Škola može biti velika radost za dijete, ali i veliki stres. U kojem će pravcu školarac krenuti ovisi o iskustvima i navikama djeteta već od najranijih dana, kao i njegovim mogućnostima te očekivanjima, a nije ključan samo polazak u školu, poručuju stručnjaci.
Dijete vrlo rano stječe radne navike, uči pospremiti igračke, kasnije odjeću, stol nakon jela, usvaja socijalne vještine i pravila ponašanja, što mu sve pomaže u sazrijevanju. S polaskom u školu ulazi u organizirani sustav koji donosi nova pravila, ali ne nužno i radne navike. To ih je važno prije naučiti, poručuju psihologinja Renata Ćorić Špoljar i Dora Kralj, socijalna pedagoginja zagrebačke Poliklinike za zaštitu djece.
Radne navike stvarati od malih nogu
Ukratko – što prije dijete usvoji radne navike, spremnije će izvršavati i školske obaveze kao što je pisanje zadaće i sl.
No na odnos prema školi ne utječu samo radne navike nego cijeli niz čimbenika koji oblikuju dijete u njegovu prolasku kroz obrazovni sustav.
– Ako roditelji pozitivno pristupaju djetetu kada objašnjavaju što je to škola, školske obaveze, učenje, onda će i dijete pozitivno usvajati sve ono što škola nosi – ističe psihijatar Domagoj Štimac, zamjenik ravnateljice poliklinike.
Objašnjava da škola traži dosta energije, dijete stavlja za razliku od vrtića sredinu koja prvi put propituje njegove sposobnosti u određeno vrijeme, za ispunjenje kojih bivaju ocijenjeni ili pak uspoređeni sa svojim vršnjacima.
U želji da imaju uspješnog školarca roditelji često ili previše "uskaču" u dječje obaveze, tj. odrađuju umjesto djeteta, ili se pak premalo brinu smatrajući da je dijete dovoljno odgovorno i samostalno za školu.
– Neki roditelji dramatično doživljavaju polazak djeteta u školu – poručuje Štimac. Smatra da početak škole za učenike prvih razreda, ali i za one u višima, predstavlja određeni stres s kojim se trebaju znati nositi i roditelji i dijete.
Prevelika ambicija nosi djetetu stres
Prevelika ambicija roditelja koja će se "slijevati" na školarca dodatni je teret koji može rezultirati i negativnim učinkom, smatraju stručnjaci poliklinike.
– Očekivanja treba svesti na realne mogućnosti djeteta, ne uspoređivati ga s vlastitim (ne)uspjesima – komentira Štimac.
Socijalna pedagoginja Kralj i psihologinja Ćorić Špoljar također upozoravaju da roditelji trebaju biti svjesni svoje eventualne uznemirenosti ili straha o djetetovoj prilagodbi, odnosno funkcioniranju u školskoj sredini kako to ne bi prenosili i na školarca.
– Ako se roditelj propituje može li nešto dijete napraviti, je li dovoljno odraslo za pojedini izazov, kako će on to, pa to onda kaže djetetu ili dijete osjeti nesigurnost roditelja, za očekivati je da će se i dijete naći na vjetrometini propitivanja vlastitih mogućnosti – smatra Kralj.
Djetetu, bez obzira na to je li početnik u školi ili pak završava školovanje, treba pristupiti stavljanjem obaveza kao znaka roditeljskog povjerenja, optimizma, vjere u uspjeh na što dijete u pravilu odgovara zadovoljavajućim učinkom. Prije ili kasnije, poručuju stručnjaci poliklinike.
šta će mi škola,kad mogu biti uspješan lopov u lijepoj našoj??