Što čovjek vidi, osjeća i o čemu razmišlja kada se njegov život približava kraju? Je li istina da nam se u posljednjim trenucima pred očima odvija cijeli život ili tada razmišljamo o nečemu sasvim drugom? Catherine Duncan, duhovna savjetnica koja je tijekom svojeg rada bila uz tisuće ljudi na samrti, otkrila je sedam rečenica koje je, prema vlastitom iskustvu, najčešće slušala od umirućih. Njezina svjedočanstva izazvala su veliku pozornost na društvenim mrežama, a zajedničko im je nešto što mnoge može iznenaditi: umjesto straha, u njima se često pojavljuju mir, ljubav i osjećaj da ih netko čeka, prenosi Unilad.
Duncan je svoja iskustva podijelila u videu na TikToku, koji je prikupio više od 37 tisuća oznaka sviđanja. Kako tvrdi, među ljudima kojima je pružala duhovnu podršku u posljednjim danima života primijetila je određene obrasce. 'Govore o voljenima koji ih čekaju s druge strane, o putovanju koje tek počinje i o ljepoti koja je nevidljiva živima', opisala je. Duncan osobno vjeruje da smrt nije konačan završetak, nego prijelaz u drukčiji oblik postojanja. Ovo je sedam rečenica koje je, prema vlastitim riječima, posebno često čula.
@catherineduncanmabcc I’ve sat with thousands of people in their final days, and their words have changed how I understand death. Again and again, they spoke of loved ones waiting, of journeys, of beauty I couldn’t see. I don’t think it’s the end. I think it’s a doorway. 🕊️ Have you heard something like this from someone you loved? Share it below.
♬ original sound - Catherine Duncan
'Moja majka je ovdje. Cijelo jutro sjedi pokraj mene.' Jedno od iskustava koje Duncan opisuje jest osjećaj prisutnosti preminulih članova obitelji. Ljudi na samrti ponekad govore da vide majku, oca ili druge voljene osobe koje su odavno umrle. Prema njezinim riječima, takvi prizori često ih ne plaše. Naprotiv, mogu im pružiti utjehu i osjećaj sigurnosti. Iako se takva iskustva u duhovnim tumačenjima povezuju sa susretima s preminulima, njihova priroda nije znanstveno razjašnjena. Na percepciju u završnoj fazi života mogu utjecati i promjene u radu mozga, lijekovi te zdravstveno stanje.
'Moram pronaći cipele, idem na put.' Još jedna neobična rečenica koju je Duncan više puta čula odnosi se na pripreme za putovanje. Neki umirući govore da moraju pronaći cipele, spremiti stvari ili nekamo krenuti, iako zapravo ne napuštaju svoj krevet. Duncan takve izjave doživljava kao znak da ljudi smrt ne osjećaju nužno kao završetak, nego kao odlazak. Putovanje, prema njezinu tumačenju, postaje simbol prijelaza iz poznatog svijeta u nešto nepoznato.
'Tako je lijepo. Zar i ti to ne vidiš?' Pojedini ljudi u posljednjim danima života opisuju prizore koje osobe oko njih ne mogu vidjeti. Govore o neobičnoj ljepoti, svjetlosti ili mjestima koja im izazivaju osjećaj mira i divljenja. 'Ja to nisam mogla vidjeti. Ali mogla sam vidjeti njihovo lice. I to mi je bilo dovoljno', prisjetila se Duncan. Upravo su takvi trenuci, kaže, ostavili snažan dojam na nju jer su osobe koje su ih proživljavale djelovale spokojno.
'Ne brini, ne idem daleko.' Ovu je rečenicu, tvrdi Duncan, čula toliko puta da ih više ne može ni izbrojiti. Umirući je ponekad izgovaraju svojim bližnjima, pokušavajući ih utješiti u trenucima kada je rastanak neizbježan. Duncan smatra da takve riječi odražavaju osjećaj da povezanost s voljenima ne prestaje smrću. Za obitelj, bez obzira na osobna vjerovanja, one mogu biti posebno dragocjena uspomena na posljednje zajedničke trenutke.
'Čekaju me. Sada je sve u redu.' Prema iskustvu duhovne savjetnice, neki ljudi pred kraj života počinju govoriti da ih netko čeka i da su spremni krenuti. Duncan primjećuje da se u takvim trenucima strah ponekad povlači, a zamjenjuju ga prihvaćanje i mir. Opisuje to kao postupnu promjenu u kojoj osoba prestaje pružati otpor onome što dolazi i počinje prihvaćati vlastiti odlazak.
'Čujem glazbu.' Neobični doživljaji pred kraj života nisu uvijek povezani s vidom. Duncan tvrdi da su joj neki umirući govorili kako čuju glazbu koju nitko drugi u prostoriji ne može čuti. Ponekad su je opisivali kao nježnu, umirujuću melodiju koja im donosi osjećaj ugode. Takva subjektivna iskustva mogu imati različita objašnjenja, a sama po sebi ne potvrđuju da glazba dolazi iz nekog drugog svijeta.
Što vaša omiljena boja govori o vašoj osobnosti? Pronađite se među ovih 9 nijansi
'Tata kaže da je vrijeme.' Posljednja rečenica koju Duncan izdvaja također je povezana s preminulim članovima obitelji. Prema njezinu iskustvu, neki ljudi govore da im je pokojni roditelj ili druga bliska osoba poručila kako je došlo vrijeme za odlazak. Duncan takve izjave doživljava kao svojevrsno dopuštenje za rastanak, osobito kod ljudi koji se teško odvajaju od svojih najmilijih.
Što ljudi najviše žale na kraju života? Osim neobičnih iskustava koja opisuje Catherine Duncan, stručnjaci koji rade s teško bolesnim ljudima često govore i o životnim odlukama zbog kojih osobe na samrti osjećaju žaljenje. Američka liječnica Shoshana Ungerleider, koja se bavi i pitanjima skrbi na kraju života, za CNBC Make It izdvojila je nekoliko čestih žaljenja svojih pacijenata. Među njima su nedovoljno vremena provedenog s voljenima, pretjerana posvećenost poslu te propuštene prilike za uživanje u životu. Takva svjedočanstva podsjećaju da se, kada se život približi kraju, čovjekove misli često vraćaju odnosima, ljubavi i trenucima koje je dijelio s drugima.
Ne možemo sa sigurnošću znati što se događa u svijesti svakoga čovjeka tijekom umiranja, niti su iskustva koja Duncan opisuje univerzalna. No njezine priče otvaraju pitanje koje nadilazi vjeru i znanost: što nam je u životu doista najvažnije i hoćemo li to prepoznati na vrijeme, dok još imamo priliku nešto promijeniti?
Otvori KEKS Pay
