Zanimljiv je život Hrvoja Rupčića. Najprije je s Cubismom u učmale hrvatske gradske sredine donio glazbu na koju rijetki neće reagirati, njegova afrocubana brzo je i bespovratno zarazila domaće noćne klubove. Da bi nakon mnogo godina u kubanskoj glazbi pronašao jedan novi život – otkrivanje nepoznatog kroz putovanja. Za razgovor s takvim čovjekom nije potreban poseban razlog. Krenimo redom, živi li još Hrvoje Rupčić glazbeni život?
– Stalno se svira, imam hrpu koncerata s Cubismom, s Gibonnijem dosta sviram, pa onda puno varijanti jazza. Zovu me i u Ljubljanu u Big Band, dosta radim i s Božom Vrećom. Manje se o nama piše, a mi smo za to krivi, ili zaslužni, kako god hoćemo to postaviti. Jednostavno, nismo već dugo ništa novo studijski izdali. Preko ljeta imamo puno koncerata, u ostatku godine nešto manje, ali profilirali smo si svih ovih godina publiku. Meni odgovara da ne radimo kao prije deset ili 15 godina, sada je toga upola manje. A ja sam se zaželio i nečega drugoga. I sada se još dogodio i ovaj jedan pomak gdje sam uz glazbenika postao i putopisac, pa tako, otkada je prije mjesec dana izašla knjiga, imam pozive na dvadesetak mjesta da održim predavanja i promociju knjige. Uspjeh je da mogu raditi ono što volim i želim, a da mogu biti kreativan i od toga živjeti – kaže frontman Cubisma.
Je li onda kubanska glazba u nas bila samo trend?
– Pa bio je to trend! Ona je narasla u odnosu na ono što je bila prije svog prepoznavanja 90-ih godina i ima ljudi koji tu glazbu vole, postala je na neki način dio mainstreama, ali u svojim koritima, nije to više preplavljeno kao nekada. Ali sasvim dovoljno da jedan bend kao Cubismo koji voli i njeguje tu jednu afrocubanu na jedan specifičan i delikatan način s utjecajima i glazbe s ovih prostora može egzistirati – govori, potvrđujući kako kubanska glazba u nas ima jedan čvrst i neizbrisiv status.
Preokret u glavi
Što se onda dogodilo da je prepoznatljivi glazbenik okrenuo priču, postao putopiscem.
– U jednom se trenutku dogodio veliki preokret kod mene. Deset do 15 godina bio je to intenzivan klasični raskalašeni glazbenički život. Da bih nakon deset-petnaest godina shvatio da sam prošao cijelu Hrvatsku, regiju, nešto i Europe, a da nemam pojma ni gdje sam bio, kako se zovu gradovi i mjesta u kojima sam bio, ništa nisam vidio. I cijela ta količina buke, galame, koncerata, cijela ta količina ljudi koje upoznaš, od svega sam se zamorio. I odjednom sam počeo percipirati prirodu. Sjećam se, vraćali smo se s jedne turneje po Dalmaciji, po Jadranskoj magistrali, s jedne je strane bilo more, a s druge Velebit, a onda je kolega rekao kako je prošli tjedan planinario gore. Po Velebitu. A on je to tako jednostavno opisao, kao šetnju do vrha i natrag, onako kao da se radi o nekim freakovima. I tako sam i ja počeo opet putovati...
Jedno je putovati, a drugo o tome pisati.
– Želio sam se putopisima baviti već jako dugo. Na put u Maroko nosio sam GoPro kameru, profesionalni aparat, stereo mikrofon za snimanje kako bih napravio dokumentarac, no na pola puta odustao bih od toga jer bi me put jednostavno preuzeo. Vremenom sam na tim putovanjima brusio svoja iskustva u pisanju i dobivao sve veći feedback od ljudi na društvenim mrežama kojima se svidjelo to što sam zapisivao. I tako sam na Himalaji prvi put, što zbog nesanice, što zbog koječega drugog uspio izvući zapise od prvog do zadnjeg dana i to se ljudima jako svidjelo. Vedran Mlikota i Stipe Božić uvjerili su me da je to vrijedno knjige – objašnjava.
Zašto baš Himalaja, nije li se možda moglo početi s nečim lakšim. Je li to baš bio najveći izazov do sada, vjerujemo da je Himalaja.
– Nije Himalaja jedina planina. Imate sjajnih planina i tu po Hrvatskoj. Pa po Velebitu se moram penjati barem dva do tri puta godišnje i u planinarskim skloništima odspavati sam samcat, provesti tamo po tri ili četiri dana. Jer to je predivna i unikatna planina, s jedne strane gledaš Liku, a s druge more, diviš se krškom reljefu, to je jedno ludilo. No, Himalaja je nešto posebno, to je ta jedna prirodna ljepota, netaknuta priroda od tisuća i tisuća četvornih kilometara, gdje doista imaš osjećaj da si u izravnom dodiru s Bogom, s nekakvim silama. Od deset najviših svjetskih vrhova sedam ih je na Himalaji. Te antene od osam tisuća metara kao da primaju vibracije iz svemira, sve izgleda maksimalno posloženo, u najboljem redu, vrlo duhovno. Sve je to povezano s prirodom koja je nevjerojatna ljepota s jedne strane, s druge nevjerojatna surovost. Nije uopće poanta popeti se na vrh, to svi pokušavaju jer to je neka borba sa sobom. Ne, treba doživjeti Himalaju jer to su šetnje po deset ili dvanaest sati kroz prirodu, što je nešto što mora promijeniti prirodu svakog čovjeka. Onog trena kad sletiš u Luklu, a to je na 2800 metara nadmorske visine, zadnji asfalt koji ćeš vidjeti, zadnji kotači koje ćeš vidjeti, taj avion koji te doveo je i zadnji stroj koji te doveo. Dalje nema ničega osim nogu, hrane i prirode sljedećih mjesec dana. Sve se svodi na manje – hrana, voda, potrebe, ali si s druge strane ispunjen – kaže Rupčić, nastavljajući kako je uspon na Mera Peak, na 6476 metara, koji su izveli jedan od najtežih treking uspona.
– Tu nema alpinizma, nema vertikala, nema opasnosti da padnete niz liticu, najveća je opasnost od visinske bolesti koja može biti smrtno opasna, nedostatak zraka, propadanje kroz led i takve stvari. No to nisu veće opasnosti od gustog prometa u velegradu. Na kraju u tim usponima pobjeđuješ sebe. Puno je opasnije hodati po Velebitu. S druge strane, planina je surova, čovjek tamo mora otići spreman. Ja jesam malo blesav pa poštujem sva pravila osim prvog, a prvo je – nemoj otići u planinu sam! Možete uganuti nogu, ugrize vas poskok, nema signala, različite su opasnosti. No ljepota koju doživljavaš nadoknađuje te opasnosti. Ako se držite tog prvog pravila, te su opasnosti bitno manje. Pa na kraju, dobio sam informaciju da je planinar umro od ugriza poskoka. Zašto onda idem sam? Pa zato što je moje radno vrijeme većinom u neskladu s radnim vremenom većine ljudi. Većina moje ekipe planinara za penjanje iskorištava vikende, a ja to najčešće ne mogu jer moji su slobodni dani u tjednu. Tako sam prije sedam-osam godina otišao sam da vidim kako će to biti. I shvatio da mi strašno paše to vrijeme provedeno sam sa sobom. Mogu cijeli dan razgovarati s nekim tko me razumije.
Najsigurnija zemlja
Koja je druga velika destinacija o kojoj vrijedi reći nekoliko riječi?
– Svih 15 dana koje sam nedavno proveo u Iranu vodio sam dnevnik. Nigdje se u životu nisam osjećao toliko dobrodošlim kao u toj zemlji. A proputovao sam svijeta. Ne znam kako bih opisao tu blagost i gostoljubivost. Toliko sam fasciniran tim ljudima da sada na ranu jesen planiram, iako to nisam namjeravao, još jedno putovanje tamo, ali od mjesec dana, istražiti puno detaljnije tu zemlju i napisati perzijski, odnosno iranski dnevnik. Ta zemlja zaslužuje demistifikaciju. Nema zemlje na svijetu o kojoj postoje oprečnija i krivlja mišljenja. Nekoliko me ljudi podržalo kad sam krenuo u Iran, ali većina mi je govorila da nisam normalan. A to je doista najsigurnija zemlja u kojoj sam ja ikada bio. Tamo se nosi samo gotovina, iako bankomata ima puno. No, oni su pod sankcijama pa to baš i ne funkcionira. Jedan prijatelj koji je bio tamo rekao mi je da se ne brinem jer mi je tamo novac sigurniji od bilo koje banke u svijetu. Zaista je tako, ako zaboraviš torbu ili čak novac, oni za tobom trče kako bi ti to vratili. Toliko druženja, poziva na večere, da prespavaš kod njih, zaista me to oduševilo. S druge strane, njih malo muči politika, nisu baš najsretniji s time što se dogodilo, sve te revolucije, islamska, pa postavljanje Americi lojalnog predsjednika. No znamo kako je to, reakcija pa kontrareakcija. Nije tajna da Amerika želi destabilizirati Iran zbog nafte. Oni nafte imaju strahovito puno, litra goriva ondje košta 60 lipa. Prijevoz je praktično besplatan, podzemna željeznica je fenomenalna, možda i bolja od londonske, za 20 minuta prolaziš s kraja na kraj 16-milijunskog grada, autobusi kakve mi nemamo ni u primisli, karta je za 500 kilometara nekih 20 kuna. Normalno da su glavna poanta cijele krize naftna polja. Ono što je kod Iranaca dobro je to što su svjesni toga što se dogodilo sa svim zemljama koje su “oslobađane” od zapadnih demokrata. Nadam se da će izbjeći taj scenarij, nadam se da će svoju vlast promijeniti na malo pametniji način nego što je to bilo u drugim zemljama. Jer, to je zemlja nevjerojatne kulture. Kada dođete u Isfahan, koji nazivaju Rimom Istoka, ne možete ne biti fascinirani. To je jedini put da sam šetao četiri tisuće godina starim gradom sagrađenim u pustinji od blata, po dvorcu starom šest tisuća godina. Samo šetajući osjećaš tu duboku kulturu. K tome, oni su Perzijci, nisu Arapi, to je velika razlika, a uz to je Iran kolijevka civilizacije. Sve je to doista drukčije od onoga što ljudi percipiraju.
Ipak, ne može baš sve o Iranu biti krivo. Ta je zemlja već dugo pod sankcijama.
– Sankcije su ih dosta pogodile. Iako je u gradovima život vrlo sličan našem, što se tiče automobila, stanovanja, hrane, vrlo je to blisko, tu smo negdje. Ogromna je to zemlja, čini mi se da je usporedba kao dvije Francuske, ima 75 milijuna ljudi. Gradovi su kao oaze u pustinji, sve ostalo su zapravo dvije pustinje. Putujući iz grada u grad, putuješ kroz pustinju. Ali ima još više od milijun ljudi koji žive nomadskim životom. Zemlja je to suprotnosti, modernih gradova i povratka u prošlost, kao u doba Puta svile, karavana i deva.
Koliko utjecaja na život u Iranu ima religija, je li doista ograničavajući faktor?
– S jedne strane imaju vrlo striktna pravila. Ljudi potpuno pogrešno percipiraju, recimo, odijevanje. Ne sjećam se da sam vidio više od pet ili deset žena koje su bile pokrivene tako da im se samo oči vide. Ono što moraju jest nositi maramu i to je jedino što je doista obavezno. Ali često ih nose više kao modni dodatak, sve to izgleda zapravo vrlo europski. Ali su vrlo rigorozni oko nekih stvari. Alkohol ne dolazi u obzir, za konzumaciju je kazna 80 udaraca bičem. Vrlo je teško uspostaviti kontakt između žene i muškarca, postoji ta moralna policija koja ide gradom i kontrolira jesu li muško i žensko koji hodaju ulicom u krvnom srodstvu ili barem zaručeni. Nema druženja muškaraca i žena, žene ne smiju plesati ili pjevati ispred muškaraca, pa se onda zabave održavaju kod kuće, iza zastora na prozorima. I tada se pušta zapadna glazba, cure su u minicama ili tajicama, našminkane isto kao i kod nas, zabavlja se i pleše, zna biti alkohola. Ali ako vas netko prijavi, svi idu u pritvor. Ono što je mene malo osupnulo je to da žene ne smiju pjevati ispred muškaraca! Žao mi je što s prijateljem na kraju nisam otišao na jedan njihov pop-rock koncert gdje sam mislio da se tamo svi mogu družiti. Ali ne, dvorana je podijeljena po pola, s jedne strane su muškarci, a s druge strane žene.
Očito je kako voli drukčije i neobičnije destinacije, što još želi posjetiti.
– Jako volim Treći svijet sa svime što to znači. Kada se nađem u tim zemljama, osjećam se kao doma. Latinska Amerika, Afrika, Azija, arapske zemlje, sve što je oslobođeno tog modernog društva. Jedno od ljepših putovanja bilo mi je kada sam preko cijele Španjolske otišao u Maroko preko Gibraltara, pa preko Atlasa prošao Alžirom do Zapadne Sahare. Volim pustinje, prošao sam ih u Maroku, Egiptu, Tunisu, sada po Iranu, strahovito volim pustinje. Prije dvije godine otišao sam motorom na Kavkaz, prošao Gruziju, Armeniju. Imao sam ideju proći ponovo to isto pa otići prema Iranu, popeti se na Elbrus prije toga pa onda na najviši vulkan u Aziji. I u životu i na putovanjima volim skretati s glavnih putova.
No, osim krajolika, zemlja su i ljudi. Što je to da te ljude održava u takvim krajevima?
– Sve je kod tih ljudi jako ležerno, puno neopterećenije, ljudi shvaćaju život onakvim kakav je, ne shvaćaju to sve toliko sudbonosno kao mi. Nekako mi se sve to doima humanijim i čini mi se kako je percepcija tih zemalja ista onakva kakva je bila našeg područja nekoliko godina nakon rata – kaže.
Primjećujemo kako ne spominje Kubu u kojoj je bio nebrojeno puta, nije li sada najbolje vrijeme, kada Fidel Castro nije na vlasti.
– Imam želju vidjeti Kubu na kojoj nisam bio od 2004., ali ona nije niti među prvih deset destinacija koje želim posjetiti. Prvo ću ponoviti Iran, nakon toga mislim da ću u siječnju sljedeće godine otići na Kilimanjaro. Jednom sam bio ispod Kilimanjara, gledao ga i rekao – ovamo ću se vratiti. A onda mi je neka želja probati u godinu dana obići vrhove različitih kontinenata. Izgleda da ću u prirodi puno hodati.
Iz njegove perspektive izgleda da danas nije problem putovati, upravo onako kako to pronalazimo i na društvenim mrežama. Odnosi li se isto na sve kutke našega planeta?
– Mogućnost putovanja dobra je strana globalizacije. Kako sve ima dobru i lošu stranu, redovito se s ove strane svijeta izvlači ona negativna strana. No pozitivna je strana upoznavanje drugih kultura. Bitno je da čovjek u te pothvate ide otvorena srca i da shvati da te kulture funkcioniraju na bitno drukčije načine nego što ti funkcioniraš doma, a to je percepcija tolerancije, drukčijih i raznih ideja.
Pobjegao sam iz L. A.-a
Svijet je prekrasna šarena lopta. Možemo puno stvari preuzeti iz tog nepoznatog svijeta koje su dobre. Mislim da je ljudima dosta ustaljenosti, svaki dan žive jednolično, jer takvi su današnji poslovi, ne doduše svi. A onda u to slobodno vrijeme žele vidjeti nešto drukčije. A također postoje danas i ti modusi danas možeš putovati vrlo jeftino. Trebate se samo osloboditi i možete putovati za minimalnu količinu novca. Za svoja sam putovanja potrošio manje nego da sam ostao u Hrvatskoj.
Primjećujemo kako na listi obavljenih putovanja ili želja nema velikih svjetskih gradova.
– Velike gradove jako izbjegavam. Kada i dođem tamo, pokušavam jako brzo izaći. Prošao sam cijelu Europu, živio sam godinu i pol dana u Londonu još kao mladić. Svaki od tih gradova ima neku svoju atrakciju, nešto što se može posjetiti. Ali, ništa od toga ne zadovoljava onu našu dječačku maštariju o prerijama, konjima, Indijancima, devama, pustinjama. Ogromno sam dijete, a sada imam financijskih sredstava da ostvarim sve ono o čemu sam maštao kao dijete – kaže i nastavlja kako je jasno da je bio u Americi, prošao sve džipom od Los Angelesa preko Las Vegasa i pustinje do Red Rocksa i Arizone i tako dalje.
– Iz New Yorka sam pobjegao, bio sam i u Los Angelesu, iz njega sam pobjegao sutradan. Tko voli, nek’ izvoli, ali to što meni nudi priroda tek nekoliko stotina kilometara odavde nešto je daleko bolje. Imam doduše želju proći cijeli Route 66, želio bih proći američki jug, sve je to na listi želja. Na neki je način sve to previše poznato da bi mi bilo zanimljivo. Volim se naći u zemljama gdje ne poznajem nikoga, nikoga tko govori tvoje jezike. Jedini je način komunikacije, primjerice, u Gruziji bila neka kombinacija rusko-hrvatskog, odnosno nekakvog kvazislavenskog, oni po ruskom, a ja po hrvatskom. Pa u Maroku gdje govore jedinim velikim europskim jezikom koji ja ne razumijem, francuskim, ili pak arapskim. Kada sam tamo završio u bolnici s infuzijom i temperaturom 41 otrovavši se hranom, morao sam upregnuti svu svoju inteligenciju kako bih se iz toga izvukao. U većem gradu uvijek pronađeš nekoga tko govori engleski, a ja onda odem u neki manji grad gdje to nitko ne govori, a ni pismo ti nije baš poznato. Na neki je način to oslobađajuće jer od tebe zahtijeva sve vještine kako bi došao do hrane ili drugih potrepština.
Moja susjeda je proputovala dosta drzava te je i radila vani, ali kaze da nema do Hrvatske,...