Moja baba je bila obična baba, a moj deda, običan deda. Jednom davno, živjeli su kao svi obični babe i dede. Putem do obećane slavonske zemlje u teškim i nezgodnim životnim prilikama, iz siromašne Dalmatinske zagore, uspjeli su, sve skupa, skucati, osam razreda pučke škole. Rezultat toga bilo je babino povremeno nametanje kao intelektualnog autoriteta dedi, argumentirajući svoju poziciju s dvije godine grijanja školskih klupa dulje. „Đava te lipi izja da te izija, tko ima više škole?!“ Na to je deda morao popustiti: „Vrag ti sriću odnija da ti odnija“, i udaljiti se poražen i neshvaćen iako mu je pisanje išlo daleko bolje.
Sve donedavno babine čestitke za Božić i Novu godinu, pokoj joj duši, koje su stizale na našu adresu, bile su ispisane malim pisanim slovima, osim, „želi vam Vaša Baba“, istaknuto velikim, kao dvije vite jele u zakržljaloj šumi malih i beznačajnih, nas i blagdana.
Baba i deda nisu znali voziti auto iako su sinov mercedes, kada bi došao ljeti iz Dojča, na dvorištu znali uglancati do samih felgi, pa otvoriti kapiju da se bolje suši, i da susjedi vide, kako se dobro suši. Nisu govorili strane jezike, jednom je došao babin brat s dugogodišnjeg rada u Australiji i, dok su sjedili za dugačkim stolom na kirvaju, a sestra mu sipala juhu u tanjur, brat je rekao: „Please, Zoro, please“, na što je moj deda počeo vikati: „Tri ti boga ćaćina, list, Zoro, list! Up’o mu je u juhu list!“ Nastala je opća babilonska pomutnja.
Baba i deda su se brinuli za svoje unuke, najbolje kako su umjeli i znali, preko zime im ostavljali pidžame ispod odjeće, da se djeca ne prehlade, unosili u njih pretjerane količine žute, s velikim krugovima masti na površini, juhe, zabranjivali im da uličare pred tuđim kućama. Krajnja mjera odgoja bilo je povlačenje za tanku kosu oko ušiju, kada bi slučajno iz ruke ispustili, na beton i u nepovrat, jednog od žutih pilića za žutu juhu.
Međutim, obični baba i deda, imali su još jednu svoju stranu, također, rekla bih, običnu. U zimskim večerima, poslije TV Dnevnika, deda bi iz ladice stola, izvadio svoju bilježnicu na sitne kockice. Nije se nikad privikao pisati kemijskom olovkom, pa je imao onu debelu grafitnu, zidarsku, za koju ne postoji šiljilo, nego se oštri nožem. Onda bi on i baba sjeli za kuhinjski stol, baba više kao intelektualni autoritet i nadzorni odbor, pa pedantno okretali stranice, zbrajali i oduzimali.
Sve u svemu, radilo se o jednoj grobnici sa dva mjesta, naslijeđenom djeliću generacijama cjepkanog šumarka kod Imotskog, kući u kojoj stanuju, i onoj maloj u kojoj su donedavno stanovali skupa sa sinom i snahom. Kad bi neki slučajno prisutan unuk zažmirio na kuhinjskom otomanu, onda bi se pedantno, ali potiho, povelo računa i o drugome. Dakle, ne samo o vlastitoj imovini, nego onoj od snahinih (to je posebno intrigantna stavka, imovina svojte, kako su samo tamo mogli kupiti grobnicu, odakle njima ti novci?!), kome će se što ostaviti, dati ili potražiti, hoće li sin u Dojču ikad uspjet zapisat štogod na svoje ime, osim mercedesa, pa sve do švalera u daljoj rodbini i financijskih posljedica na iste.
Tako sam sve ove godine živjela u uvjerenju da su to obični baba i deda, ali vidiš vraga, očito je to samo moja zabluda, ti stari, nepismeni ljudi sposobni su bili za svašta pa i vodit knjige i račune, drugi o tome blage veze nemaju. Doduše, živjela sam donedavno i u uvjerenju da Radimir Čačić zarađuje više od mene, sve dok nisam čula u onom svjedočenju da mu je mjesečni prihod 5000 kuna, đava ga lipi izija da ga izija, vidiš zemlje znanja i blagostanja! Sa svojim dugogodišnjim radom i iskustvom, trebalo bi čovjeku ipak osigurati nešto veću naknadu, pa toliko imaju i uče (nakon državnog). Da se vratim nemoćnoj starčadi.
Babi Karmeli i Nonotu Ivi, puncima optuženog bivšeg premijera, nikad ništa nije bilo sumnjivo. Vražji zet je obigravao oko pognutog Nonota koji nije pitao na što stavlja križić (ispričavam se, možda nepravedno uspoređujem čovjeka sa prethodnim dedom, ali mi se kao jedino logično rješenje nameće da je Nono sirot bio potpuno nepismen) dok je zet pjevušio u sebi, susprežući osmijeh: „O Nono, Nono, Nono, dobri moj Nono, sve manje ljudi znam ća nalik su na te…“ Pokušavam zamisliti te razgovore, kako su izgledali:
E, stari, aj daj mi osobnu?
A šta će ti?
Ma ono, svoju sam negdje zametnuo, pa ak’ me policija zaustavi kad se budem vraćao kasno doma…
Aha, aha, evo sad ću.
(e, stari kako ga nasjedaš…)
Staraaaa, di mi je osobna, đava te lipi izja da te izija, triba malom!
A otkud ja znan, vrag ti sriću odnija da ti odnija, niko u ovoj kući ništa brez mene ne mere!
I samo tu još nešto potpiši, o, dobri moj Nono?!
A šta sad i to?!
Ma nešto za promjenu ulja na autu… Ne brini…
Kunem se, već danima razmišljam o tome i prijeti mi potpuno pomračenje uma. Ovo svakako nije moguć scenarij, ali za vlastitu psihičku stabilnost, kao i ovoga društva, valjalo bi saznati pravi. Baba Karmela koja nam se hoće predstaviti kao obična dalmatinska baba, potpuno promašuje, ako je itko ikada u obitelji imao jednu takvu, a i ako nije, znat će zašto.
O n e s v e z n a j u.
Jedino, od svega što sam pročitala od izjava te žene, mogu povjerovati u onu, nakon što njezin zet kupi grobnicu u Zagrebu, da mu zdravorazumski postavi pitanje: „A ko će ti, sinko, ka Dalmatincu, doći u Zagreb na sprovod?!“
Eee, tako priča dalmatinska baba, ako ne i neka šira baba. Zet je na to dodao, ako je za vjerovati novinama: „A šta je 100 000 eura?“, nakon toga, veza se prekinula.
Veze se prekidaju i za manje, jednostanični organizam sa svojim životnim iskustvom, to bi mogao potvrditi, a prefrigane, prosječno inteligentne, prosječno pohlepne i prosječno pismene babe i dede, kojima se bogatstvo gomila preko noći, pa starost i pripadajuću bezazlenost uzimaju kao olakotnu okolnost, trebalo bi posramiti gdje god se može.
Nemaju oni crne maske na glavama, ni ilegalno oružje u gepeku, nisu pripadnici podzemlja (bar ne još), nemaju čak ni prekršajnu prijavu u prometu, oni su tek mali, maloumni, obični babe i dede, spremni na velike pothvate.
Obični i najstrašniji.
Otvori KEKS Pay
Uostalo šta ako je sve laž i izmišljotina ucijenjenih svjedoka šta su mogli znati familija da se tako sudi podmuklo bez dokaza zasada ???