Najgledaniji domaći dokumentarni film oduševio je jedan od najvećih europskih filmskih festivala – onaj u Rotterdamu, u kojem je pokupio dvije glavne nagrade: glavnu nagradu festivala i nagradu kritike FIPRESCI. U Puli je pak ovjenčan s čak šest nagrada, među kojima je i ona za najbolju režiju, koju potpisuje Igor Bezinović. I dok je već imao priliku biti prikazivan u nekim od nezavisnih kina diljem zemlje, ovaj igrano-dokumentarni bombončić od filma našao se i u konkurenciji na filmskom festivalu u Vukovaru. Ovom rapsodijom apsurda, bizarnosti, ironije, povijesti i neopisive količine zabavnosti teško je ostati neoduševljen.
Bezinović koristi građane "grada koji teče" kako bi svi zajedno ispričali priču o Gabrieleu D'Annunziju. Film počinje anketom, jasno, provedenom u Rijeci, u kojoj se građane ispituje znaju li tko je bio D'Annunzio. Neki nemaju pojma, a neki pak počinju svoju štoriju o tome da su oni rođeni u tom gradu dok se još zvao Fiume. Volontere, koji su se odazvali sudjelovanju u ovom uratku koji pršti od kreativnosti, stavlja u uloge vojnika, običnih građana itd. Naravno, imao je glumca i za samog D'Annunzija. Kombinacija igranih scena, arhivskih snimki, rekonstrukcija starih fotografija u blago reinterpretiranom i izmijenjenom okruženju očito su pun pogodak. Bezinović tako stvara film koji istovremeno nosi ozbiljnost povijesne građe i lakoću kolektivnog performansa. I umjesto da se zadovolji klasičnim dokumentarističkim postupcima, on gradi mali teatar apsurda na ulicama Rijeke, gdje se povijest pretapa u igru, a ironija postaje oruđe kojim se razbija mit o velikim povijesnim figurama.
Gabriel D'Annunzio, pjesnik, ratnik i vođa tzv. marša na Rijeku, u njegovu se prikazu pretvara u lik iz groteskne predstave, ogledalo taštine i političke manipulacije. Kao svojevrsni hibrid Napoleona i Nerona. Točnije, osobe koja si je umislila da je nešto poput spomenutih vojskovođa. Ono što ovaj film čini posebnim jest način na koji otvara prostor za građane, odnosno nasumične i anonimne sudionike, kako bi i oni postali tumači vlastite prošlosti. Time se briše granica između gledatelja i izvođača, između "malog" čovjeka i "velikih" povijesnih narativa, a Rijeka, grad koji je u prošlom stoljeću mijenjao imena i države, ovdje postaje glavni lik. Kamera hoda po njezinim trgovima, ulicama i dvorištima hvatajući lica koja se smiju, zbunjuju, improviziraju, a opet nesvjesno rekonstruiraju jedno od najbizarnijih poglavlja europske povijesti. I sam tajming filma poprilično je pogođen. Naime, u trenutku kada se širom Europe ponovno vode rasprave o identitetu, granicama i nasljeđu, "Fiume o morte" dolazi kao svježe, duhovito i inteligentno upozorenje da ništa nije crno-bijelo. Možda je zato ovaj film publiku osvojio baš toliko snažno – jer u njemu vide i vlastite zaboravljene priče.
Dokumentarni, Njemačka, 87 min
Režija: Orkhan Aghazadeh
Zanimljiv dvojac – tinejdžer Ayaz i Samid, čovjek koji je u svojoj trećoj dobi – odlučuje u svoje zabačeno azerbajdžansko selo, u kojem već desetljećima nije bilo javne projekcije filma, prikazati neki film. Izrađuju sami svoj projektor, koriste se raznim tehnikama, čak i animiranima, kako bi stvorili nešto posebno. Njih dvojica u svojoj neobičnoj dinamici odnosa funkcioniraju dobro. No kada se tenzije u selu povećaju (a vrlo brzo nakon početka snimanja "Povratka projekcionista" započinje i rusko-ukrajinski rat), Ayaz i Samid, ali još više njihov projekt nailazi na niz prepreka. Dokumentarni je ovo film kojemu je scenarij raspisan kao za neki vrhunski igrani uradak. Nije tu samo element rata, nego i Samidova tuga zbog njegova sina koji je nedavno poginuo, zbog čega izgleda kao da je u mlađahnom Ayazu prepoznao vlastitoga sina i tako donekle pronašao utjehu. Sjajan je i sloj koji ističe značaj filmova, i to ne samo u dolinama Tališkog masiva, nego i općenito. S druge strane kombinacija emocija, zapleta i raspleta radnje, a ponajviše same priče, čini da "Povratak projekcionista" probudi osjećaje i dojmove koje je donio i možda najveći film o ljepoti filma ikad – "Kino Paradiso".
Otvori KEKS Pay
Prosječan film ništa više