Naslovnica Kultura Knjige

Split se iselio. Postao je destinacija. U gradu su mi ostala dva prijatelja

Slikovito znam reći da su mi u Splitu ostala dva i pol prijatelja. A pedesetak ostalih je na različitim kontinentima.
04. kolovoza 2019. u 15:16 2 komentara 699 prikaza
Mlada splitska knjizevnica Luiza Bouharaoua
Foto: Milan Sabić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/5

Luizu Bouharaou, mladu splitsku književnicu, autoricu romana “Jesmo li to bili mi” za koji je nagrađena Prozakom za najbolji neobjavljeni rukopis autora do 35 godina, ne može se često sresti u gradu podno Marjana. Zaokupljena je ponajprije “Skribonautima” i posjetima zatvorima u kojima odražava i književne klubove, prevođenjima, čitanjem... Sve više je u Zagrebu u kojem se uvijek nešto događa. Na pitanje odakle ta velika ljubav prema književnosti, sa zaraznim osmijehom odgovara:

Julijana Matanović Moji najbliži sa mnom nisu razgovarali jer sam pisala o tome kako nam je u obitelji doista bilo

– Svi koji su me čuvali kao malu, čitali su mi. To mi je bilo najdraže. Oduvijek sam pisala. Kao djevojčica od devet ili deset godina, dobila sam lijepu bilježnicu tvrdih korica u koju sam sve zapisivala. U jednom trenutku počela sam pisati kratke priče ni ne znajući da će se dogoditi knjiga. Uglavnom, moje priče vežu tri ista lika i trebalo je puno vremena da napišem tu knjigu. Nakon Filozofskog fakulteta radila sam u školama stranih jezika, prevodila, paralelno gurala priču sa Skribonautima i nakon deset sati napornog rada dnevno, mozak je “gotov”. Zato mi je trebalo sedam godina od početka pisanja do Prozaka.

Imate neobično ime i prezime za jednu Splićanku. Nosite li u genima nadarenost za pisanje?

Apsolutno ne. Ali to što volim putovati, mislim da sam naslijedila od djeda Vlade koji je pješke išao čak do Beča. Što se imena tiče, moj otac je Alžirac. Ranih 80-ih došao se u Split, u Loru, studirati na Vojnoj mornaričkoj akademiji. Mama je Splićanka. Razveli su se kad sam bila jako mala, nisam imala ni tri godine. Sjećam se njegova lika, ali nemam kontakt s njim. Nikad nisam bila u Alžiru. Voljela bih otići.

Kažu da ste vi na određeni način “glas generacije” koja sve više napušta Hrvatsku. O čemu progovarate u romanu?

Moj roman može se čitati na dva načina, kao zbirka od jedanaest priča od kojih je svaka zasebna i kao labavo strukturirani roman koji priča o odrastanju troje prijatelja. Likovi su realni. To su ljudi u kojima se čitatelj može prepoznati, životni su. Ima i puno mašte, ali i situacija koje su drugi proživjeli. Svi narativi s kojima dolaziš u kontakt su fragmenti iz kojih crpiš sličice i slažeš mozaik. Knjiga je uronjena u hrvatsku stvarnost, u zadnjih 25 godina, promatranu iz perspektive troje ljudi.

književni hit Autobiografska književnost sve je popularnija

Tko vam je pomogao raditi na prvom romanu?

Presretna sam što je urednica Olja Savičević Ivančević koja ništa iz knjige nije izbacila, a u zadnjoj fazi uređivanja pridružio se Kruno Lokotar. Obožavateljica sam Oljine proze, sjajna je autorica. Lokotar mi je rekao nešto predivno: “Čini mi se da pišeš kao mlada Olja!” Posebno je lijepa količina potpore koju mi daju.

Skribonauti su splitska udruga koja uz ostalo dovodi pisce u zatvore. Kako na to reagiraju zatvorenici?

U kaznionicama su jako zainteresirani za knjigu. Važno je da se s ljudima radi, da se zajedno čita. Treba ljudima omogućiti da shvate da je književnost živa. Zato im dovodimo autore s kojima imaju priliku ući u konverzaciju. Na tim večerima puštamo im i hrvatske filmove i oni shvaćaju da je književnost dio njihove svakodnevice. Da je proza realistična, da progovara o životu koji nam je blizak. Radimo i programe za djecu i mlade u ustanovama, domovima za nezbrinutu djecu...

Sve češće se čuje da su zbog društvenih mreža mladi sve “nepismeniji”.

Mislim da su nam društvene mreže donijele mnogo. Pomogle su poeziji. Riječ je o kratkom formatu, dovoljno kondenziranom sadržaju, i društvene mreže omogućavaju da se poezija brzo širi. Što se proze tiče, ona tu nije u nekoj super poziciji. Amaterski, ali intenzivno bavim se fotografijom i planiram raditi prozu na Instagramu. Bit će to fotoproza praćena fotografijama. Jako me zanima kako će biti primljena.

Pripremate li drugi roman?

Počela sam pisati drugu knjigu još prije objave prve. Bit će to roman o ženama koje pripadaju istoj obitelji u različitim generacijama. Bavit ću se Dalmacijom, ali i sredinama u koje su Dalmatinci otišli. I suvremenim momentom seljenja ljudi danas. Primjerice, onima koji su zbog posla otišli u Irsku.

Nikica 
Barić 'Partiju je 80-ih brinulo što su djeca u ‘crvenom Splitu’ postajala izrazito religiozna'

Mnogo vaših prijatelja iselilo se iz Splita?

Nažalost, da. Slikovito znam reći da su mi u Splitu ostala dva i pol prijatelja. A pedesetak ostalih je na različitim kontinentima. Prije osam godina bila sam u Irskoj i nitko nije govorio hrvatski jezik. Danas se svake dvije minute u Dublinu može čuti hrvatski jezik. Split se iselio. Postao je destinacija.

RBA
INVESTIRANJE JE PRIRODNO
Kako je to živjeti pored Dunje? U svakom slučaju, potaknula me na razmišljanje – koji je moj cilj?

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar kiselica
    kiselica:

    Normalno da su se iselili. A gdje bi trebali ljudi koji su studirali tehnicke znanosti raditi? Pa Split je dozivio isto sto i vecina Hrvatske. Zivjeli nasi politicari, tajkuni i iseljana HR.

  • autoritet:

    Zašto svi naši pisci moraju biti tako prokleto pametni? Dajte se opustite i pišite, bez dociranja i "seciranja društva" i sličnih djetinjastih stvari.