Marcela Marić (19) ostat će zapamćena kao prva hrvatska skakačica u vodu koja je nastupila na OI. Osvojila je 25. mjesto u skokovima s daske visine tri metra. Do polufinala joj je nedostajalo dvadesetak bodova.
– Ma ja sam i više nego zadovoljna. Nije lagano plasirati se na Igre. Morate biti među prvih 12 na SP-u ili među prvih 30 po bodovima u Svjetskom kupu. Uspjela sam izboriti Igre baš na ovom bazenu u Riju – kaže Marcela.
Vjerojatno tada voda nije bila tako zelena kao sada?
– Nije, uvjeti su bili puno bolji. Bazen je bio čist, a voda je bila plave boje.
Baš kao i njezina cimerica u olimpijskom selu, plivačica Matea Samardžić, u Americi, točnije u Miamiju, Marcela studira psihologiju.
– Matea želi biti klinička, a ja sportska psihologinja – istaknula je.
Zašto Amerika?
– Pa već s 13 godina čula sam da su u Americi sjajni uvjeti za treniranje. Shvatila sam da svi koji odu u SAD jako puno napreduju. Eto, zahvaljujući tamošnjim treninzima izborila sam Igre i postigla osobni rekord po broju bodova. U Americi je moguće uskladiti vrhunske treninge i studiranje.
Roditelji su vjerojatno bili sretni kad ste se odlučili za Ameriku?
– Godinama sam ih na to pripremala. Stalno smo zajedno gledali na internetu koji bi fakultet bio najbolji pa su se naviknuli. Uvjet je bio da im se svaki drugi dan javljam Skypeom. U Americi ima pet jakih sveučilišta na kojima se kvalitetno treniraju skokovi u vodu. Ja sam izabrala najbolji – rekla je Marcela.
Na fakultetu se uglavnom druži s muškima.
– Muški su jednostavni za druženje pa živim sa dva cimera. Jedan je iz Južne Koreje, a drugi iz Tajlanda – rekla je Marcela.
Kako to da živite s cimerima?
– To je sasvim normalno. Svatko ima svoju sobu. Ženske su mi malo previše komplicirane – naglasila je.
A kad dođe vikend u Miamiju?
– Uglavnom samo spavam.
A tulumi u kampusu?
– Na te zabave studenti-sportaši ne idu. Bila sam samo na jednom, ti tulumi bolje izgledaju na filmovima nego u stvarnosti.
Skokovima se bavi već 11 godina.
– Kao mala voljela sam u Petrčanima skakati s mola. Igrom slučaja, kad sam bila u drugom osnovne, u školu je došao Marko Sutlović, kasnije moj prvi trener, i pitao tko se želi baviti skokovima. I tako sam počela s tim sportom.
Pravite li se nekad važni skačući pred prijateljima s mola?
– Sad neću skakati dva-tri tjedna. Prijatelji me često mole da izvedem neki spektakularni skok, ali kažem im da nema šanse.
Koji vam je krajni cilj u tom sportu?
– Medalja na EP-u i finale na idućim Igrama. Nastavim li raditi s trenerom Ablemanom, izbornikom američke reprezentacije, mogla bih to ostvariti – zaključila je Marcela.
>> Srbi se bune zbog poraza Hrvatske, a istu su stvar oni napravili u Pekingu!
nema sta, lijepa slika