Za koji dan znat će se tko se sve natjecao za novog glavnog ravnatelja
HRT-a. Šanse glavnih kandidata već su procijenjene, uglavnom
prema potpori političara. O programu koji bi trebao biti presudan u tom
izboru - ni riječi. Najviše zato što je
radoznalost za novog direktora isključivo politička. Nitko i ne misli
da bi javna televizija trebala biti nešto drugo a ne ono
što takva radoznalost podrazumijeva.
Osim tom političkom, sudbina HTV-a zapečaćena je još jednom
dimenzijom - komercijalnom. Sve novine koje prate programe hrvatskih
televizija više HTV ne razlikuju od Nove TV i RTL-a, te
njezinu uspješnost ocjenjuju po gledanosti emisija,
što će reći po zaradi novca od reklama. Taj kriterij
prihvaćen je i na samom HTV-u. Dvojbeno je, dakle, što je to
još na njemu ostalo zbog čega gledatelji po sili zakona
moraju plaćati pretplatu. Ako goleme zarade nekih urednika i voditelja,
baš zato što su goleme, izražavaju njihovu
komercijalnu vrijednost, zašto bi im se te zarade
isplaćivale i novcem ptretplatnika, kad HRT taj novac ne dobiva kao
komercijalni medij. Uostalom, zašto bi činjenica da netko u
stanu ima televizor bila dovoljna da plaća pristojbu HRT-u?
To financijsko nasilje nad stanovništvom odgovara političkom
nasillju HTV-a nad gledateljstvom. U političkim emisijama u odgovorima
na “referendumsko” pitanje uglavnom od 70 do čak 90
posto gledatelja ima stavove suprotne stavovima voditelja i većine
sudionika tih razgovora, to jest stavovima same Televizije. Kakva je to
“javna televizija” koja je suprotstavljena golemoj
većini vlastite javnosti!? I to istoj onoj većini od koje prisilino
ubire pretplatu!
Obrazovne, kulturne i druge sadržaje koji bi tu pretplatu opravdavali
zbog posebne javne uloge i društvene korisnosti toga medija,
HTV je gotovo posve ukinuo. Pitanje o tome što i čemu HTV
uči i kako odgaja naciju toliko je “staromodno” da
ga više nitko i ne postavlja. Ono političare koji su
najviše zainteresirani za to tko će biti novi glavni
ravnatelj HRT-a nikad nije ni zanimalo.
Prizemnost zabave, očaj humora, dramski program sveden na sapunice,
izrazita lijevo-liberalna orijentacija gotovo svih urednika i novinara
iz prvih redova informativno-političkog programa, izbor gostiju u
razgovornim emisijama kao da nismo izišli iz Jugoslavije,
isti takav izbor filmova, krivotvorine o Domovinskom ratu,
marginalizacija nepoćudnih urednika i novinara, ignoriranje događaja i
ličnosti s domoljubnim predznakom - sve će se to nastaviti i s novim
ravnateljem i njegovom ekipom. Jer, od HTV-a kao kulturnog i
obrazovnog medija se odustalo, presudna je komercijalna utrka s drugim
televizijama, a uravnoteživanje političkih poruka prema stvarnom stanju
u zemlji lijevo-liberalni milje i EU dočekali bi na nož kao
gušenje “slobode medija”.
Za kraj jedna znakovita činjenica. Preklani je u Hrvatskoj
izišla knjiga “Tajna povijest” Joela
Levyja u kojoj se papu Ivana Pavla II. sotonizira kao pripadnika
“dugog niza tajnih desničarskih zavjerenika” koji
je “promicao koristoljubivu desničarsku politiku i
zataškavao tragove ubijajući svakoga tko im stane na put, od
bankara i sudaca do premijera i papa”. Izdavač je Naklada
Ljevak, koja sustavno tiska protukatoličke knjige, a vlasnik joj je i
direktor Zdenko Ljevak, predsjednik Vijeća HRT-a, koje bira ravnatelja
te kuće. Voditelji nekih HTV-ovih emisija - što je
primijetio i “buntovni” Denis Latin -
rado ugošćuju urednike Naklade Ljevak koji besplatno
reklamiraju knjige o ubojici Ivanu Pavlu Drugom i slične. Tko je,
dakle, u najkatoličkijoj zemlji u Europi od Ljevaka pozvaniji da vodi
izbor novog glavnog ravnatelja HRT-a!?
Rodoljubno zanovijetanje
