Frank Zappa bio je i ostao glazbena legenda koju mnogo više ljudi cijeni nego što ga baš rado sluša. Razlog je to zbog kojega su Zappi, unatoč statusu koji ima, zapravo vrlo rijetko posvećeni veliki temati po glazbenim magazinima tipa Mojo ili Uncut, dok se o nekim drugima ne libe pisati naveliko i naširoko svakih pola godine. Iz uvodnika Uncutova urednika Alana Jonesa može se sa zaključcima ići i korak dalje: ne samo da ga baš nisu voljeli slušati, nego se veliko broju novinara i osobno zamjerio svojim prgavim egocentričnim karakterom, tako da i ovih mjeseci kada izlazi njegova cjelokupna remasterirana diskografija od 50 albuma (po 12 svakog mjeseca, do Nove godine), Zappa na neki način ostaje stajati po strani.
Zappa svakako nije za bilo koga, a rijetki su pojedinci koji mogu svariti baš sve sastojke njegove kuhinje: satiru, parodiju, kritiku izmišljotina zapadnog sistema (ismijavao je jednakom snagom političare i pomodarstvo hipija ili disko glazbe), te fuziju heavy hipijane, psihodelije, free jazza, atonalne klasike... Katkad je u svemu tome djelovao neumjereno, no ipak reći da bi se od 50 njegovih albuma dalo sastaviti petnaestak sjajnih to je isto kao reći da bi trostruki “Sandinista” Clasha ili Azrina dostruka “Sunčana strana ulice” bili sjajni jednostruki albumi. To je jednostavno ne bi bilo to: Zappa je poseban upravo ovako egocentričan i neobuzdan, ali smije se reći da su relativno konvencionalniji albumi svakako najbolji za ulazak u otkrivanje njegovog “izuma”: debi “Freak Out” (1966.) nudi 1960-e prihvatljivije od avangardistički konceptualnih albuma koji su uslijedili (“Absolutely Free” i “We’re Only In It For The Money”), “Hot Rats” (1969.) i “Weazels Ripped My Flesh” (1970.) odlični su komadi često instrumentalističke fuzije jazz-rocka i bluesa, “Over-Nite Sensation” (1973.) je pomalo opterećen inzistiranjem na specifičnom humoru, ali zajedno sa “Zoot Allures” (1976.) ide u red vrhova.
Ako vam je sve ovo još uvijek previše escentrično, uvijek vam ostaje mogućnost da u Zappu krenete s “Buldožerom”. To je svakako prihvatljiviji put u svijet ekscentričnosti i humora, ne nužno inferiorniji.
