U kina idućeg tjedna dolazi “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, zombi komedija Predraga Ličine smještena je u blisku budućnost, “sedam godina nakon bankrota”, u vrijeme u kojem je zbog velike emigracije populacija Hrvatske prepolovljena, iz svemira se vodi rat za izvore čiste hrvatske vode, a filmovi akcijske heroine Hrvojke Horvat u kojima se glavna junakinja teleportira natrag u 2018. i oslobađa Svetu Geru poput fantazije najavljuju “povratak Hrvata”. Naše društvo raslojenije je nego ikada: dok ultrabogati bonvivan Mićo (Krešimir Mikić) uživa u vožnji kabrioletom, masažama i škampima, gladna sirotinja u hrvatskim dresovima luta tim istim ulicama skupljajući smeće. Baš među siromašnima najbrže će se proširiti zombi epidemija na koju su imuni samo – Srbi. U pokušaju da preživi, Mićo sklapa oportuno savezništvo s misterioznom Vesnom (Tihana Lazović), neonacistom Maksom (Dado Ćosić) i glumicom Frankom Anić (Hristina Popović) te zajedno bježe iz Zagreba prema srpskim selima na granici s Bosnom.
Nikoga nisu štedjeli
Već ovako prepričani prvi kadrovi filma daju naslutiti o kakvoj se vrsti nefiltriranog humora ovdje radi: sve je tu, od hrvatskih mačo frajera koji kriju svoju homoseksualnost do izbjegličkih kampova i žice na granicama. Predrag Ličina ne ustručava se šaliti ni na račun masovnih grobnica, a u pravoj hrpi politički nekorektnih dosjetki i pop-kulturnih referencija najzabavnije su dionice koje do groteske guraju predrasude o pripadnicima pojedinih naroda nekadašnje Jugoslavije.
U prikazu nacionalnih antagonizama krije se i jedan od najzabavnijih apsurda filma jer, u trenutku kada opustošenom i raseljenom zemljom zavladaju zombiji, brojenje krvnih zrnaca i dijeljenje Srba od Hrvata i dalje će se činiti kao najlogičniji način za rješavanje problema, odnosno suzbijanje krvave epidemije.
U glumačkoj postavi u kojoj svatko utjelovljuje neki žanrovski ili politički klišej ističe se fenomenalna Hristina Popović, koja nas je osvojila kao Biserka u “Paradi” Srđana Dragojevića, a u “Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj” igra drogiranu glumicu iz filmova o Hrvojki Horvat. Sjajna je i Marina Redžepović u (na žalost sporednoj) ulozi vatrene Srpkinje Jelene, a glumačkim trudom istaknuo se i Dado Ćosić, koji bi mogao (i trebao) održati lekciju svim statistima koji su djelovali kao da se silno dosađuju u svojim ulogama zombija. Njihova čudovišta su, na žalost, svedena na kulise, nisu ni strašni ni smiješni i ne bi bilo velike razlike da se u filmu i ne vide. Time je propuštena prilika da “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” uz riskantnu humornu kartu publici ponudi i malo prave jeze koja bi podignula razinu adrenalina u kinu.
Potencijal kinohita
Bez obzira na objektivne nedostatke i blagi zamor u drugoj polovici, “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” i te kako je potreban film. Izrugujući se tumorima hrvatskog društva, on ostaje nepretenciozan, geekovski blesav, na trenutke čak i pomalo skandalozan te baš zato nosi potencijal da postane ozbiljan nacionalni kinohit.
Što sve zahvaljujući HDZ-u plaćaju Hrvati?