Prema Interpolovu izvješću, nezakonita trgovina umjetničkim djelima i antikvitetima danas čini treću granu međunarodnog organiziranog kriminaliteta. Pa i uz današnje sigurnosne mjere sve su češće pljačke muzeja i galerija u Europi i u svijetu. Tako je primjerice u siječnju u Duždevoj palači u Veneciji posljednji dan izložbe "Blago mogula i maharadža" otuđen dio izloženih dragulja, a kako se slično ne bi događalo kod nas tijekom Domovinskog rata i okupacije, posebice u pograničnim gradovima poput Iloka.
Upravo time, ukradenom baštinom Muzeja grada Iloka od 1991. do 1997., pa i prije, bavi se izložba autorice Andree Rimpf, kustosice tog muzeja, koja se 28. rujna otvara u zagrebačkom muzeju Mimara. Izložba "Ukradena baština" nastala je u povodu Europske godine kulturne baštine, uz suradnju Ministarstva unutarnjih poslova i uz potporu Ministarstva kulture, a cilj joj je edukacija posjetitelja i upoznavanje s važećim međunarodnim konvencijama i nacionalnim propisima o očuvanju i zaštiti kulturne baštine od krađa i nezakonite trgovine.
Širi plan projekta je izrada nacionalne baze ukradenih umjetnina uz suradnju nadležnih institucija, odnosno izrada jedinstvenog programa za područje cijele Hrvatske kao svojevrsnog javno dostupnog kataloga ukradenih dobara svih naših institucija, a koje će služiti muzealcima i galeristima za lakši uvid u ono što je otuđeno kako bi u slučaju ponude takve umjetnine mogli reagirati.
Prazni okviri, izrezana platna
– Izložba je postavljena u 13 okvira, od čega ih je devet originalnih u kojima su se nalazila iz njih izrezana i ukradena slikarska platna. Naime, od 17. listopada 1991. do 15. siječnja 1998. godine ukradeno je 46 umjetnina, a govorim samo o zbirci slikarstva Galerijskog odjela Muzeja grada Iloka – ističe Andrea Rimpf i nastavlja:
– U vrijeme Domovinskog rata to je bio jedini muzej koji je radio na okupiranom području jer predstavnici Europske zajednice nisu pričekali kraj pregovora pa je srpska okupatorska vojska zaustavila izlazak posljednjeg konvoja ljudi iz Iloka u kojem je bilo i deset najvrednijih sanduka umjetnina. Umjetnine su vraćene u muzej i u tom razdoblju sustavno su i selektivno vađene iz depoa te odnesene tko zna kamo 23 slike.
Do danas ni jedna nije pronađena, ponajviše zato što ne postoje njihove originalne fotografije u boji, jednostavno zato što tih godina nije postojala praksa digitalizacije. Drugi dio pljačke dogodio se između 9. i 12. svibnja 1997. godine, kada su odjednom otuđene još 23 umjetnine. Njihove danas postojeće fotografije su rekonstrukcije izrađene u photoshopu na temelju crno-bijelih fotografija i videa u boji. O nestanku te 23 umjetnine odmah je bilo obaviješteno Ministarstvo kulture i tadašnji ministar Božo Biškupić, upravitelji prijelazne vlasti za Slavoniju, Baranju i Srijem, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo unutarnjih poslova, Interpol i, dakako, UNESCO, tako da su one na popisu potraživanja svih važnih institucija.
Najvrednije među njima su “Poklonstvo kraljeva”, ulje na mramoru iz 17. st., rad neutvrđenog slikara nastao prema Paolu Veroneseu. Procijenjena je na 48.000 eura. “Grofovi Eltz u lovu” procijenjeni su na 40.000 eura, a portret biskupa Carla Odescalchija na 27.000 eura. Za većinu umjetnina o njihovim autorima možemo samo nagađati, dok se slike ne vrate, s obzirom na to da nisu znanstveno obrađene.
Aplikacija Ukradena baština
Izložbu prati i besplatna dvojezična aplikacija za android uređaje Ukradena baština u sklopu koje je dostupan online katalog svih 49 (46 ukradenih od 1991 do 1997. kojima su dodane i tri vrijedne slike ukradene iz muzeja 1988.) umjetnina te nacionalne i međunarodne konvencije, hrvatsko zakonodavstvo i europske direktive. Osim toga, unutar spomenutih praznih okvira nalaze se kodovi skeniranjem kojih se pred vašim očima na ekranu mobitela pojavljuje pripadajuća mu ukradena slika. Postoji i virtualna šetnja izložbom za one koji je ne mogu fizički posjetiti.
– Na izložbi bit će predstavljeno i djelo Augustea Renoira “Cvijeće u vazi”, jedno od tri djela ukradena iz naše institucije 1988. godine. Postojala je jedna fotografija djela koja je nakon krađe predana policiji u Vukovaru, ali kako je policijski arhiv u Vukovaru 1991. godine izgorio, ostali smo i bez nje. No tijekom istraživanja za ovu izložbu javio mi se fotograf koji je 1977. snimao umjetnine u Iloku, a među njima je i crno-bijela fotografija tog Renoirova djela. Sada imamo formu, ali ne i boju, no i to je pomak.
Uglavnom, ne zna se godina njezina porijekla, u inventarnoj kartici piše da je u 19. st. kupljena u Parizu, izrađena je u tehnici akvarela i dosad nije navedena u Renoirovu opusu pa joj time i cijena raste. Profesor Antun Bauer ju je, zajedno sa još dva djela koju su tada otuđena, procijenio na 325.000 dolara – kaže Rimpf.
Inače, spomenuti Renoir dio je Zbirke talijanske plemićke obitelji Odescalchi koja u 19. st. kupuje umjetnine i šalje ih na svoje posjede u istočnoj Europi i velike su mecene umjetnosti te su, recimo, i Strossmayerovoj galeriji HAZU darovali djelo “Susret pape Lava I. Velikog i Atile” i djelo “Parnas”.
Jedna od njihovih palača u koju su slali umjetnine bila je i ova u Iloku u koju je 1969. preseljen muzej, za koji je tada glavni elaborat izradio dr. Antun Bauer.
Tada su zbirke brojile 11.370 muzejskih predmeta i više od 10.000 komada arhivske građe. I zbirka Odescalchi je sustavno pljačkana, prvi put 1944. kada nacistička vojska pokušava dio djela transportirati u Zagreb, no umjetnine ostaju u Šidu gdje ih pronalazi partizanska vojska te ih prevozi u Beograd. Dio tih umjetnina vraćen je Muzeju grada Iloka 1957. godine, od ukupno 62 djela, njih desetak pripada izvornoj zbirci, a ostala, među kojima se, prema arhivskim zapisima, sumnja da su i dva Tintoretta, do danas nisu vraćena.
Kakve god bile brojke i stanje povratka i gubitka umjetnina na terenu, osnovna je premisa ove edukativne izložbe stati na kraj crnom tržištu i djelovati na institucije i privatne vlasnike da fotografiraju i digitaliziraju sve predmete koje posjeduju i izrade privatne kataloge jer dođe li do pljačke, u suprotnom bit će ih teško potraživati i dokazati vlasništvo. Osim toga, Rimpf savjetuje kako se pri kupnji umjetnine osigurati da budete sigurni da niste upali u zamku ponude crnog tržišta:
– Svaki kupac, bilo institucija ili kolekcionar, za početak mora biti upućen u baštinu i dužan je tražiti certifikat, odnosno potvrdu o provenijenciji umjetnine. Ukoliko u išta posumnja, može poslati pitanje Interpolu na stranicu za nezakonitu trgovinu i ondje će dobiti uvid u umjetnine koje se potražuju. Svakako treba pitanje poslati i našem Ravnateljstvu policije – odjelu za organizirani kriminalitet koji se time bavi.
Treba nam nacionalna baza ukradenih umetnina, slobodnih kontejnera za domoljubno kopanje i slobodnih poslova u Irskoj za nedomoljubno bježanje iz zemlje.