Od 205 zemalja sudionica Olimpijskih igara, samo je 56 onih koje u Rio de Janeiru imaju svoju nacionalnu kuću, a među njima je i Hrvatska, jedina od zemalja iz bivše SFRJ. Kad je u pitanju predstavljanje nacionalnih vrijednosti na teritoriju domaćina Igara, najbogatije zemlje nikad ne štede, pa tako SAD, Francuska i Švicarska imaju najraskošnije kuće.
Amerikanci su u taj projekt uložili sedam milijuna eura, Francuzi i Švicarci po tri milijuna, baš kao Rusi. Austrija je iznajmila jednu atraktivnu vilu i to platila dva milijuna eura, dok je Argentina u svoju kuću uložila 1,5 milijuna eura.
Sve su to svote od kojih se šefu marketinga HOO-a i šefu Hrvatske kuće Ranku Ćetkoviću vrti u glavi i koji ima razloga biti ljubomoran i na Slovake i Čehe.
– Slovačka je vlada svom nacionalnom olimpijskom odboru dala milijun eura za organizaciju nacionalne kuće, a češka 1,2 milijuna eura. Nažalost, naša Vlada nema takvih pobuda. Otkako ja vodim ovaj projekt, a to je od Atene 2004., naša Vlada niti jednom nama na račun toga nije ništa dala pa smo to uvijek zaokruživali sponzorski. Tako je i ovaj put kada nas kuća stoji 50 tisuća eura a da nismo dirali novac koji HOO dobiva od igara na sreću.
Tako zbori Ranko, koji je u Brazil doveo Hrvatsku turističku zajednicu, ali i turističke zajednice Zagreba i Dubrovnika, te niz proizvođača vina i suhomesnatih proizvoda koji žele izaći na brazilsko tržište pa su tako tu i Agrolaguna i Feravina, Pisinium i PIK Vrbovec, ali i Zigante tartufi i Karlić tartufi.
Bez obzira u kakvoj se financijskoj krizi Brazil nalazio, svima njima vrlo je zanimljivo tržište od 200 milijuna ljudi. A što je moć mnogoljudnog tržišta jednom sam i sam shvatio kada sam nakon nekoliko propuštenih NBA All-Star Weekenda konačno ugledao dragog američkog kolegu Rolanda Lazenbyja.
– Gospon Lazenby, pa gdje ste vi posljednjih godina? – pitao sam.
– Otišao sam u slobodne novinare i pišem knjige. Gospodar sam svog vremena i nemam stresa od svakodnevnog deadlinea. Evo baš pišem knjigu o Kobeu Bryantu, a poslije ću o Philu Jacksonu.
Tom dragom čovjeku, koji mi je kao mladom novinaru uvijek bio spreman pomoći, nisam ništa rekao, a trebao sam možda ovo:
– Lako je vama pisati knjige i prodavati na tržištu od 300 milijuna ljudi u zemlji takvog standarda. A što da ja radim sa onih 4,3 milijuna koji sve manje kupuju knjige i čitaju? Ma koliko god bila velika zemlja domaćin, gospodarska platforma na poprištu Olimpijskih igara uvijek je zanimljiva. Kako nacionalnom olimpijskom odboru tako i njegovim partnerima. Uostalom, ta gdje bi, osim na specijaliziranim sajmovima, tri naše turističke zajednice dobile priliku da se predstave pred 100 tour operatora kao što je to bio slučaj u hotelu São Francisco (to je baza Hrvatske kuće) u olimpijskom Riju. A o tome Ćetković kaže:
– Koncept je popularan i dobitan. K nama dođu potencijalni partneri, pričaju o mogućoj suradnji, o plasmanu na brazilsko tržište i usput kušaju hrvatske delicije a nakon toga zajednički odlaze na nastupe hrvatskih sportaša. U to ime, osim onih dvije i pol tone promidžbenih materijala, u Rio je doputovalo i 1200 litara Jamničinih proizvoda, ali i 600 butelja vina od dvaju hrvatskih proizvođača.
Inače, Hrvatska je svoju nacionalnu kuću, na ljetnim igrama, dosad imala u Atlanti, Sydneyu, Ateni, Pekingu i Londonu, a najbolja je bila ona u Ateni gdje su HOO-ovi gosti, pa tako i sportaši, imali na raspolaganju veliki prostor s bazenom u dvorištu. Ovaj put riječ je o kongresnom prostoru od 400 metara četvornih.
Brajdić bi pisao knjige, buaahaha, možda o tome kako se pišu hvalospjevi za jedno piće ili kg janjetine?