zapravo, svjedočimo predvidljivom epilogu i kraju jednoga poslovno-političkog monstruma koji je sam po sebi metafora hrvatske postkomunističke tranzicije. U ovom trenutku sve bitne činjenice o nastanku Agrokora su poznate. Sprega konkretnih politika i privatnog interesa. U posljednjih nekoliko tjedana i preko dojučerašnjih konzum-medija javno se iznose notorna „otkrića“ koje su oduvijek svima bila poznata, a o kojima se donedavno nije moglo govoriti osim na društvenim marginama. Ne vidim što bih posebno novo rekao izvan općih mjesta, dakle ključno je pitanje koja će biti sudbina ovog slučaja u političkom, društvenom i pravosudnom smislu.
I kakva će biti po vašoj procjeni?
Pravosudni ishod čini se predvidljivim. Nesposobno pravosuđe započet će novu sudbenu sapunicu bez pravomoćnoga sudbenog epiloga, barem u našem naraštaju, a kao jedini dobitnik nastupat će prepoznatljiva estradna odvjetnička kamarila koja će dobiti novu prigodu za besplatnu reklamu svojih usluga. Kazneno-pravna suština ostat će u sjeni estradnoga medijskog fokusa interesa za odvjetničke modne ekshibicije i estetsko-kirurške zahvate. Jedina relevantna pitanja su tko će se od zainteresiranih špekulativnih poslovno-financijskih strvinara domoći vlasničkoga plijena i koje će to imati posljedice na poslovnom, gospodarskom i geopolitičkom planu. Uz to, hoće li političko-stranački sustav te odnosi javne i skrivene društvene moći koji su i porodili Agrokor, a čijih je interesa jamac Plenkovićeva status quo vlada, ostati netaknuti ili će doći do dalekosežnih političko-stranačkih i društvenih promjena. Odgovor na to pitanje možemo dobiti samo na izborima.
Vi, Bruna Esih i Željko Glasnović glasali ste protiv istražnog povjerenstva za Agrokor. Zašto?
Mi smo glasovali protiv ne zato što smo bili načelno protiv povjerenstva, nego smo bili i ostali skeptični prema njegovim stvarnim dosezima s obzirom na dosadašnju povijest sličnih povjerenstava te načine i učinke njihova djelovanja. Ključni je razlog bio taj što smo postavili zahtjev da zbog političke i društvene težine problema u tom povjerenstvu trebaju biti zastupljeni predstavnici svih zainteresiranih saborskih klubova. Sastav ovog povjerenstva i način na koji se do njega došlo prvorazredna je farsa. Ono je porođeno zakulisnim obiteljsko-stranačkim dogovorom HDZ-a i SDP-a, tandema BB, Bačić - Bauk, a u povjerenstvo su pripuštena dvojica statista koji su i prihvatili odigrati ulogu statista. Dakle, sastav povjerenstva sam po sebi ukazuje da ono ne može doći ni do kakvih konkretnih rezultata. Osim toga, voljom HDZ-a na čelo povjerenstva zasjela je osoba koja je kao ministar u Milanovićevoj vladi iznjedrila zloglasni lex Perković, zakonsko rješenje koje je trebalo u simboličkom i stvarnom smislu pokazati nadmoć postkomunističke duboke države nad hrvatskim i europskim pravosudnim sustavom, a kojim se željelo zaštititi notorne nositelje i izvršitelje jugoslavenskoga komunističkog državnog terora nad hrvatskim narodom. Upravo je ta postkomunistička duboka država, preko svoje marionete, hrvatske stranačke politike, i porodila ono što se naziva Agrokor d.d. U pozadini te farse odvijala se i političko-stranačka trgovina između HDZ-a i SDP-a, kako bi se izabrali suci Ustavnog suda.
Tko je tu izišao kao pobjednik, HDZ ili SDP?
U toj obiteljskoj malonogometnoj utakmici čini se da je HDZ izišao kao pobjednik iz prve četvrtine, jer suci su izabrani, a kako sada izgleda, konzum-povjerenstvo neće ni započeti s radom. Zapravo, u saborskim se hodnicima, u sjeni demagoških i ispraznih saborskih verbalnih nadmetanja, upravo rađa zametak buduće velike status quo koalicije između HDZ-a i SDP-a. Gospodin Bernardić pomalo se rješava stare i ocvale ministarske garde i lijevih sankilota, otkriva i „kršćansku“ dimenziju svoje partije, a sve kako bi na sljedećim izborima dobio tek toliko mandata da u buduću vladu ne trebaju ući zagovornici istinskih i korjenitih promjena. Među ostalim, gospoda Miljenić, Klisović ili Hajdaš Dončić već sada bi mogla preuzeti ministarska mjesta u Plenkovićevoj vladi „narodne stabilnosti“ a da to nitko ne bi ni primijetio. Bernardićev reformirani „kršćansko-socijalni“ SDP, bez određenih zanovijetala i saborskih jastrebova, već sada je u Plenkovićevoj viziji budući HDZ-ov poželjni koalicijski partner. Ako je moglo u Njemačkoj, zašto ne bi moglo i u Hrvatskoj. To je jedina relevantna činjenica koju birači trebaju imati na umu.
Osjećate li se ponosnim što ste bili jedan od inicijatora za promjenu imena Trga maršala Tita?
Naravno, osjećam se zadovoljnim. No, s druge strane, pomalo i tužnim budući da je do toga došlo sa zakašnjenjem od četvrt stoljeća. Zapravo ta činjenica svjedoči o ključnim problemima s kojim se suočavaju moderna hrvatska država i hrvatsko društvo. Sada, iz ove perspektive, i u svjetlu slučaja Agrokor, možemo reći da je 1991. došlo do državno-pravnog prevrata, stvorena je hrvatska država kao najvažnije postignuće našeg naraštaja. Nažalost, nikad nije došlo i do društvenog prevrata, SR Hrvatska i njezine društvene strukture i ustanove ostale su netaknute, očeve su zamijenila njihova djeca i unuci. Iz te baštine ocvaloga komunizma proizašli su svi društveni i politički odnosi moći koji i leže u temeljima svih naših problema.
Istrani tvrde da bez Tita ni Istra ne bi bila u Hrvatskoj? Što kao povjesničar kažete na to?
Pa mogu se donekle i složiti s tim argumentom. Naravno, bez pobjede jugoslavenskih komunista u okolnostima završetka Drugoga svjetskog rata, odnosa snaga, vjerojatno do toga na taj način ne bi došlo. No, to samo po sebi ne može biti argument u korist titoizma budući da je cjelokupna jugoslavenska komunistička državno-politička baština u savršenoj suprotnosti sa svim vrijednostima na kojima počiva moderna hrvatska država. Dakle, hrvatska državna neovisnost, nasuprot Jugoslaviji, te demokratski poredak nasuprot komunističkoj diktaturi.
Ima li Tito ikakvih zasluga u novoj hrvatskoj povijesti ili je on za vas isključivo zločinac?
Kao povjesničar, pa ako hoćete i političar, uopće ne razmišljam o tim kategorijama, o crno-bijelim klišejima. Dakle, Tito je, bez sumnje, istaknuta povijesna ličnost, jedan od važnijih sudionika hrvatske povijesti u 20. stoljeću. No, ono što je ključno iz hrvatske političko-nacionalne perspektive, za mene jedino relevantno, vrijednosti koje je titoizam utjelovio i titoistička baština, ponavljam, u suprotnosti su sa svim hrvatskim političko-nacionalnim i društvenim idealima našega doba. Tito, kako god ga prosuđivali, u krajnjoj liniji je jugoslavenski državno-politički fenomen i kao takvom mu u simboličkom smislu nema mjesta u institucionalnom hrvatskom državnom i javnom prostoru. Sljedbenici titoističkog kulta i dalje mogu slijediti njegov kult, častiti ga na različite načine, budući da živimo u demokratskoj državi, ali ono što je ključno, nema nikakvoga razloga da to čini i hrvatska država.
A Ivo Lola Ribar? Niste baš sretni što mu je Bandić, s kojim zasad formirate većinu u Zagrebu, vratio bistu?
Riječ je o besmislenom političkom igrokazu koji izaziva podsmijeh i među Bandićevim sljedbenicima, kao i među njegovim političkim protivnicima. Meni nisu jasni motivi zbog kojih to gospodin Bandić čini, koji usput o Ivi Loli Ribaru zna onoliko koliko i ja o kvantnoj fizici, te koja su mu nevidljiva usta to došapnula. U svakom slučaju, osim poslovičnog prezira prema svakoj zakonskoj proceduri, time iskazuje i stanovitu pokoru zbog činjenice da je bio prisiljen sudjelovati u preimenovanju Trga maršala Tita. Ipak, potpuno je jasno, pa čak i iz vizure onih koji slijede titoistički kult, da jedan drugorazredni beogradski Titov suradnik, izdanak stare protuhrvatske jugoslavenske političke loze Ribar, ne može u simboličkom smislu biti nadomjeskom za sam lik jugoslavenskog komunističkog diktatora Josipa Broza. Mi nastupamo načelno, kao i u Titovu slučaju, potpuno nam je neprihvatljivo, i u krajnjoj liniji nepotrebno, da se u 21. stoljeću u javnom prostoru grada Zagreba ističu bilo kakvi simboli propale jugoslavenske komunističke baštine, pa i u slučaju Ive Lole Ribara, vođe zloglasnog SKOJ-a, udarne pesnice predratnog i ratnog boljševičkog KPJ, sekcije moskovske Kominterne.
Bandić je najavio i ulicu Ive Lole Ribara, pa povratak sedam sekretara SKOJ-a... Hoćete li mu dopustiti da to učini?
Vjerujem da će sve ostati na razini folklora i da će se protokom vremena uvidjeti sva besmislenost takvih pokušaja i da ćemo se baviti ozbiljnijim stvarima koje su uostalom i glavna zadaća gradske skupštine i gradonačelnika grada Zagreba. Simbolima propale jugoslavenske komunističke baštine mjesto je u muzejima.
Jeste li protiv Masarykove ulice i zašto?
O tome sam i kao povjesničar jasno izrekao svoje stajalište i ne vidim zašto bi bila tabu-tema prosuđivati Masarykovu kobnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Nisam uzurpator niti komesar za imena ulica koja se mijenjaju po odgovarajućoj skupštinskoj proceduri. Ni jedna buduća promjena neće biti rezultat moga diktata već političkog dogovora i odraz volje legitimne skupštinske većine u gradu Zagrebu.
Čini se da nije posve jasno što mislite o pozdravu “za dom spremni”. Rekli ste nedavno da to nije stari hrvatski pozdrav, a čini se da niste ni za to da se on zabrani...
Ne, nisam rekao da to nije hrvatski pozdrav. To jest hrvatski pozdrav budući da je proizišao iz baštine ustaškoga pokreta koji je, kako god ga ocjenjivali, sastavni dio hrvatske, a ne kineske ili bugarske političke baštine. Jasno sam istaknuo da je riječ o službenom pozdravu ustaškog pokreta, o tome u ozbiljnoj hrvatskoj historiografiji, ne mislim na domoljubne povjesničarske hobiste, nema nikakvih dvojbi. Sam pozdrav je čak nešto mlađi od samih prvih organizacijskih zametaka ustaške organizacije, pa možemo ustanoviti da je „star“ onoliko koliko možemo reći za osobu rođenu 1932. da je stara osoba. Uvijek sam jasno isticao i kao ministar i danas kao političar da u modernoj hrvatskoj državi utemeljenoj isključivo na volji našega naraštaja i pobjedi u Domovinskom ratu nema potrebe posezati za bilo kakvim simbolima propalih političko-stranačkih ili ideoloških baština. Uz jednu iznimku, kada je riječ o simbolu zakonite hrvatske ratne postrojbe, HOS-a, čijeg je i službeno ozakonjenog grba „Za dom spremni“ sastavni dio.
Je li ploču s natpisom “Za dom spremni” trebalo postaviti u Jasenovcu i je li je potom trebalo skinuti?
Ja sam bio protiv premještanja te ploče zbog načelnih razloga, zato što simboli bilo koje ratne postrojbe pobjedničke Hrvatske vojske ne mogu biti obilježeni bilo kakvim hipotekama, te su dobrodošli u svakom dijelu Hrvatske. Tu počinje i završava svaka rasprava. Umjesto toga, dobili smo lažnu kontroverzu i tipično Plenkovićevo polurješenje kojim je spomen-obilježje „premješteno“ nekoliko kilometara dalje, iz čega se nameće logičan zaključak da je riječ o zakonitom spomen-obilježju koje može biti bilo gdje u Republici Hrvatskoj osim, iz meni nepoznatih razloga, na području općine Jasenovac. Uz to, jasno sam rekao da je u kontekstu Domovinskog rata i isticanja spomen-obilježja bilo koje hrvatske ratne postrojbe za naselje Jasenovac jedini relevantni kontekst da se 1991. našlo na udaru srpske agresije, da je bilo okupirano, da su iz njega protjerani svi Hrvati i konačno da je 1995. oslobođeno. Bez obzira na to što se u tom kraju nalazi spomen-područje Jasenovac, u kojem hrvatska država svake godine odaje počast svim stradalim žrtvama jasenovačkog logora. To su dva potpuno različita konteksta. Uostalom, za razliku od Josipa Broza koji iz stanovitih razloga nikada nije pohodio spomen-područje Jasenovac, ja sam kao ministar kulture, za razliku od većine ili gotovo svih mojih ministarskih predšasnika, s poštovanjem dolazio na komemoraciju, uključujući i izvanprotokolarni odlazak na srpsko-pravoslavni parastos za žrtve u Mlaki kao i na mjesto obilježavanja romskog stradanja u Uštici.
S ljevice za vas često kažu da živite u 1945.? U kojoj godini doista živite?
Naravno da živim u 2017. godini. U prošlosti su živjeli te i dalje žive oni koji su posebice od 3. siječnja 2000., s klimaksom u vrijeme kobne vladavine Zorana Milanovića i Ive Josipovića, te uz verbalno-političku potporu Stipe Mesića, pokušali izvršiti, u simboličkom ali i u praktičnom smislu, restauraciju i rehabilitaciju propalih jugoslavenskih komunističkih vrijednosti, zlorabeći fluidan i višeznačan pojam antifašizma. To je, a ne otpor njihovim pokušajima, izazvalo društvene podjele. Podsjećam, među ostalim, započelo je sa sramotnim ukidanjem službenog državnog pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom, a eskaliralo je u jednoj vrsti ideološkoga rata nametnutog upravo u vrijeme kada sam obnašao dužnost ministra kulture. Nasuprot onima koji su mi prigovarali da sam okrenut prošlosti, uvijek sam jasno isticao da je jedini način da se prevladaju očigledne i transgeneracijske podjele u pogledima na prošlost da se moderna hrvatska država liši i formalnog i stvarnog, te simboličkog sljedništva nad svim propalim državno-političkim baštinama koje su prethodile 30. svibnju 1990. i da se istakne da moderna hrvatska država počiva isključivo na pravu hrvatskog naroda na vlastitu neovisnu nacionalnu državu i na demokratskim ustavnim vrijednostima. Sve ostalo prepustimo obiteljskim predajama, građanskim komemoracijama te, naravno, historiografiji. Samo u tome se sastojala i sastoji moja „okrenutost prošlosti“. Rasprave o prošlosti u kojima sam mogao sudjelovati, za razliku od ostalih političkih aktera i temeljem činjenice da posjedujem stanovita povjesnička znanja, zapravo su rasprave o sadašnjosti i budućnosti te temeljnim vrijednostima na kojima trebaju počivati moderna hrvatska država i hrvatsko društvo, uključujući i osvješćivanje neporecive uzročno-posljedične veze između propale jugoslavenske komunističke baštine i svih naših suvremenih društvenih problema.
Kako biste opisali svoj svjetonazor i politički pravac, ne tako davno izjavili ste da ste liberal, točnije slobodar. Ne smatrate se desnicom?
Pojmovi ljevica i desnica, ako su ikada u hrvatskoj povijesti imali bilo kakvo supstancijalno značenje prevladani su ideološki klišeji koji su potpuno neupotrebljivi za razumijevanje političko-stranačke i društvene stvarnosti našeg vremena. U tim besadržajnim pojmovima se ne prepoznajem, niti se prepoznaje naša stranka Neovisni za Hrvatsku. Jasno sam isticao da sam starčevićanac, da sam se nacionalno-politički izgradio na starčevićanskoj baštini. Dakle, suverenizam i slobodarski nacionalizam na državno-političkom planu i sloboda na društvenom planu temeljne su vrijednosti i političke stranke kojoj pripadam kao i temeljne vrijednosti koje sam slijedio od najranijih učeničkih dana, a kojima sam ostao odan do danas. Slobodarstvo na društvenom planu znači suprotstavljanje bilo kojoj ideološkoj ili vjerskoj uskogrudnosti. Nacionalna država u hrvatskom slučaju najpouzdaniji je jamac i okvir za slobodu svakog pojedinca i ustanova.
Je li Franjo Tuđman imao u svom ideološkom konceptu hrvatskog ljevičarstva?
Franjo Tuđman je višeznačna povijesna ličnost. U javni život, kao mladić, ušao je kao pristaša komunističke utopije i, kako je sam isticao, marksist, što je u tom kontekstu značilo i vjeru u iluziju da se hrvatsko pitanje može riješiti u okviru jugoslavenske države utemeljene po uzoru na Sovjetski Savez. Tijekom života doživio je evoluciju i metamorfozu u svojim političko-nacionalnim i ideološkim shvaćanjima. Danas ga u simboličkom smislu častimo, ne zbog njegovih interpretacija Titove povijesne uloge, već kao utemeljitelja i arhitekta moderne hrvatske države i svih njezinih demokratskih ustanova. Zapravo, upravo sudbina ne samo Franje Tuđmana već mnogih hrvatskih komunističkih disidenata više i bolje od svih mojih protukomunističkih argumenata govori o pravoj naravi jugoslavenskoga komunizma koji je na kraju neprijateljima učinio i one koji su iz idealizma od najranije mladosti sudjelovali u izgradnji njegovih ciljeva.
Je li vam žao što više niste član HDZ-a?
Žao mi je što je u HDZ-u ugušen zametak svih onih vrijednosti u kojima sam se prepoznavao i prepoznajem. Nikada nisam bio klasičan čovjek stranke, nikada se nisam nazivao vojnikom stranke, što je bilo jasno i iz moga političkog i ministarskog djelovanja. U HDZ-u sam se našao spletom izvjesnih okolnosti 2015. kada su se, barem se to tada tako činilo, otvarale perspektive za uobličavanje one političko-nacionalne platforme koja je iz različitih razloga bila sustavno potiskivana iz hrvatskoga političkog života, pa i iz HDZ-a. Politički se život nastavlja. Političke stranke trebaju biti samo instrumentom ostvarenja tih političkih ciljeva i vrijednosti.
Kakvo mišljenje imate o premijeru Plenkoviću i biste li ga podržali ako bi gubio većinu?
Odgovor na vaše pitanje je moj odlazak iz HDZ-a. S gospodinom Plenkovićem u četiri oka sam se sastao i kurtoazno razgovarao dva-tri puta po nekoliko minuta. To je bila njegova volja i odabir i time je odredio smjer našega odnosa, koji nikada nisam svodio na osobnu razinu. On je bio legitimno izabran predsjednik HDZ-a. Odabrao je političko-stranački smjer u kojem za mene, nema sumnje, nije bilo mjesta. U ovom trenutku, Neovisni za Hrvatsku su saborska oporba i ni na koji način nismo dio saborske većine. Gospodin Plenković nije ni želio da budemo dio njegove većine i nije nas ni pokušao pridobiti za svoje političke ciljeve, u čemu ionako ne bi uspio. Okrenuo se svojim logičnim i ideološki podudarnim stranačkim koalicijskim partnerima, interesno-klijentelističkoj sljedbi HNS-u, skupini Milorada Pupovca i gospodinu Sauchi. To je njegov izbor i o tome će na kraju suditi birači. Ova je saborska presložena većina negacija demokratske volje, budući da se birači HDZ-a nikada nisu izjasnili o koaliciji s HNS-om, a zastupnici ostataka te stranke u Sabor su ušli na Milanovićevoj protuhadezeovskoj platformi. Takva vrsta trgovine i parlamentarne travestije dodatno izaziva apatiju, beznađe i biračku apstinenciju.
Zašto niste postavljeni za ministra kulture, s obzirom na to da ste tijekom obnašanja dužnosti ministra krenuli u brojne projekte, ali i u čišćenje nepravilnosti u HAVC-u?
To je bio legitimni odabir gospodina Plenkovića, te sasvim logičan budući da su stajališta i politika koju sam zastupao u savršenoj suprotnosti s njegovom vizijom hrvatske politike i hrvatskih društvenih odnosa. Konkretno i u resoru Ministarstva kulture. Nema u tome apsolutno ništa osobno. U krajnjoj liniji, potpuno je jasno da vlada u kojoj su ministri statisti, marionete i izvršitelji volje premijera i njegova užeg pouzdaničkog kruga nije okvir u kojem bih želio i mogao obavljati ministarsku dužnost.
Kakvo je vaše mišljenje o ministrici kulture Nini Obuljen-Koržinek? Je li nastavila vašim stopama ili je zaustavila započete projekte?
Jasno sam rekao, poštujući gospođu Obuljen, da je ona moj političko-ideološki antipod i u tom smislu ona je autentični predstavnik Plenkovićeve političko-stranačke linije. Svojim djelovanjem ili, točnije, nedjelovanjem, koje je suprotnost svemu onome što sam ja radio, zapravo se odlično uklapa u Vladu i vjerodostojni je izdanak Plenkovićeva HDZ-a. Gospoda iz HNS-a mogu biti zadovoljna budući da su osim u lukrativnim područjima njihova tradicionalnog interesa, graditeljstvu, energetici i cestama, vratili utjecaj i u resoru kulture iz vremena gospođe Zlatar-Violić i gospodina Šipuša, kratko dokinut za vrijeme moga mandata.
Čujete li se s Karamarkom?
Gospodina Karamarka vrlo sam rijetko susretao proteklih mjeseci. Kao što je vidljivo, povukao se iz političkog života. Svoju sam političku sudbinu, kao i uvijek, imao u svojim rukama i ona ni na koji način ne ovisi o bilo kojem akteru hrvatske politike, već isključivo o volji, viziji i sposobnosti naše stranke Neovisni za Hrvatsku.
Kakav je vaš stav o sporu sa Slovenijom? Neki hrvatski političari, pa čak i oni iz Istre kojih se to najviše tiče, kažu da Hrvatska i nije loše prošla u arbitraži, dapače, da Slovenija nije dobila ništa što je tražila, i da Hrvatska treba nekako prihvatiti presudu Arbitražnog suda, samo da se to nazove drukčijim imenom.
Kao i u svim ostalim problemima, da bi se razriješili moraju se jasno osvijestiti činjenice kako je do njih i došlo. Danas je potpuno jasno da je ulazak u arbitražni sporazum bila jedna vrsta cijene koju je tadašnja vlada vlastitom voljom pristala platiti kako bi Hrvatska ušla u EU. Iz samog sadržaja arbitražnog sporazuma bilo je potpuno jasno da je rješenje koje smo dobili bilo jedno od mogućih, dapače i predvidljivih. Na to je tada upozoravala cijela hrvatska javnost, sjetimo se peticija koje su potpisivane iz krugova stručnjaka za međunarodno pravo ali i ukupne zainteresirane javnosti. Dakle, vlada gospodina Plenkovića je i po svome sastavu i po mentalitetu neka vrsta zakonitog nasljednika vlade Jadranke Kosor. Svi ključni akteri i tada su bili uključeni u te pregovore i od njih se danas očekuje da pronađu rješenje. Naše je stajalište potpuno jasno. Odluka arbitražnog suda ne postoji i o tome je postignuta suglasnost u Hrvatskom saboru. Potrebno je ući u bilateralne pregovore sa slovenskom stranom s jasnim polazištem da nema predaje ni jednog dijela državnog teritorija te da su u vezi s razgraničenjem jedino mjerodavne norme međunarodnog prava. Do tada treba na svim razinama produbljivati hrvatsko-slovenske odnose u nadi da će protekom vremena u slovenskoj politici i javnom životu slabiti utjecaj neokomunističke duboke države koja vješto manipulira protuhrvatskim sentimentima, mimo povijesne logike tisućugodišnjeg hrvatsko-slovenskog beskonfliktnog susjedstva.
Kako gledate na prilično pouzdano savezništvo Dodika i Čovića u BiH?
To, kako ga vi nazivate savezništvo, samo je neka vrsta nadmudrivanja u hrvatsko-bošnjačkim odnosima. Epilog tog savezništva unaprijed je poznat. I to samo dodatno ukazuje da su hrvatsko-bošnjački odnosi izašli izvan kolosijeka zdravog nacionalnog interesa i geopolitičke logike i da su postali plijen trećerazrednih i nesposobnih političara, bez obzira nalazili se oni u Sarajevu ili u Mostaru. Izraz te slabosti je činjenica da je danas regulator hrvatsko-bošnjačkih odnosa Milorad Dodik, izdanak propalih srpskih državno-nacionalnih pretenzija i iluzija koje, pojednostavljeno, imaju za cilj ujedinjenje RS-a sa Srbijom kada „za to dođe vrijeme“, a prevedeno u stvarnost, stvaranje velike Srbije koja bi se nalazila nekoliko desetaka kilometara zračne linije od Zagreba. Problem hrvatsko-bošnjačkih odnosa treba žurno otvoriti i započeti rješavati, bez iluzije da ključnu ulogu Zagreba, Sarajeva i Mostara mogu nadomjestiti Bruxelles, Berlin, Washington, Moskva ili Ankara.
Je li s trenutačnom vladajućom garniturom u Srbiji, dakle Vučićem i Dačićem, nemoguće smiriti hrvatsko-srpske odnose?
Gospodin Vučić je autentični predstavnik srpske državne i političke volje u ovom našem vremenu. On je izbor srpskoga biračkog tijela, o njemu i njegovoj politici u prošlosti i sadašnjosti znamo sve, kao i o mogućim elementima te politike u budućnosti. Ono što nas zanima ili bi nas trebalo zanimati je to što je hrvatska državna politika i, u odnosima prema srpskoj državi, koji su hrvatski državni strategijski i geopolitički interesi na jugoistoku Europe, a o tome kao i o bilo čemu drugome, izvan koordinata bruxelleskoga sunčeva sustava i mantre o stabilnosti, znamo vrlo malo ili ništa.
Malo o privatnosti… Imate li hobi i kakvu glazbu slušate?
Moj cjeloživotni hobi, zaokupljenost poviješću i politikom, na kraju se pretvorio i u moju profesiju. Glazbu slušam zapravo rijetko, tek kada se ponekad nađem u automobilu nasumce birajući radijske postaje između radijskih vijesti. Nemam poseban odabir. Kao učenik i srednjoškolac, imao sam tipične srednjostrujaške glazbene afinitete kao i većina tadašnje zagrebačke mladeži. Posjećivao sam klubove popularne u našem naraštaju potkraj 80-ih i početkom 90-ih, Kulušić i Saloon bili su i moj tadašnji glazbeni odabir.
Kako je bilo na svadbi Velimira Bujanca?
Bujanca poznajem već četvrt stoljeća iako su nam se životni putovi razilazili. Odazvati se prijateljskom pozivu na svadbu stvar je pristojnosti. Bila je to vesela svadba s brojnim najrazličitijim uzvanicima. Činjenica da se o njoj toliko pisalo te da je izazvala toliko zanimanje javnosti pokazuje da je gospodin Bujanec, bez obzira na to tko što o njemu mislio, izrastao u jednog od najvažnijih novinarsko-medijskih fenomena u suvremenoj Hrvatskoj. Uostalom, to mu priznaju i oni koji ga vole i oni koji ga ne vole. No, kao i u politici, tako je i u medijima, ne mogu vas svi voljeti, važno je da vas svi slušaju.
Ima li nade za vas da se vratite u HDZ ode li Plenković?
HDZ je za mene završena priča. U politici ne želim biti statist. Nisam ničiji poslušnik. Svjesno sam stavio na kocku svoju političku sudbinu i spreman sam iz toga preuzeti sve konzekvencije.
Jedan rijetko normalan čovjek koji živi na ovim prostorima. Sve, ali baš sve kaj je rekao stoji. Ali takav u Hrvatskoj politici ne može opstati. Hrvatima je važnija slatka laž nego gorka istina. Kad si spreman čuti gorku istinu, značii da si spreman i zasukati rukave i napraviti nešto za sebe i svojeg bližnjeg (to je država, ja i moj bližnji). Na žalost mi Hrvati smo izdajice bez konkurencije. Čak i glasači HDZ-a, koji misle da glasaju za stranku koja ima određen domoljubni naboj i kojima Plenkoivć i slični šalabajzeri podvaljuju mooda pod bubrege i pričaju im o domoljublju i kršćanstvu, su ustvari izdajice hrvata i hrvatske države i to ne iz razloga što su dozvolili da budu prevareni, nego zato što opravdavaju tu prevaru!