I domaći, kad ne stignu skuhati ručak, dođu u Pikolo po klopu. Bilo zimi ili ljeti, oni rade kad god treba. Vlasnici su – Josip i Marija, obitelj Milat.
– Kuhao sam ja, a supruga konobarila. Izdržavali smo tako, ali je krenulo. Pa jedan kuhar, drugi... Danas ne stajemo – priča Josip Milat. Jedu se ovdje gableci, domaća pašticada, a janjećih tripica ima kod njih pa tek gore na Kapeli ili u Zadru. Bakalar, sipa, hobotnica na gulaš...
– I Aki Rahimovski je tu često kuhao. Radio bi duple bureke i teleću ragu-juhu. Bio je legenda... Obećao je da će donijeti rakiju od koje je glava bistra, ali noge se odsijeku. Bio je genijalac, ne mogu vjerovati da prijatelja više nema – govori Milat.
Odličan je u Pikolu i brudet.
– Nema brudeta bez ugora, što god tko rekao. Ugor ima masnoću, s njime šug dobije okus. Bez ugora, to ne vridi – priča kuhar i vlasnik. Sezonski kuhar i sezonska konobarica, koji su se upoznali u kuhinji njegova Pikola, na kraju su se i oženili.
– Tako je to... Imaju i djecu. To je život. Navigao sam godinama, ne znam koliko sam puta prešao Atlantik. I prvih par puta kada sam plovio u Boston bila je bonaca, more je bilo glatko. Činio mi se taj put laganim, krenuli bismo u ponedjeljak, a već u nedjelju bili bismo tamo. Ali kad počne nevera, e to je onda šou! Najgore bi najčešće bilo u Biskajskom zaljevu, tamo je potonulo toliko brodova da kapetani kažu da ocean tamo ima željezno dno! Bio sam i u Capetownu, Dubaiju, Port Elisabethu...
Zašto Pikolo?
– Po ocu! Njemu su Talijani, kad je bio dijete, u doba rata, govorili "piccolo bambino". Pa je i ostao – Pikolo. A i on je sad, dolje negdje na rivi, s društvom! Po ovoj žegi! Svaka mu čast.
