Odnosi u umjetničkom svijetu nikada nisu bili složeniji i teži za shvaćanje. Za razliku od nekada, kada su glavnu riječ vodili muzeji i institucije, sada su to privatni kolekcionari i aukcijske kuće. Henry Meyric Hughes, čuveni britanski kustos, konzultant i likovni kritičar, u svakom slučaju osoba impresivne biografije i čovjek kojeg je zbog zasluga odlikovao njemački predsjednik, dobro to zna i nema iluzija. Gledano iz današnje perspektive, s obzirom na tu novu situaciju, trebamo dobro razmisliti o vlastitoj povijesti umjetnosti te je, ako treba, napisati iznova. Taj pomalo radikalan stav Hughes nam je otkrio dok je gostovao proteklih dana u sklopu projekta \"Umjetnik na odmoru by Valamar\" u Poreču. Hughes dugi niz godina kao generalni koordinator za Vijeće Europe radi izložbe na kojima se bavi europskom umjetnošću, prije svega suvremenom koja mu je oduvijek bila primarni predmet interesa. Ovo mu, kako otkriva, nije prvi posjet Hrvatskoj. Prvi put bio je na ovim prostorima davne 1959. godine kada je kao 17-godišnji mladić s društvom automobilom putovao Europom, a zadnja postaja bili su Zagreb i Beograd. Putovali su, kako se prisjeća, s trideset funti u džepu, a tadašnju Jugoslaviju pamti kao siromašnu zemlju. Kada je riječ o umjetnosti s ovih prostora, naročito ga zanimaju avangardni i radikalni umjetnici te je neke uvrstio i na veliku izložbu o europskoj umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata do danas koja upravo putuje Europom. S recentnom hrvatskom umjetničkom produkcijom, priznaje, manje je upoznat.
– Morate napisati povijest hrvatske umjetnosti, koju prije niste imali, jer kada me pitate poznajem li djela vaših umjetnika, moram razmisliti je li taj na koga mislim iz Hrvatske, Slovenije ili Srbije. Nisam upoznat toliko s recentnom produkcijom, no znam ponešto iz povijesti, o umjetnosti bivše Jugoslavije. Radim s Ješom Denegrijem na engleskom prijevodu knjige njegovih eseja tako da sam mnogo toga doznao čitajući ih – ističe Hughes te navodi Gorgonu i umjetnike koji su se probili na međunarodnoj sceni poput Marine Abramović i Brace Dimitrijevića. Mnogi umjetnici s prostora bivše Jugoslavije, kako otkriva, bili su nepoznati njemu i njegovim kolegama, s obzirom na to da se povijest umjetnosti pisala uglavnom na Zapadu.
Puno više informacija
– Nakon 1989. imamo puno više informacija. I unatoč tomu što umjetnost pored institucija i muzeja diktira i tržište, danas imamo tu privilegiju da nam ne trebaju tržište ni muzeji biti ti koji će nas usmjeravati i upućivati na pojedine umjetnike i pojave. Tako da se danas možemo baviti idejama – kaže. Umjetnike s područja bivše Jugoslavije Hughes smatra vrlo zanimljivima jer su, objašnjava, bili u jednoj posebnoj poziciji, između Istoka i Zapada. – Imali su puno čišću poziciju s obzirom na to da nisu bili na tržištu te su direktno i kritički reagirali na društvo u kojemu su živjeli – ističe. A upravo se tom mišlju vodio kada je kao jedan od kustosa velike izložbe Vijeća Europe \"Kritika i kriza – Umjetnost u Europi od 1945.\" s još dvoje kolega odlučio da će hrvatsku umjetnost u europskom kontekstu predstavljati Sanja Iveković, Mladen Stilinović i Mangelos. Izložba u koju su uključeni radovi više od stotinu umjetnika od lani putuje po Europi, a trenutačno je u Tallinnu. Na ideju za izložbu o umjetnosti u Europi nakon 1945. došao je, otkriva, kao savjetnik u Vijeću Europe razmišljajući o tome koliko se posljednjih godina Europa promijenila i proširila 90-ih. Isto tako smatrao je i da je došao trenutak kada bi trebalo napraviti izložbu europske umjetnosti koja će uključivati i umjetnike iz istočnoeuropskih zemalja.
– Mislim da su vrlo važne i političke promjene koje su nastupile nakon 1989. te se nametnulo pitanje kako predstaviti novo društvo koje se nakon te godine formiralo. S takvim razmišljanjima došli smo do koncepta izložbe. Izložba pokriva cijelu Europu i nastoji predstaviti europsku ideju društva koje počiva na prosvjetiteljstvu i progresu. Iza te se ideje, koja vuče korijene iz 18. stoljeća, kao što znamo, dogodilo puno dobroga, ali i lošega u 20. stoljeću – otkriva nam. Kako objašnjava naziv izložbe \"Kritika i kriza\" – odnosi se na to da europsko društvo napreduje zahvaljujući kritici – \"zatim se događa blokada koja tjera ljude da razmišljaju o pojavama i korijenima društva u kojemu žive, što rezultira manjim revolucijama. Za Hladnoga rata dva dijela Europe bila su na neki način zamrznuta, i kapitalizam i komunizam temeljili su se na prosvjetiteljskom principu progresa. Nakon 1989. situacija se deblokirala i nastupilo je razdoblje ekspanzije, globalizacije i na koncu krize\". Hughes ujedno postavlja i pitanje na koje, tvrdi, ne zna odgovor, a to je: možemo li danas uopće govoriti o Europi kao zajednici? Ipak, smatra da prije nego što napustimo ideju o Europi moramo shvatiti što ona jest. – Izložba pokazuje kako je unatoč različitostima postojala jedna zajednička ideja kod umjetnika, a ona se odnosila na to kako bi društvo trebalo izgledati – zaključuje. Kada je riječ o osobnim afinitetima prema određenim umjetničkim pravcima, Hughes za sebe kaže da ima vrlo kompleksan pogled. – Oduvijek me više zanimala radikalna umjetnost. Iz današnje perspektive, živimo u pluralizmu, a ako pogledamo u prošlost i modernizam nije bio linearan, uvijek je postojao pluralizam, no nismo to prije tako shvaćali – kaže nam. Kaže i da ne vjeruje u kategorije kao što su stil, disciplina, interdisciplinarnost, praksa, tehnika te ni u to da umjetnici mogu i dalje biti radikalni kao nekada. Ne vjeruje više ni u avangardu iako ne isključuje njezinu mogućnost. – Ili imaš nešto zanimljivo za reći ili ne – izričit je. Isto tako, smatra da treba izbjegavati nacionalne okvire pri sudovima, jer umjetnici na kraju izražavaju nešto što je individualno unutar političkog i društvenog konteksta. Sama umjetnost i umjetnički svijet promijenili su se potpuno u odnosu na vrijeme kada je počinjao svoju karijeru kao kritičar i kustos. – Prije 20 godina teško se moglo zamisliti da će postojati nešto poput Tate Moderna ili da će London postati jedno od svjetskih umjetničkih središta. Radikalni kapitalizam donio je promjene, London je iz toga profitirao, postao je središte međunarodnog umjetničkog turizma – smatra Hughes. O trendovima na suvremenoj umjetničkoj sceni kaže da je primijetio kako u posljednje vrijeme sve više umjetnika djeluje u kolektivima, međusobno surađuju i stvaraju svoja mikrodruštva. – To je naročito važno u sredinama poput Londona gdje postoji tolika produkcija da dolazi do konfuzije. – Još je jedna važna pojava sve veći jaz između tržišta i ideja.
– Danas je sve više naglasak na umjetničkom djelu kao fizičkom proizvodu i to je velik izazov ali i problem za velike institucije. Velik dio umjetnosti događa se izvan institucionalnog miljea, na tržištu – upozorava. Iako smatra da danas umjetnost više ne može šokirati i ne može biti radikalna – \"danas bi radikalan značilo možda nedjelovati, šutjeti\" – još je uvijek politički i društveno angažirana.
Veze s politikom
– To je nemoguće izbjeći. Oduvijek je umjetnost bila usko povezana sa situacijom u politici i društvu. Kad pogledamo u prošlost, čak je i minimalizam bio reakcija na političku i društvenu zbilju, no mnogi to tada nisu shvaćali. Puno su više rekli umjetnici minimalizma o ratu u Vijetnamu nego oni koji su slikali vojnike i trupe koji ginu na ratištu – kaže. Na pitanje kako razlikovati dobru od loše umjetnosti u današnjoj hiperprodukciji i sustavu u kojem ne vode više glavnu riječ muzeji i institucije, kao što sam kaže, nego su tu i privatni kolekcionari i tržište, odgovara da je vrijeme najbolji pokazatelj. – Ono filtrira sve ono što je loša umjetnost ili umjetnost koju rade umjetnici koji nemaju ništa za reći, ili kolekcionare koji nemaju ništa zanimljivo za pokazati. Problem je danas i to što su prije umjetnici trebali proći test muzeja koji su bili posrednici i koji su radili postupak selekcije i vrednovanja njihovih djela da bi uopće došli na scenu. Danas kolekcionari odlaze k umjetniku direktno u atelijer i uzimaju sve čega se dohvate bez ikakva kritičkog vrednovanja. Ono što se događa je da nema preliminarnog selektiranja. Tko će jednoga dana htjeti stotinu slika s točkama Damiena Hirsta? Današnje je umjetničko tržište poput usisavača koji sve povlači, sve se kupuje, no gdje su filtri? Zasigurno nedostaje kritičko vrednovanje – ističe. Ipak, unatoč tome trendu, Hughes isključuje opasnost da će jednoga dana zbog tog pomaka fokusa prema Istoku i Kini umjetnost iz istočnoeuropskih zemlja biti izvan interesa međunarodne umjetničke scene.
– Iz današnje perspektive etiketa istočnoeuropske umjetnosti irelevantna je. Umjetnici s tih prostora dio su globalne scene. Povijesno je drukčija situacija. Vjerujem da moramo redefinirati umjetnost zadnjih 50 godina, presložiti prioritete, razmisliti što je doista bilo relevantno, a što nije, prestati razmišljati kroz hijerarhiju. Cijela povijest zapadne i istočnoeuropske umjetnosti treba biti ponovno napisana. Bojim se da ćemo izgubiti europsku realnost prije nego što smo je uopće razumjeli – poručuje.
