Nakon što je završila Prvu jezičnu gimnaziju u Splitu, devetnaestogodišnja Kaštelanka Ana Šimundić prošle je godine upisala studij prava, no nije se odrekla ni svoje prve ljubavi filma, snimanja i glume kojima se bavila još u srednjoj školi.
– Jedno sam vrijeme namjeravala upisati Akademiju dramske umjetnosti, no nekoliko mjeseci prije mature shvatila sam da me pravo više zanima. Sada znam da sam dobro izabrala. To ne znači da je moja ljubav prema drami, filmu i kazalištu prestala, još uvijek vrlo rado smišljam priče za snimanje i snimam – govori.
Motivirao je otac
A priliku da pokaže svoju kreativnost dobila je u i ovogodišnjem projektu Moja.hr u kojem s dvojicom prijatelja, Krešimirom Milasom i Borisom Viculinom Jurićem, predstavlja Splitsko-dalmatinsku županiju.
– S obojicom sam već radila na nekoliko projekata. Krešimir je naš kamerman, završio je ekonomsku školu i u slobodno vrijeme bavi se svime što ima veze s elektrotehnikom i IT-jem. Također, bavi se snimanjem i montažom. Radio je na dosta amaterskih filmskih projekata, neke je snimao sa mnom i s drugim prijateljima, neke sam. Boris Viculin Jurić pomaže u kreativnom dijelu filmića. On je maturant Gimnazije "Braća Radić" u Kaštel Štafiliću. Glumi otkad je bio malo dijete, u dječjim predstavama, u raznim školskim projektima i slično. A ja sam snimati počela s petnaest godina, u prvom srednje. Najdraže mi je snimati zabavne skečeve s prijateljima jer to nikad ne bude dosadno. Do sada nisam bila na natjecanjima, no 2022. godine sam išla na Smotru hrvatskog školskog filma s kratkim dokumentarcem o Miljenku i Dobrili. To je bilo jako zanimljivo iskustvo i jako sam ponosna na taj projekt.
Za sudjelovanje u Moja.hr motivirao me otac, pokazao mi je link i poslao nekoliko prošlogodišnjih filmova te me pitao bih li snimila nešto na ovu temu. Prihvatila sam izazov jer mi nedostaje snimanje – dodaje Ana.
Poruka koju troje mladih Kaštelana namjerava poslati svojim jednominutnim filmom jest da očuvanje i briga za okoliš nisu tek neki novonastali trend, već nešto što je u prirodi svakog čovjeka. Uvjerili su se u to i dok su po tržnici tražili "glumce" iza tezgi s domaćim proizvodima:
– Izašli smo vanka i odlučili otići na pazar, intervjuirali bakice i didice doznali da se brinu što i kako proizvode, da nije prskano, da se brinu za okoliš i gledaju kako se drugi brinu. Time smo htjeli pokazati da ekologija nije trend, već nešto što na ovim područjima ljudi od davnina primjenjuju. Naši su preci imali veliku ljubav prema prirodi i svemu što ih okružuje, a i mi bismo se trebali više ugledati na njih i njihov odnos prema prirodi – objašnjavaju što su zaključili.
Najljepši je Kaštel Lukšić
Ana kaže i kako joj se čini da je u njezinoj županiji ljubav prema zavičaju, okolišu, domaćim proizvodima i sličnom velika, što zaključuje po svojima djedu i baki, mami i tati koji su je uvijek učili da bude zahvalna prirodi koja ju okružuje. U njezinoj obitelji uvijek se brinulo da je hrana domaća, da je ne bacaju, da razdvajaju biorazgradivi otpad... No svjesna je Ana da mnogi tako ne funkcioniraju, i sama poznaje puno ljudi koje za ekologiju i zaštitu prirode uopće nije briga:
– Ako gledamo cijelu državu, stvarno ne znam na kojoj nam je razini ekološka osviještenost, nadam se da nismo na nekoj jako niskoj. Svjesna sam da u mojoj županiji, nažalost, ima i ilegalnih odlagališta otpada, i da mnogi ne mare za čistoću, i da se ispuštaju crne jame u potoke... Užas. Kako to popraviti? Trebalo bi uvesti strože kazne za one koji krše zakon i koji takve stvari rade – kaže Ana pa osvrćući se na ovogodišnju temu u sklopu projekta Moja.hr "Što zelenije, to iskrenije" dodaje svoje promišljanje o tome koliko smo zeleni, odnosno iskreni:
– Za nekoga se kaže da je zelen jer je neiskusan i mlad. Takav je često iskren, bez dlake na jeziku. Može ispasti pametan, ali i glup. Ako se pod "zelenije" misli "prirodnije" i "razumnije" i "s brigom za okoliš", onda se može dodati i "iskrenije" u smislu "poštenije" i "istinito". U tom smislu, nažalost, mislim da nismo dovoljno zeleni. Često lažemo i sebi i drugima, pretvaramo se i glumimo – zaključuje Ana Šimundić, djevojka iz grada sa "sedam mista" u kojem je njoj od svih kaštela najljepši njezin, Kaštel Lukšić.
