Loši higijenski uvjeti, slaba prehrana i teški rad bili su surova svakodnevica Dalmacije u prvoj polovici prošlog stoljeća. Gdje je doktor bio rijetkost i luksuz, preživljavanje je ovisilo o mudrosti prenošenoj s koljena na koljeno. Ta tiha, nepisana znanja činila su temelj kućne ljekarne. Bolesti su se dijelile na one od kojih se umire, smatrane Božjom voljom, i one koje se mogu liječiti. Za sve od grlobolje do opeklina, lijek se tražio u prirodi koja je, unatoč kamenu, nudila izobilje bilja. Zaliha sušenih trava i ulja bila je dragocjenija od imetka.
Među biljkama koje su činile okosnicu narodne medicine, kadulja je nosila titulu kraljice, često nazivana i "spasiteljicom". Njezina primjena bila je toliko raširena da je svaka domaćica uzgajala grm uz kuću. Najpoznatija je bila njezina uloga u liječenju dišnih tegoba. Čaj od suhih listova, mlak i gorkast, koristio se za grgljanje upaljenog grla i krajnika, djelujući antiseptički i smirujući bol. Suhi listovi kuhani u mlijeku služili su kao provjereni napitak protiv upornog, suhog kašlja. No, njezina moć tu nije stala. Čaj od kadulje pio se za smirivanje probavnih smetnji, a listovi potopljeni u lozovaču s medom stvarali su ljekovitu travaricu koja je grijala tijelo i čuvala zdravlje zimi.
Kada bi sunce dosegnulo vrhunac, oko blagdana svetog Ivana Krstitelja, žene bi odlazile u polja brati gospinu travu. Njezini zlatnožuti cvjetovi, koji pri gnječenju ispuštaju crveni sok, bili su sirovina za najcjenjeniji pripravak kućne ljekarne - kantarionovo ulje. Proces je bio ritual: svježi cvjetovi potapali su se u staklenku s maslinovim uljem te ostavljali na suncu četrdesetak dana dok ulje ne poprimi intenzivnu, crvenu boju. To ulje bilo je prvi lijek za opekline od sunca, rane, ogrebotine i hemeroide. Protuupalnim svojstvima ubrzavalo je zacjeljivanje. Ponekad se uzimalo i oralno, kap po kap, za želučane tegobe, dok se čaj pio za smirenje živaca i miran san, što potvrđuju i suvremena znanstvena istraživanja o njegovu blagotvornom djelovanju.
Uz suhozide i na kamenjaru raste smilje, biljka čiji cvjetovi nikada ne venu, zbog čega nosi nadimak "besmrtna". Ta vječnost simbolizirala je njezinu glavnu ulogu u narodnoj medicini – obnovu kože. I od smilja se najčešće radio macerat, uljni pripravak koji su bake radile potapanjem svježih, mirisnih cvjetova u maslinovo ulje. To dragocjeno ulje koristilo se za njegu oštećene kože, ublažavanje ožiljaka, modrica i upala poput ekcema. Vjerovalo se da "briše" tragove ozljeda, vraćajući koži mekoću. Iako je danas najpoznatije u kozmetici, u prošlosti je čaj od suhih cvjetova služio kao lijek za čišćenje jetre, poticanje rada žuči i ublažavanje probavnih smetnji.
Otvori KEKS Pay
