Za nekoliko dana pojavit će se i služebno DVD izdanje s kratkometražnim igranim filmom „Scenes From The Suburbs“ u kojem je neovinsni anemrilčki redatelj Spike Jonze („Biti John Malkovich“, „Adaptacija“), vizualizirao teme s posljednjeg, grammyjevskog albuma Arcade Fire „The Suburbs“. Film nije osobit, najveća mu je kvaliteta pedigre i činjenica da u njemu Arcade Fire predstavljaju dvije nove pjesme, ali svejedno ću mu biti zahvalan do kraja života jer je povodom njegovoga pojavljivanja basist Will Butler, jedan od osnivača trenutačno najvećeg neovisnog svjetskog banda (uz brata, pjevača Winna Butlera i njegovu ženu Regine Chassagne) odlučio posve neočekivano dati ovaj ekskluzivno intervju za Večernjakov Obzor, vođen nekoliko sati prije fenomenalnog nastupa na T-Mobile INmusic Festivalu.
Kako je nastao film „Scene iz predgrađa“ i kako ste zadovoljni? Možda je njegova najveća kvaliteta u gađanju atmosefere s vašeg albuma „The Suburbs“?
- Film je započet iz prijateljstva s Spikeom Jonzeom, volimo radove jedni drugih, imali smo ideju da napravimo spot, dugački spot za „the Suburbs“, ali ispalo je da ima slobodnog vremena jer je nakon sedam godina napokon završio film „Where The Wild Things Are“ i bio je raspoložen za snimanje kratkog filma. Tako smo uskočili u taj projekt. Jako smo zadovoljni filmom i drago mi je da ste film opisali terminom atmosfere jer je to u filmu važnije od pričanja priče. Ipak je to film od dvadeset i nešto minuta. Da smo radili film od sat i pol možda to ne bi bilo dovoljno.
Kako objašnjavate tako velikli uspjeh banda koji doista ne zvuči kao primjer megauspješnog banda?
- Iznenadilo nas je da su nam dva posljednja albuma proglašena albumima godine, ali iznenđujući nam je svaki segment našeg uspjeha. Nije izneanađenje utoliko što nismo imali nikakva očekivanja u smislu da će se naši albumi natjecati za albume godine, ali nas je iznenadilo u kojoj se mjeri to što radimo sviđa publici. Svako malo našli smo si u situaciji da sui govorimo: „Oh, pa i vama se to sviđa. To je super, to je dobro za sve.“ Ha, ha... Nismo razmišljali ot ome što će ljudi reći i koliko će im se sviđati, tako da se to sve dogodilo kao veliki uzbudljivi bonus.
Koliko vam je podrška Springsteena, Bowiea i drugih superzvijezda pomogla da bude prepoznati?
- Mislim da je Bowie imao najveći utjecaj, osobito u Velikoj Britaniji. On je stvarna veličina u cijelom svijetu, ali je u Britaniji nevjerojatno utjecajan. Puno njegovih obožavatelja pokrenulo je naš inicijalni internetski uspjeh (Will govori o suradnji u pejsmi „Wake Up“ – op. a.). Druge su nam zvijezde pomogle da dođemo do nekih drugih grupa ljudi, ali David Bowie nam je zapravo otvorio vrata.
Kako ste izabrali ime „Arcade Fire“? U vašoj glazbi ima dosta nešto „arkadično“ pompozno i arhaično.
- To je staro ime i datira dosta prije banda, da budem iskren. Vidjeli smo natpis „Arcade Fire“ za jedan događaj, koji zapravo nije bio stavrni nego imaginarni događaj. Godine 2003. naš se stari band raspao, tražili smo novo ime i učninilo nam se da ime „Arcade Fire“ ima neku glazbenu auru. Teško je naći dobro ili loše ime za band, nakon nekog vremena se povežete s glazbom i o samom imenu nakon nekog vremena sudite na osnovu glazbe. To se odnosi i na „Arcade Fire“.
Kako ste formirali svoj prepoznatljivi zvuk?
- Jedan dio, ne sve, ali jedan dio zvuka, nastao je tako da smo krenuli zvuk soul ploča Motowna svirati na način punk rocka. Od punk rock stava uzeli smo i to da sviramo, pa čak i ako nismo dobri u tome, mi ćemo to svejedno raditi. Iako nismo vrhunski gitaristi, mi ćemo svirati gitare. isto vrijedi za ksilofon i druge instrumente koje koristimo. Ako čujemo te instrumente da nam trebaju u pjesmi, mi ih sviramo bez obzira koliko smo u tome vješti.
Što ste brat i vi slušali u svojim formativnim godinama?
- Počeo sam slušati glazbu tek u srednjoj pškoli, prije toga radio sam razne druge stvari. Win je bio jako u The Cure, The Smiths, New Order, britanskim bandovima iz osamdesetih. Ja sam imao šesnaest godina kada se pojavio „OK Computer“ Radioheada, to je bio za mene jedan od najvećih bandova toga vremena. A i za mene je također bilo dosta glazbe iz osamdesetih, dobre i loše.
Koje današnje bandove cijenite ili se volite s njima sretati na koncertima?
- Trenutačno sam manje u doticaju s današnjom glazbom, ali otkako smo krneuli s vvlastitim turnejama važno nam je tragati za bandovima koje vodimo kao svoje predgrupe. Vjerojatno smo najveći uspjeh postigli s „LCD Soundsystem“. S njima smo se poptuno spojili na zvučnoj i filozofskoj razini . Naša američka booking agencija The Billions najveća je agencija za neovisne izvođače i u njoj je dosta bandova poput The National, Black Keys i drugih koji dijele sličnu filozofiju.
Je li prerano pitati za nove pjesme i koji će biti novi koncept?
- Počeli smo raditi. Obično bismo prije objavili album i bili na turneji dok ne padnemo s nogu. Sada smo se malo bolje organizirali, uzeli smo si slobodnu zimu, nismo puno svirali u siječnju, veljači i ožujku, tako da smo krneuli s radom na novim pjesmama, ali doista mi je još uvijek teško reći kakav će to projekt biti.
A koji je princip rada? Prvo izaberete koncept albuma, kao to je na prvom bio sprovodi, a na posljednjem predgrađa, pa njemu prilagođavate pjesme ili to die nekako drukčije?
- Obično napravimo nekoliko pjesama i onda tražimo koji nam je smjer dominantan. Bitno nam je da od deset pjesama imamo četiri na određenu temu i onda toj temi prepustimo cijeli album.
apsolutno genijalan bend