Presuda Ustavnog suda, objavljena ovaj tjedan, o tome je li vjeronauk u školi ustavan ili nije, potaknula je oprečna tumačenja u medijima. Po jednima je Ustavni sud utvrdio da je Crkva odvojena od države i da se vjerska pouka može izbaciti iz škola, dok po drugima presuda pokazuje da je školski vjeronauk i zakonit i koristan.
Riječ je o tužbama dvaju hrvatskih građana koji su od Ustavnog suda zatražili mišljenje o tome ima li mjesta za religijsku djelatnost u javnim školama – smatrajući da bi jedina djelatnost škola trebala biti poučavanje mladeži na temelju znanstvenih činjenica.
Sud je tužbe odbio navodeći 41. članak Ustava koji kaže da su “sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države”, ali i da “u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć” te iste države, ustvrdivši da je u ovlasti Sabora da uvede vjeronauk u škole ako to želi.
Ta je presuda potakla raznolike medijske komentare, ovisno o političkom spektru koji komentatori zastupaju: da Sabor može vjeronauk i ukinuti kako ga je i uveo, a također i da Hrvatska de facto nije sekularna država pa ne može.
Moderne liberalne države, u koje se ubraja i Hrvatska, doista u zakonima ne daju prednost nijednoj religiji. Ta je teorija, međutim, u suprotnosti s praksom iz jednostavnog razloga što su sve europske i američke demokracije nastale u kršćanskim nacijama.
Stoga su naslijedile mnoštvo institucija, običaja, umjetnina i spomenika iz prošlosti u kojoj se nije moglo ni zamisliti da javni prostor ne bi bio kršćanski. No kada se zakoni koji štite građanska i ljudska prava pokrenu protiv religije – a javno mnijenje tome je u svim liberalnim državama sve sklonije iz godine u godinu – pokreće se stroj za uništenje koji se ne može zaustaviti.
U prosincu je u Hrvatskoj relativno neopaženo prošla vijest da je u Nizozemskoj mala stranka građana turskog porijekla spriječila postavljanje murala s kršćanskim sadržajem.
Radilo se o prikazima baroknih slika talijanskog majstora Caravaggia, osmišljenih u svrhu muzejske promidžbe. Iako većini Nizozemaca ti murali ne bi smetali, a nekima bi se čak i svidjeli, bila su dovoljna dva oponenta u gradskom vijeću Utrechta da se pozovu na odvojenost Crkve od države pa da se murali ne stave. Jesu li murali kršćanskog sadržaja?
Slike sv. Jeronima i Krista nedvojbeno su kršćanski. Ako je država odvojena od Crkve, smije li se javnim novcem širiti vjerska propaganda? Zapravo ne smije. Šah-mat. Jedan drugi američki slučaj još nije došao do Hrvatske iako je u SAD-u izazvao veliku pozornost.
U Marylandu se nalazi spomenik poginulim američkim vojnicima iz Drugog svjetskog rata u obliku 12 metara visokog križa. Američka udruga humanista tužila je gradsku upravu zbog toga što javnim novcem financira održavanje vjerskog spomenika. Je li to križ? Je. Je li zemljište javno? Je.
Smije li se to ako je Crkva odvojena od države? Zapravo se ne smije. Iako se čini posve suludo rušiti spomenik poginulim vojnicima, i iako su i republikanci i demokrati za njegovo očuvanje, mlin zakona i političke korektnosti melje neumoljivo. Ako je odvojenost Crkve od države najviša vrednota, onda se svaki most između njih mora odlučno porušiti.
Ako to znači da nećemo javnim novcem financirati izlaganje velikih umjetničkih djela iz prošlosti – pa dobro, nećemo, možemo i bez baroka. Ako to znači da ćemo rušiti spomenike prethodnih naraštaja, samo zato što sadrže vjerska obilježja – čini se da će i za to doći vrijeme.
U Hrvatskoj se dvoje sudaca Ustavnog suda izuzelo iz presude o vjeronauku – Josip Leko i Ingrid Antičević Marinović – ali nisu dali izdvojeno mišljenje pa ne znamo što im je na umu.
U Marylandu se također jedan sudac izuzeo iz presude kojom se nalaže gradu da ukloni križ – smatrao je da zadaća države jest da bdije nad ravnopravnošću, ali da ta ista država pretjeruje u korištenju svoje moći ako počne uklanjati iz javnosti svaki spomen religije ili čak rušiti spomenike bivših naraštaja.
Međutim, kvaka i jest u tome da je sve kršćansko naslijeđe – od glagoljice i UNESCO-vih spomenika na Jadranu do školskog vjeronauka i kirvaja – spomenik prethodnih generacija. Hrvatski Ustav, što nije neočekivano, složen je salomonski: svi su jednaki, ali neki su jednakiji; svi su odvojeni, ali neki su prigrljeni.
Ako Sabor može odlučiti uvesti vjeronauk u škole, on ga doista može i ukinuti. Ako vjeronauk slučajno štite Vatikanski ugovori, pa i oni se mogu raskinuti. U Hrvatskoj je Crkva odvojena od države i samo je dobra volja vlasti da tu odvojenost ne tjera do apsurda – ali možemo zamisliti da na vlast dođe stranka ili koalicija drugačijeg svjetonazora.
Koliko daleko može takva vlada ići, vidimo već i na ta dva jednostavna slučaja u Nizozemskoj i SAD-u. Vlada koja je neprijateljski orijentirana prema vjeri, ili je samo ravnodušna, može sprečavati buduće vjerske aktivnosti pod izlikom čuvanja ravnopravnosti, a može djelovati i retrogradno, rušenjem i uklanjanjem objekata koji imaju vjersko obilježje.
Za to ne treba mnogo: jedan jedini građanin ili građanka koji žele biti ravnopravni i sud koji se drži zakona. Netko može reći da se to u Hrvatskoj nikad neće dogoditi. Taj bi se iznenadio kad bih mu rekao da su još živi ljudi iz doba kada je Nizozemska bila velika kršćanska nacija, sa snažnom Crkvom, s mnogo svećenika, redovnika i misionara, a da se unutar jednog ljudskog vijeka prometnula u avangardu lakih droga i eutanazije.
Aktivist nosi lijes koji simbolizira Hrvatsku
Mentalnoj dresuri i pranju mozga nije mjesto u školi već kritičkom mišljenju koje je sinonim za školu jer ga za razliku od crkve ona i promovira. Crkva pošto promovira vjeru ne naukuje o teoriji evolucije ili gravitacijskim valovima.Zna se stogaa gdje je vjeronauku mjesto.