Šteta da je korona spriječila jaču koncertnu promociju prvog solo albuma Dade Marinkovića “My Life”, ali nastup u zagrebačkom Vintage Industrial Baru u utorak 15. lipnja barem donekle će pokazati u kojem smjeru bi se razvijala ta priča. Jer, ono što je Dado Marinković ponudio lani na albumu “My Life” bilo je ne samo deset sjajnih kompozicija koje autorski sam potpisuje nego i oštra jazz svirka koja “My Life” čini sasvim različitim od njegove uobičajene karijere. Doduše, ta karijera baš i nije uobičajena jer je Dado Marinković jedan od najboljih domaćih bubnjara, čovjek koji je čvrsta potpora i siguran temelj najpoznatijih domaćih imena, od Gibonnija nekada do dugogodišnjeg članstva u Parnom valjku.
“My Life” je jedan od onih albuma koji doista imaju smisla jer su sasvim različit potez u nečijoj karijeri, ali imaju i vrijednost jer se radi o zanimljivom sklopu autorskih tema koje dobivaju gorivo u majstorskoj svirci Marinkovića i kolega. Klavirske dionice i puhačka sekcija vode priču i imaju istaknuto mjesto, što nije ni čudno znamo li da na albumu sviraju Matija Dedić, Vasil Hadžimanov i Zvjezdan Ružić. Tu su i Joe Kaplowitz, Marijan Brkić, Ante Gelo, Mario Rašić, Elvis Penava, Miroslav Lesić i Mahir Sarihodžić, ali je još važnije da su svi uklopljeni u zajednički zvuk, pa ovakav all stars popis suradnika “proizvodi” turbulentnu svirku u kojoj je sve na svom mjestu, a ne treba naglašavati da mjesta za svirku ima dovoljno. Za Marinkovića odavno znamo da je vrhunski bubnjar u rock-formatu, ali “My Life” fascinira ne samo sjajnom svirkom nego i nadahnutim skladbama koje kroz međuigru sa suradnicima i pažljivo raspisane aranžmane, te saftnim, “punim” zvukom zabilježenim u tonskim studijima, pokazuju njegovo sasvim drugo lice.
Od jazz-fusiona i bliskoistočnih utjecaja, latinoprizvuka, do funka, hard-core jazza i elegičnih jazzy balada, Marinković je beskompromisno snimio album čija postava i svirka izravno može ući na bilo koji veliki jazz-festival, a bilo bi šteta da to i ne učine.
