Zagrebačko kazalište mladih odlučilo se za aktivno suprotstavljanje virusnoj apatiji pa je u subotu praizvelo predstavu “Monovid-19”, temeljenu na tekstovima devetnaestero hrvatskih suvremenih dramatičarki i dramatičara. Predstava koju je režirala Anica Tomić uz dramaturšku pomoć Jelene Kovačić, koja je i autorica adaptacije, zapravo se sastoji od tri ravnopravne predstave, koje počinju u isto vrijeme, i malobrojnu publiku (njih petnaestero po grupi) vode po iznimno razvedenoj utrobi ZeKaeMa. Završetak predstave odvija se na krovu kazališta te snažno ovisi o vremenskim prilikama, a publika ga prati iz kazališnog atrija. Tri se grupe posjetitelja tako spajaju tik uz stolove elitnog zagrebačkog restorana i gledaju u vis, gdje Dado Ćosić u izdanju Michelangelova Davida (doduše s anđeoskim krilima na leđima) i Danijel Ljuboja interpretiraju tekst Dine Pešuta “Nebo nad Zagrebom”.
Od podruma do krova
Cijela je predstava “Monovid-19” zapravo plod projekta internetskog portala Drame.hr, časopisa Kazalište i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela, čiji su idejni začetnici Jelena Kovačić i Ivor Martinić. Koronski, mahom monološki tekstovi brojnih domaćih dramatičara objavljivani su najprije na portalu, a sada su dobili i kazališnu inscenaciju zahvaljujući gostoljubivom ZeKaeMu, kazalištu koje uporno i upućeno propituje sadašnjost. Scenografiju sve tri predstave potpisuje redateljica, dok je za kostime bila zadužena Marta Žegura. Suradnica za scenski pokret bila je Petra Hrašćanec, dok su oblikovatelji videa Lovro Mrđen, Adrian Pezdirc i Adrian Rast, a ne bi bilo pravedno ne spomenuti i dramaturškog suradnika Ivora Martinića.
Osobno sam vidio predstavu “Tzv. nježniji spol”, u kojoj je publiku sigurno i vrlo autoritativno, sve do atrijskog metaforičnog kraja vodila Urša Raukar u ulozi domaćice, ali i svojevrsne glasnice koja puko objavljuje dekrete o virusnoj pandemiji, koji se, hoćeš-nećeš, moraju poštovati. U ovu su predstavu autorice utkale sedam iznimno raznorodnih tekstova. Predstava počinje angažiranim i krajnje potresnim tekstom Dubravka Mihanovića “Tri Marije”, u kojem briljira Hrvojka Begović, a nastavlja se podjednako uspješnom i brutalnom protunasilnom minijaturom Espija Tomičića “Stavi vodu za kavu”, s proživljenom interpretacijom Petre Svrtan. Tu valja istaknuti i vrhunsku glazbenu obradu međimurske popijevke “Da bi imel perje”, koju potpisuje Nenad Kovačić, glazbeno zadužen za cijelu predstavu.
U sličnom duhu koji donosi vrhunske glumačke interpretacije povezane efektnim tekstom izgrađena je i “Ankina priča” Olje Lozice, u kojoj svoje jedinstveno glumačko majstorstvo po tko zna koji put potvrđuje Doris Šarić Kukuljica, ovdje uz pomoć mladog Uga Koranija. Prve tri scenske interpretacije iz “Tzv. nježnijeg spola” svakako su i izvedbeni i sadržajni vrhunac ove predstave. “Njegove lekcije o sigurnosti” Beatrice Kurbel s Natašom Dorčić (i uz simbolično sudjelovanje Aleksandra Čavleka) polako nas “spuštaju” na zemlju, o koju nas doslovno pribija satirični, na mahove ipak nategnuti tekst Vedrane Klepice “Posljednje obraćanje usamljene gitare glazbenika i poduzetnika Miroslava Škore iz turbulentne godine predizborne izolacije”. Glazbenikovu gitaru interpretira Milica Manojlović, a Škoru iz nebeskih visina Zoran Čubrilo, koji je oduševio pjevačkom izvedbom o kakvoj kantautor Škoro može samo sanjati. Prije samog kraja i “Neba nad Zagrebom” Raukar nam ex cathedra prenosi esejistička razmišljanja Tene Štivičić iz teksta “Nježniji spol”, posluživši se izvedbenim aparatom koji je već pročačkao Škorin predizborni mačistički izlet o čijem ćemo uspjehu ili neuspjehu čitati kada budu objavljeni rezultati parlamentarnih izbora koji su se itekako poigrali koronskom tragedijom. I možda je pretvorili i u komediju? Ili sasvim sigurno u farsu, barem u našem, hrvatskom slučaju.
Tragedija ili farsa
“Tzv. nježniji spol” predstava je jakog feminističkog naboja, vjerojatno nastala i kao odgovor na patrijarhalne ispade kojih je Hrvatska bila prepuna posljednjih mjeseci, i to ne samo zbog zbrzanih i krajnje improviziranih izbora. Očito je i karantena pridonijela da su neki nedefinirani problemi između spolova (ili rodova) postali i prepoznatljiviji i brutalnije prisutni u društvu i između četiri zida, o čemu bi mogla progovoriti i statistika, kada bi je u nas bilo i kada bismo joj mogli vjerovati. Naravno, da bi se stekao konačan i cjelovit sud o predstavi “Monovid-19”, koja je doista oživjela ZeKaeMov zanimljiv prostor, svakako bi trebalo pogledati i predstave “Proljeće naše zlovolje” i “Europa gleda seriju i razmišlja o...” A to je pothvat kojeg bi se trebalo prihvatiti.
