Završio je 20. Liburnia Film Festival, na kojem je nagrade za najbolji film, režiju i montažu osvojio dokumentarac Gorana Devića "Hrvatskog narodnog preporoda", smješten u nekoć utopijsko naselje izgrađeno za radnike Sisačke Željezare. S redateljem koji je gotovo opsesivno vezan uz temu svojeg rodnog grada razgovarali smo jutro nakon festivalskog trijumfa.
Ako se u igri asocijacija kaže film i Sisak, vaše je ime najlogičniji odgovor. Odakle tolika posvećenost temama iz rodnoga grada?
Volim umjetnike koji su na neki način fanatici. Sve što je Bruno Schulz napisao situirano je u Drohobych, a meni najdraža njegova knjiga se bavi jednom obitelji tj. jednom kućom.. Iz istih razloga volim onaj dio Jergovićevog opusa vezan uz Sarajevo i vlastitu obitelj. Ako kao privatna osoba imam emocije ukorijenjene u nekom mjestu, a igrom slučaja za mene je to Sisak, prirodno mi je da tamo smještam i svoje filmske priče. Važno mi je da imam neki osobni i intimni odnos spram svijeta koji prizivam u film i s kojim filmski komuniciram. Autorski se ne ograničavam samo na to, moja sljedeća dva filma smještena su drugdje, a treći kojega pripremam nije ni u Zagrebu ni u Sisku.
Što vas je potaknulo da ispričate ovu konkretnu priču?
Velik sam ljubitelj antikviteta. Prije dvije godine otišao sam u stan jednoga gospodina u Sisku pogledati neke stare razglednice. To se proteglo na sat i pol tijekom kojih mi se taj čovjek, kojem sam ja bio potpuni stranac, povjerio da gotovo svakodnevno razmišlja o samoubojstvu. Osjetio sam ljudsku potrebu ohrabriti ga da potraži pomoć. Razgovarali smo cijelo popodne. Kad sam krenuo kući, iz susjednog stana izašla je obitelj koja je izgledala kao iz modnih časopisa, dvoje jako lijepih mladih roditelja i dvoje idealne djece. Svijet tih drugih vrata i mojeg domaćina dijeli samo 45 centimetara cigle, ali oni očito ne znaju za tegobe ovih drugih. Odmah mi je palo na pamet da bi svaki od tih strojeva stanovanja u kojima živimo, a i ja u Zagrebu živim u deveto katnici, mogao bi biti kvalitetan okvir za dokumentarni film. Dvije godine razmišljao sam o tome, a onda sam vidio da će se u sisačkom kvartu Caprag koji je izgrađen za radnike Željezare raditi veliki murali i učinilo mi se da bi to bila dobra početna točka za moj film.
Zgrada koju ste odabrali ipak nije obična katnica: ona se svojedobno isticala kao praktični, ali i ideološki model za sretan život u radničkoj zajednici.
Ovoj konkretnoj zgradi me privuklo što je velika, ima pet ulaza, centar je naselja, u njoj i oko nje prelama se javni život cijelog kvarta. Tek nakon snimanja pronašli smo arhivu koja pokazuje da je to bila prva velika zgrada koju je Željezara gradila, a trebala je biti ogledni primjer idealnog života radnika u socijalizmu. Projektiranje je zato povjereno jednom od najboljih arhitekata tog vremena Ivanu Bartoliću. Nabasali smo na crno-bijeli film iz vremena izgradnje naselja, u kojem se glas te minule epohe glasno zapitao: evo, izgradili smo tvornice i zgrade, ali jesmo li izgradili društvo? Hoće li ovo naselje postati istinska zajednica ljudi? U tom filmu, koji je očito imao i propagandnu ulogu, pitanje je postavljeno retorički. Mi smo na istu lokaciju stigli šezdeset godina kasnije, još nesvjesni postojanja tog filma, i snimili materijal koji jasno govori da je socijalizam stvorio istinsku zajednicu ljudi u ulici koja se danas zove Hrvatskog narodnog preporoda, na kućnim brojevima od 2 do 10. Snimajući tamo, osjetio sam da ta zajednica još uvijek nije uništena. To se možda najbolje ogleda u iskustvima ljudi koji napuštaju Hrvatsku, pa odreda govore kako im u inozemstvu nedostaje osjećaj susjedstva i zajednice koji su ovdje ipak imali.
Dakle, vi ne mislite da je ta socijalistička utopija na kraju postala distopija?
Svaki socijalni projekt tog tipa završio je u katastrofi, ali katastrofa koju nam je ostavio socijalizam još uvijek je nešto što iz današnje perspektive možemo nazvati blagostanjem ili zlatnim vremenom. Objektivne mane toga vremena teško će zasjeniti činjenicu da su stotine tisuća ljudi u socijalističkoj Jugoslaviji besplatno dobili stanove od tvrtki ili društva za koje su radili. Građani Hrvatske i dalje su u velikom postotku vlasnici stanova u kojima žive, što je direktna posljedica socijalizma. Volio bih vidjeti jednog apologeta kapitalizma i tržišne ekonomije koji će reći da je bolje biti u unajmljenom stanu koji ti jede osamdeset posto mjesečnih prihoda nego imati stan koji ti je dalo društvo u kojem si radio. Te prošlosti se ne trebamo sramiti.
Fascinantno mi je koliko su vas ljudi za potrebe filma pustili u svoje najintimnije prostore, pa i pokazali stanja koja bi mnogi radije skrivali. Kako ste to uspjeli?
Gledajući snimljeni materijal, i ja sam se zapitao kako je to moguće. Jedna od racionalizacija je da su se ljudi otvorili jer su nas prepoznali kao slične sebi. Film smo većim dijelom snimali potpuno bez budžeta, a naš narod itekako zna prepoznati nekoga sebi sličnoga, pa mu pomogne. Što sam stariji snimanje bez para mi je sve manje romantično, ali činjenica je da snimanja „na entuzijazam“ znaju roditi vrlo intimnim i dobrim materijalom. Sredstva od HAVC-a smo dobili kad je veći dio filma već bio snimljen i ne znam kako bi bez njih dovršili film.
S jedne strane govorite o ljudima koji iz Siska masovno odlaze, a s druge pokazujete one koji dolaze: obitelj izbjeglica pomalo zgroženu činjenicom da im je dodijeljen stan baš u toj zgradi.
Kad dovoljno dugo snimaš u nekom prostoru, život te ponekad nagradi: prizor u kojem Sirijci ulaze u obnovljeni stan u toj zapuštenoj zgradi i u njemu pronalaze arhitektonske mane koje nitko drugi nije vidio svemu su dali i pomalo komičan ton. Mi smo znali da će se u nekom trenutku tamo pojaviti izbjeglička obitelj, ali nismo znali koja će obitelj u našoj zgradi dobiti stan i kada će se to dogoditi, pa smo odmah krenuli snimati pedesetak potencijalnih novih susjeda u prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini. Da nismo imali financijsku potporu HAVC-a to bi bilo nemoguće. Snimali smo sve obitelji za koje se znalo da se uskoro sele u Sisak, a kad je konkretna obitelj dobila stan u našoj zgradi već smo ih snimali nekoliko dana i nije bilo problema dobiti njihovu dozvolu. Činjenica da smo ih snimali neko vrijeme pridonijela je da u samoj sceni useljenja nitko od protagonista ne smatra kameru stranim tijelom, pa smo dobili finu, spontanu scenu. Osjećao sam se kao da snimam onaj nulti korak u kojem netko postaje Siščanin, njihov prvi susret s gradom za koji prije nisu ni čuli, a sada se očekuje da u njemu nastave živjeti. Ubrzo sam shvatio da većina tih izbjeglica nakon što u Hrvatskoj reguliraju status planira sjesti na autobuse za Njemačku, baš kao i mladi građani Siska koji osjećaju da im taj grad više nema što dati. I tako smo opet u istom vagonu.
Trava je zelenija drugdje i prije je bilo bolje. To je gotovo mantra ovih prostora, i ne bez razloga. U vašem filmu jedan prolaznik potežući iz boce usred bijela dana kaže: Dok je željezara radila, sve je bilo živo, a sad je mrtvo.
To je jedan od onih kadrova kojima te dugotrajno snimanje nagradi: nismo ga planirali, a dao nam je ključnu rečenicu u filmu. To bar mislimo moji vršnjaci iz Siska i ja. Ako pitate mlađe članove ekipe, njima je to estetski loša odluka jer je preeksplicitna, vulgarno pojednostavljena poanta.
Predajete dokumentarni film na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Koje teme zanimaju postjugoslavenske generacije?
Teme kojima se ja bavim su meni nametnute - da sam živio u neko sretnije vrijeme, možda bih bio bolji filmaš jer ne bih morao raditi filmove o ratu, Hrvatima i Srbima, tranziciji... Globalno gledano, to su drugorazredne teme. S druge strane, možda bih se bavio općim mjestima kakvima se moje kolege na zapadu uporno i često neuspješno bave. Današnje generacije nemaju istu potrebu plakati za socijalizmom kojeg je zamijenio zli kapitalizam, krvavom ratu i slično, njima je ovaj svijet jedini koji postoji i u njemu traže priče koje su im osobno i društveno relevantne. Drago mi je što su neopterećeni našim traumama.
Što je s junacima vašeg filma nakon potresa?
Kao što smo film započeli sa crno bijelim snimkama koje su testament jednog prošlog vremena, tako je i moj film postao testament životu prije banijskog potresa, u kojem je zgrada toliko stradala da su se svi morali iseliti. Stanari su me zvali da snimimo i te događaje, ali mi je neki unutarnji instinkt govorio da to ne treba miješati i da ovaj naš film mora ostati donekle pozitivan. Drago mi je što je ipak donesena odluka da zgrada neće ići u rušenje nego u obnovu, pa će junaci našeg filma ipak vratiti kući.
Natuknuli ste da pripremate više novih filmova, kako izgleda taj proces?
Nedavno sam otišao tati u bolnicu u kojoj se liječio od posljedica moždanog udara i bio sam bolno svjestan da bi se za pare koje je ovo društvo uložilo u moj film njegov bolnički odjel mogao koliko-toliko srediti, da iz Austrougarske uđe u 21. stoljeće. Zbog takvih stvari imam ogromnu paniku da ću dobiti društvena sredstva, a neću napraviti film koji bi opravdao što je društvo izdvojilo novac za njega. Probna snimanja zato uvijek radim bez budžeta, ne javljam se na natječaje dok nisam siguran da zauzvrat gledateljima mogu dati dobar film. Trenutno pripremam hibridni dokumentarac koji prati godine borbe za tvornicu Gredelj, od samoubojstva zamjenika šefa sindikata preko kolektivnog otkaza do kraja stečajnog postupka deset godina kasnije. To je onaj film zbog kojeg sam upisao filmsku režiju, njime ću si napokon opravdati izbor zanimanja na koje sam se osudio. U poodmakloj fazi snimanja mi je i film o ljudima koji u redu za cijepljenje na Velesajmu upoznaju slučajne suputnike. Za taj film na zadnja dva natječaja nismo dobili sredstva, ali imamo četrdeset sati ludog materijala i siguran sam da ćemo napraviti dobar film. Treći ću film raditi idućih barem pet-šest godina, pa o njemu ne bi još pričao...
Davno je Hrvatska izašla iz tog tkzv. socijalizma, ali takav socijalizam i komunjarstvo iz nekih nikako ne izlazi. I još od toga dobro žive u ovoj banana-državi koja nije provela lustraciju, pa imamo to kaj imamo.