Sve van je ‘vo vodi starina Kurnatara, Murterina, Saljana i Betinjana još od 1885. godine, kada su naši stari kupili Žut i Kornate. Nema tu trunke državne zemje – ispričao je jedan od najmlađih poduzetnika na Kornatima, ugostitelj i vlasnik obiteljskog restorana Fešta na otoku Žutu – Krešimir Mudronja.
Na žalost, potvrđuje nam Krešimir, zemlja se prodaje, a prodali su je mnogi. Za koliko i kome, teško je znati, no šuška se da Kornate žele mnogi; i domaći i strani, svi koji imaju novca da ih kupe. Nagađa se, čuli smo od otočana, da su neki i za 10-ak eura prodavali kvadrat starine, no to nisu Kurnatari nego zetovi kojima srce ne čuči u kamenu.
Nije van 'vo misto za partijanje
Dok smo pod vrelim suncem srpanjskog podneva obilazili otočje, potpuno smo shvatili ljubav koju domaćini gaje prema svojim škojima. Nepregledno plavetnilo s otocima sazdanim od kamena, ispresijecanim kilometrima suhozida koji su godinama gradile ruke marljivih Kurnatara nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. More se ondje mijenja u desecima nijansi plave boje, od najtamnije do nevjerojatno tirkizne... toliko bistro da vam se čini da vidite kako ježinac pomiče bodlje, a ribe plivaju uz vas, prolaze kroz prste...
Samo četvrtina Kornata Nacionalni je park Kornati, bez ostalih otoka arhipelaga, koji se pruža na 220 km2 i ima 89 otoka, otočića i hridi s približno 238 km obalne crte. Obići ih sve, dotaknuti, osjetiti njihovu surovu ljepotu projekt je svakog zaljubljenika u more.
– Kornati, Žut, sve ove naše vale, nisu mjesta na koja će dolaziti mladi željni partijanja i zabave. Ovamo dolaze ljudi koji znaju cijeniti prirodu, ljepotu i mir, ljudi koji žele diskreciju, daleko od očiju – kazuje nam Krešimir, koji je obiteljsko ugostiteljstvo preuzeo od roditelja. Sa svojom mladom obitelji, suprugom Ružicom i malim Mladenom, uz pomoć roditelja na Žutu provodi dobar dio godine, bavi se i maslinarstvom, a lani se okitio i zlatnom medaljom za svoje ulje, od maslina sve do jedne uzgojene i ubrane na Žutu. Iako se, kaže, ne voli hvaliti, na zidu konobe ponosno je istaknuo fotografije s Lukom Modrićem, Ivanom Ljubičićem, Goranom Ivaniševićem, pisma, zahvale....
Nešto dalje, na drugoj strani uvale na Žutu, u Acijevoj marini, u istoimenu restoranu “Žut” tradiciju ugostiteljstva njeguje Romano Milutin. Sedam mjeseci u godini Žut je odredište nautičara koji čekaju vez da bi samo popili kavu ili pojeli raskošan obrok.
– Najbolji je gost domaći gost koji – kad ima, ima, tada i troši, galantan je. No, slika posjetitelja bitno se primijenila. Među nautičarima je sve više Kineza, Skandinavaca i Rusa koji su, ne može se reći, također dobri gosti. Kolovoz je tradicionalno vrijeme rezervirano za Talijane, ljubitelje dobre spize, no i oni su sve više počeli nalikovati Nijemcima i plaćaju svaki za sebe – kaže Romano.
I njegov je restoran omiljeno mjesto poznatih pa su ga posjetili Ivan Ljubičić s obitelji, Ćiro Blažević, Zdravko Mamić, Stipe Mesić, Dragan Primorac... a kada su talijanski gosti prepoznali Zvonimira Bobana svi su, kaže, jurnuli na njega po autograme.
Jeftinije doli na kopnu, a svježe
Cijene hrane su, tvrdi, niže nego na kopnu jer se valja prilagoditi konkurenciji od tridesetak restorana – a svaki je jedinstven i vrijedan posjeta. Kilogram oborite ribe stoji 400 kuna, jastoga 650 do 700, a podjednako kao i riba traže se ćevapi. Traže ih i Nijemci i Austrijanci jednako kao i miješano meso.
No, ćevapa i pljeskavica ni pizze ni u kom slučaju nema na mjestu na koje plovimo napuštajući Žut i mjestu o kojem, složili su se otočani, nitko nikad nije pisao, a ocrtava sliku pravog života Kurnatara.
Pristajući u uvalu Stiniva, ne očekujte ništa što bi se moglo vezati s pojmom “komercijalno” ili neekološki. Mjesto je to, točnije uvala, na kojem žive “lovci”, dvojica braće Lovrić, stariji Milan i mlađi Ivan. Objektivi fotografskih aparata i kamera njima ne znače ništa pa stoga, pokušate li ih snimiti, možete se odmah odvezati i otići s njihova mula koji ima sedam vezova. A na janjetinu ispod peke primaju samo onoliko gostiju koliko su taj dan voljni primiti.
I Mile i Ivan ljudi su od malo riječi. Pružit će ruke, prozboriti kratko, no u ćakule ni o čemu – ni politici, ni novcu, slavnima pa ni o ženama neće se upuštati.
– Ja ćakulan sam sa sobom i sa’ idem leć jer je vrime za zaspat – kratko je poručio Mile napuštajući nas. Godine mu ne možemo odrediti jer duga i gusta sijeda kosa dopire mu gotovo do struka, a nešto kraća brada na blijedom licu kazuje kako su godine teškog rada iza njega te da ga je u tome naslijedio korpulentniji Ivan. Dok Mile, koji, našalili smo se s njima, pomalo nalikuje čarobnjaku Gandalfu iz Gospodara prstenova, Ivan, također dugokos i guste kovrčave brade, bez riječi na stol stavlja vodu i čaše.
– ‘Oćete se napit vina, domaćega – pita nas. S riječju, najviše dvije odgovara na pitanja i nestaje iza kuće.
Milivoj Lučić njihov je zet te kaže kako su braća oduvijek takva. Samotnjaci kojima ne treba niti ih zanima vanjski svijet. Usmena predaja je, kaže zet Milivoj, najbolja preporuka.
– I vi ste imali sreće što ste uopće pristali – dodaje Milivoj nakon popijene vode, vina pa čak i kave što je za “braću lovce” jako puno... barem za prvi put. S njihova mula Milivoj nas je otpravio po maestralu koji nas je, za razliku od jutarnje bonace i mora kao ulja, poprilično bacao i razbijao.
– E, da mi je samo onih njihovih pomidora šljivara, takvoga više nema nigdi – komentira naš “komandant” Zoran Mikulandra s kojim u njegovu taksi-brodu oplovljavamo Kornate. Zoran, kaže, živi s morem i za more, a vidi se to u svakom njegovu pokretu dok kao jegulja vješto upravlja gliserom. Nema “flajbriđ” pa je sjeo na otvor u krovu kabine i nogom upravljao kormilom.
Načelo me vrime, nisan više seksi
– Sve se prominilo, ništa više nije isto. Ni onih pravih galebova nema. Obuku se, eno ih, u bilo pa cilu večer u Solarisu stoju sa ženskima samo za piće, dva, a u džepu ni dva solda nimaju.
Žene su obilježile i život Žmare, Edija Jurage, poznatijeg po nadimku “Seksi Žmara”.
– Cila je familija Žmara, to nan je obiteljski nadimak, a ja san eto Seksi. Zapravo više i nisam, jer nisam više mlad, a i Ivanka je tu – kaže nam Seksi koji s obitelji vodi konobu u uvali Hijača. Raspravljali bi sa Seksijem i Ivankom o vinu i maslinama, novostima, ali i o ulju, samo ne o slavnim gostima jer im se, kažu, neće vratiti.
– Lako je tebi govorit o uju kad je u tebe u Istri sve ravno. Ajd’ ti uberi o'di masline, na tovaru doprti do leuta pa u uljaru u Tisno isti dan. ‘Ajd, 'ajd pa ćemo te udat na Kornate! Ako ne potopiš maslinu u more, neće crv izić. Zato vaše istarsko i jest tako jako jer ima meso od crvi, i lišće i grane ćete samlit kakvi ste... – šale se Ivanka i Seksi. Klimaju glavom i njihovi gosti Mirjana i Igor Maras koji svojom brodicom već četvrtu godinu dolaze k Seksiju ploveći skroz iz Pule. U kornatskom raju uživaju prije pune sezone i opet će se vratiti...
Houston@ \"Dalmatinci ne vole lazljivice i prevrtljivice svjetskog renomea. \"- o pravima si našao pričat, nema većih lopovskih spodoba od Dalmatinaca.