Upitan, kao i bezbroj puta do sada što misli o ovome ili onome,
predsjednik Mesić je novinarima, uvijek jednako upornima u postavljanju
takvih pitanja, kazao što misli i o akciji Indeks. Akciju toga kodnog
imena ilustrirao je vicom, rekavši kako se priča da je Indeks “počeo
maestralno”.
Kao poznati vicmaher predsjednik je očito aludirao na prethodnicu
Indeksa, na sličnu, no nešto manje javno uprizorenu akciju Maestro. U
predsjednikovoj je šali, uz njegovu poslovičnu duhovitost, izgleda
prisutna i određena opća nevjerica – da bi i s Indeksom moglo biti kao
i s Maestrom, tj. puno vike ni za što.
Uz puno političke parade i iznova pobuđenih pučkih očekivanja, od
početka je Indeksa prisutna i stalna nevjerica. Vlast samoj sebi udara
talambase, oporba akciji traži falinge, a tzv. obični ljudi promatraju
što se događa i nagađaju što bi moglo biti. I uglavnom su skeptični.
Razlozi sumnjičavosti su u iskustvu. Pod istim radnim naslovom: “borba
protiv korupcije”, donedavno smo gledali uprizorenja predstava
“Maestro”, “Gruntovnica” i “Dr. Šimić”, a sada gledamo i “Indeks”.
Ozbiljni komadi ili puke “sapunjare”? Svi su ti naslovi najavljivani
kao početak iskorjenjivanja korupcije u državi i društvu, kao uvjet
“zdravog društva”, da bi vrlo brzo bile svedene na učinak akcije
iskorjenjivanja ambrozije na ukupno zdravlje stanovništva. Kako poslije
spomenutih policijskih akcija ni zdravlje države ni društva nije
vidljivo zdravije, logično je da su ljudi sumnjičavi i prema
sumnjičenjima, hapšenjima i ispitivanjima profesora po fakultetima.
Poslije kraha najvećeg predizbornog obećanja koalicijske vlasti da će
provesti “reviziju privatizacije i pretvorbe”, sva se slična obećanja
dočekuju sa sumnjom. Tada je za takvo obećanje postojalo gotovo idealno
opće raspoloženje. Nacionalni konsenzus, valjda jednak referendumskom
“za” o samostalnosti Hrvatske. Vlast je proigrala i svoje obećanje i
povjerenje dobiveno (i) zbog toga obećanja. I tu povijesnu priliku.
Da je tadašnja vlast bila manje kolebljiva, da je provela što je
obećala, a što se zdušno očekivalo, moralno bi zdravlje nacije sigurno
bilo bolje nego što jest, a Hrvatski bi danas bila vedrija zemlja. Da
je tada nekadašnji grabež doveden u pitanje, da su hrvatski skorojevići
koji su se nezakonito nahapali, tada dospjeli pred sudove, hrvatsko bi
društvo dobilo kolektivnu zadovoljštinu, a i svaki bi, takvim
skorojevićima sličan lupež strahovao hoće li se i njemu dogoditi isto.
Nakon što je proigrana i upropaštena ta presudna i povijesna prilika,
namnožile su se samo frustracije. Pa se svaka najava nečeg sličnog
dočekivala, i dočekuje se, s nevjericom, sumnjom, ili ironijom i
podsmijehom.
Poslije “vijanja korupcije” u gruntovnici, privatizacijskom fondu i
zdravstvu, sada je na red došlo i visoko školstvo. Do sada od takvih
“vijanja” zapravo i nije bilo ništa. Zato i vlada uvjerenje da je sve
to tek farsa. Taj je već postojeći dojam sada još i pojačan:
prisutnošću novinara pri privođenje nekih osumnjičenih, i hvalom
izvršne vlasti samoj sebi zbog svega, kao i do kraja neuspjelim
prikrivanjem da je znala što rade sudovi i policija.
Sasvim je očekivano, gotovo prirodno, da se takve sumnje množe, da se s
rezervom gleda i na mogući rasplet i ishod policijskog pohoda na
fakultete i zvonjavu na vratima profesorskih stanova.
Ako policija nekome na vratima zvoni u pet ujutro, a tu se “slučajno
nađu” i novinari koji, još bunovnu i s policijom pred vratima
zaprepaštenu osobu slikaju, onda to pojačava i prijašnje dojmove i
pobuđuje nove sumnje. Pa i u nemiješanje izvršne vlasti u samostalnost
policije. Što nakon toga, i svega već viđenog, može i ostati osim
skepse i ironije?
BIJEDA POLITIKE
Otvori KEKS Pay
